Divno je kad se ljudi osjećaju super u svom tijelu. Kada se ne brinu o tome što su ovakvi ili onakvi. Kad su sretni s tim kakvi su, ali jako nas je malo koji se tako osjećamo. Većina uvijek ima nešto što im smeta: boja očiju, oblik nosa, uši, težina, bobuljice, dlake na raznim mjestima i šta sve ne. To su sve sitnice, ali one čine da se mi osjećamo manje ili više neugodno u svojoj koži. Mislim, da to nije tako zašto bi dijete i estetska hirurgija bile tako popularne. Ipak, usprkos svemu tome, ponekad se pojavi osoba koja učini da se osjećamo savršenim i sasvim ugodno i sa svim tim svojim manjcima.
Takav je on... On tako djeluje na mene. Poslije partya mislio sam to je to. Priča koja je završila prije nego je i počela. Ispalo je da to i nije baš tako. U životu nikad ništa nije crno i bijelo.
Ja pobjegoh s partya bojeći se onoga što bi moglo biti s likom koji mi, tad, nije ništa značio. Pobjegoh misleći o onom drugom. Pobjegoh... bez riječi... Ušavši u kuću osjećao sam se kao zadnje smeće od čovjeka. Upravo sam uradio jednu odvratnu stvar. Zamišljam kako bih ja reagovao da su uloge bile zamjenjene. Ne baš fino. Mislim, istina, lik je bio p'jan k'o letva i vjerovatno nije ni svjestan onoga što je uradio, ali je uspio da uradi nešto skoro nemoguće. Uspio je jednim zagrljajem, jednim poljubcem, jednim pogledom da sruši sve zidove koje sam ja postavio oko sebe. Zidove podignute samo da ne bih opet bio povrjeđen. Uspio je jednim beznačajnim poljubcem da prodre do mene. Gledajući unazad, pretpostavljam da je to vjerovatno i razlog zašto sam pobjegao. Možda sam to uradio zato što sam se osjećao odvratno nakon onog što sam mu uradio ili možda zato što me je bilo strah onog što sam mogao uraditi.
Bili kako bilo, ja sam se sutra raspitao za njegov broj. Ipak zaslužuje ako ništa izvinjenje. Umjesto broja, dobio sam sms od njega. Ja mu se izvenem, a on mi kaže da nema problema. Super, ali to mi pruža samo minimalno olakšanje. Ako ništa zaslužuje da odemo na kafu. Da popričamo. Da mu objasnim. Ispade da se nećemo stići vidjeti taj dan, ali da će možda uskoro ponovo biti u Sarajevu. Hajde de. Odlučom da ostanem u kontaktu s njim. Sms-mamo se svakog dana. Telefonski pozivi. Messenger. Internet ima i svoje prednosti. Vidim ja nije to baš bezazleno, s moje strane, kao što sam mislio. Ipak ima tu nešto. Nakon par dana on mi kaže da će dolaziti u Sarajevo. Ima party kod nekog lika pa da odemo zajedno. Super. Veljda ću sad napokon znati na čemu sam.
Stigne noć partya. Nekoliko dana nako što smo se upoznali/pofatali/pokupili. Sretnemo se na stanici. Ipak on dolazi iz drugog grada. Odlučimo propješatiti do stana u kojem je party. Ne putu čavrljamo. Ništa specijalno. O svemu i svačemu. Dolazimo na ugovoreno mjesto i tu se sretnemo s njegovim prijateljem. Izašao je da nas sretne da ne bismo besciljno tražili. Povede nas u zgradu koja je nedaleko od mjesta gdje smo se sreli s njim. Penjemo se na zadnji sprat. Još nikakvog fizičkog kontakta, sem rukovanja na stanici. Ulazimo u stan. Tu je već 10ak ljudi. Neke od njih, uključujući i vlasnika stana, znam pa se, po protokolu, pozdravim. Ostale klulturno ignorišem. Tu sam zbog njega. Party je samo paravan da se vidimo, a da ne moramo paziti da li će ko čuti ili da li će biti kakvih bespotrebnih problema.
Mi se polako izdvojimo. Odemo u drugu prostoriju i napokon se poljubimo. To sam tako žarko priželjkivao da sam mislio da taj poljubac nikad neće doći. Zagrli me i mi pričamo, te tako provedemo većinu večeri. Meni je divno. Tako mi je lijepo s njim. U oblacima sam. Nakon podosta vremane svi prisutni liježemo da spavamo. Mi dobivamo krevet u dnevnoj sobi. Zavučemo se u krevet. On me zagrli i osjećam se tako sigurno u njegovim rukama. Čini da se osjećam posebnim i savšenim. Uživam. Ne želim ikad da prestane.
Tako i zaspimo. Ujutro doručkujemo. On se spremi, pozdravimo se i on ode nazad u svoj grad. Šta da radim ja koji ne vjerujem u veze na daljinu? Ja koji ne želim takvo nešto, šta sad?
Over and out.
