Ako smo stvarno složeni 'na sliku i priliku' onda, gospo'n Bog, sjedaj dolje - kulja iz dizajna! Ne samo da je tijelo uglavnom nefunkcionalno, nego je, dapače, ponekad i vrlo iritantno. Ne volim bit žensko. Ali nisam muškarac. Jer da jesam, valjda bih imala dovoljno muda samoj sebi priznati. I bila bih transeksualac. Dala bih da mi naprave pišu i pustila bih da mi rastu brkovi. No, ovako se moram pomiriti s tijelom koje vrišti: - Daj mi da rađam! E, pa nećeš. Nećeš rađati dok si živo! Ti tijelo jedno žensko. Autodestruktivno. Ali tijelom upravljaju oni zli gadovi 'hormoni', čak i do te mjere da um povjeruje da je to ono što on želi. Tupav zna biti taj um...
Dva puta sam se uhvatila kako razmišljam da bi bilo baš super kad bih natjerala ovog svog muža da mi napravi dijete. U samom startu ideja je bila i ostala totalna ludost jer, kao prvo, njemu je 61 godina a meni 25. Ne bih htjela, kad bih već i imala dijete da mu otac umre u pubertetu pa da dijete totalno prolupa. Pa da se ja onda moram nosit s tim. Jedva da se nosim sa svojim emocijama, a kamo li da si još tuđe uzmem pod obvezu. I to tuđe zbog kojih, ako nešto slučajno zezneš, dobiješ stvora koji te doživotno krivi za to. Djeca... U američkom društvu su djeca glavno postignuće. Što ih više imaš, to si veća faca. Bila sam na nekom predavanju gdje je profesor ponosno izjavio kako ima osmero djece. Dvoranom se prolomio pljesak. A jedino na što sam ja mogla misliti jest stanje 'one stvari' u njegove žene. Koliko sam imala prilike vidjeti u rodilištu kad sam šljakala kao medicinarka, izvin'te na izrazu, ali pička izgleda kao raspuknuta lubenica dok se dijete rađa. Pa tako osam puta. I onda nastavio s busanjem u prsa oko svoje plodnosti, pa potaknut publikom, o svakom klincu ponaosob. Kako je pravi vjernik, kako pomaže mami u kuhinji, kako je dobar u školi.....Mislim, nisu li sva djeca takva dok ne uđu u pubertet? Nije mi jasno zašto se rađanje djece smatra nekim postignućem. Uf, al je teško raširit noge i čekat da se neko muško istrese. I onda poslije moraš čupat kosu ne bi li nahranio, othranio, očistio usrane pelene te na kraju, i kad sve obaviš kako treba, roditeljski altruizam ti se vrati drito u glavu k'o bumerang. Ostariš brinuć se o svemu samo ne sebi, dobiješ strije, podočnjake, sise ti se objese. Djeca odrastu i odu, više te ne trebaju i na kraju ostaneš sam i nesposoban da si ispuniš vrijeme jer nisi imao vremena otkriti sebe i svoje želje brinuć se za klinca cijeli život. Ubijte me, ja to ne razumijem. Tu histeriju oko rađanja djece. Zašto bi žena morala imati dijete? Je li to zaista glavna ženska svrha? Koliko je ženska potreba za imanjem djece kulturološka posljedica, a koliko je utjecaj pomahnitalih hormona? Prije kojih godinu dana i moj tata je prolupao. Rekao mi je kako imam već 24 godine i kako bih trebala početi misliti na djecu jer mi je 'vrijeme'. Rekla sam mu da mu je bolje da popravi odnose sa sinom jer mi je on jedina šansa za unučad. Nije mi ništa rekao poslije toga. I bolje mu je. Ipak, svaka čast ženama koje to sve mogu. Iako predlažem posvajanje djece umjesto rađanja. Nikada ne bih rodila, ali posvojila bih definitivno ako bih imala uvjete za to. Mislim da je želja za genetskim potomstvom inferiorna u odnosu na plementu odluku pomaganja stvorenju koje je već ovdje, živo, i treba mu majka.
