I tako, probudim se ja jutros (a fuck lijepo su mi govorili da rečenicu ne započinjem s i...ma nema veze, živjet ću opasno, danas je takav dan) u ranu zoru. Bilo je ni pet, ni šest već devet sati.
Razlog mog ranoranilačkog (jeli to uoće riječ?) ponašanja nije nimalo lijep. Radi se naime o okrutnoj upali mjehura. Da, da , da to je ono kada svakih 5 minuta morate na wc, a ne možete jel'te urinirat... a i boli vas kad to radite, pa vas nakon nekog vremena počne boljeti i kad to ne radite, uglavnom niste dobre volje. I šta u tom slučaju rade ljudi koji nemaju što za raditi? Aha, zašto nemamo što za raditi? E pa zato što smo se upisali na faks, nismo uspjeli pronaći posao i živimo najdulje ljeto svog života, što je na početku čak i zvučalo zabavno ali nakon 4 mjeseca postane malo naporno. Zato hvala Bogu na novom televizoru s tetrisom koji svakodnevno čeka da mu se sruši novi rekord. Nuspojava tetrisa je i tv sam po sebi. Šaltanjem programa na kojima nema ništa gledljivo, jasno, dođoh do zaključka da sam sve serije na RTL-u gledala jučer, pošto mi ni tada nisu bile smiješne sumnjam da bi mi to bile danas. Naletim na NET, tamo dere nekakva muzikica, pa kažem sjajno, mislim, što je tetris bez muzike? I taman da ću se početi ludo zabavljati kad ono – nagradno pitanje; da li hrvatski izvođači dovoljno zarađuju? Nema što, stvarno tema za razmišljanje, prilika za esej, i šećer na kraju, najbolji odgovor dobiti će novi CD Maje Šuput. Šta je ovo? Mi Hrvati kao da cijenimo i veličamo prosječnost, mislim, pa tko bi si uopće poželio CD Maje Šuput? Onih sedmero koji stignu tako daleko da čak i pošalju mail uredništvu NET-ove Špice nadat će se da njihov odgovor neće biti najbolji i živjet će u strahu do sljedeće emisije. Pitam se samo koja je utješna nagrada, okvalificirana kao gora od glavne, možda metak u čelo ili kakvih sat i pol na stupu sramote. Ovaj naočigled jednostavan problem povlači za sobom razna još neotvorena sociološka pitanja, da li je to poruka koju želimo slati mlađim naraštajima? Ako nešto napraviš najbolje- dobit ćeš CD Maje Šuput. U tom slučaju produktivnost generacije bila bi ravna nuli jednako kao i njihov IQ ako bi im nagrada bila primamljiva. No dobro, glupost na stranu, dosta je bilo bježanja od „pravog problema“, traženja izlika u razmišljanju o bilo čemu drugome nego njoj...
Ona, ona je aaaaaa. Ne samo da je meni (esteti, jasno) vizualno savršena, ona ima i one izverzirane senzuale pokrete, savršen stil, djeluje užasno zabavno, koliko sam uspjela shvatiti kako se ponaša , tj, kako dominira među svojima. Ja je u biti ne poznajem al' (trlja ruke) srest ćemo se mi već jednom i u globalu povrh ovih neutralnih terena poput K.I.C.-a. Što? Zar je ispalo da je uhodim? Ma neeee, ja se samo slučajno devet puta dnevno nađem na Preradovićevoj. Gdje naći gaya nego na istoimenoj ulici. Pa tako sve one bezazlene kave koje „rješavam“ tokom dana slučajno završe baš u K.I.C.-u ili Golfu. Čak je i mojim strejterima situacija postala sumnjiva, konobari me čudno gledaju a i meni je brate mili više dosta kofeina jer ... pravim se fina ;-) pa samo kafenišem. Počelo je bezazleno i fol slučajno, tu i tamo bi nam se pogledi sreli, no nakon nekog vremena počela sam doslovce ignorirati sugovornike i buljit u nju ali ne onako napadno nego joj samo davati do znanja da mi jedino ona na ovim prostorima okupira pogled. Ta novonastala situacija dovodi me u nekakve neugodne položaje, što financijske ( ponovimo dakle 9*8 je72 + 2 kutije cigareta ... računca ne zahtjeva predznjanje prirodoslovno-matematičke gimnazije), što zdravstvene. Nećemo o tome kako poveća količna kofeina utječe na moje tjelo i duh. Tome moram stati na kraj, već vidim kako će se cijela situacja razviti. Dosadit će mi te siline kava, laktoza će mi pomutiti pamet, jednog dana ustat ću se, krenuti prema njoj uputiti joj dubok poluozbiljan pogled, skinut ću svoje ogromne crne naočale i reći joj; „Ovako, obje smo odrasli ljudi... i ti i ja jako dobro znamo da je kava dijuretik... Iako to ne zvuči previše romantično ja ti moram priznati da moja probava jako pati zbog tebe. Više ne mogu tu sjediti po cijele dane , a da se prošetamo do globa na neko konkretno piće?„
Nadam se samo da će je dio s dijuretikom nasmijati, nadam se samo da će prihvatiti poziv, ma u krajnjoj liniji koga ja lažem, nadam se samo da ću skupiti hrabrosti da joj uopće priđem. I najviše od svega se nadam da njen odgovor neće biti hvala, ali ne-hvala, isti onaj koji je od mene dobio nagradni CD Maje Šuput, zaista se bojim raspleta ove meni divne priče koji bi me poistovjetio s niskobuđetnim CD-om 11.-razredne pevaljke. Držite mi fige.
