Iva , Iva je imala nevjerojatno puno životnog iskustva za svoje godine. Bila je umjereno lijepa i izuzetno pametna, barem su tako drugi mislili. Ona se nerjetko kolebala i odupirala toj činjenici, zapravo umanjivala je svoje vrijednosti, sposobnosti i mogućnosti kada god je za to dobila priliku. Iz vana je djelovala prilično samosvjesno i snažno a zapravo je bila uplašena, izgubljena, kako je sama to voljela reći-dislocirana. Ona je zapravo od sebe očekivala puno više nego ljudi koji su je okruživali, pa su tako njoj vlastiti uspjesi bili prolazne sitnice koje su drugi dizali u nebesa.
Ona je bila cura u koju se lako zaljubiti ali sama i nije bila baš zaljubljive prirode. Iako jako komunikativna uvijek je držala distancu s ljudima. Previše toga ju je otvoreno ili indirektno povrijedilo. Punih 15 godina mislila je da je najsretnija osoba na svijetu i bila je. Imala je ono nešto što drugi nisu imali, znali, dokučili – znala je biti sretna. Veselile su je sitnice i imala je moć svaki dan pretvoriti u fenomenalnu i nezaboravnu avanturu. Nije bila zahtjevna, obožavala je ljude, svatko joj je mogao biti prijatelj. Bila je tako pristupačna i otvorena, najbolji prijatelj joj dan danas zna reći kako je voli zbog sklonosti razbijanja tabua. Adrenalin koji ju je pokretao bile su ideje! Uvijek je imala neku suludu ideju koja bio joj zaokupila maštu na određeno vrijeme, onda bi je ili –ostvarila , poput svog prvog auta sa 15, ili bi od nje odustala jer je bilo nekako nemoguće izgraditi apartmane u Vodicama sa 18. Ali glavno je to da joj se non stop nešto motalo po glavi. Nikada joj nije gubila vjeru u sebe i izvor njezinih ideja, njen mozak (kako je rekao jedan njen prijatelj) taj predivan mozak uvijek se bavo nekim zanimljivim pitanjem. Nedavno to se promijenilo. Neiscrpan izvor ideja pokazao se upravo suprotnim, mašta je uvenula, ona se prepustila najgorem od nagorih neprijatelja dinamičnim ljudima – dosadi. Djelovala je nezainteresirano i izgubljeno. Promijenila se u zadnje vrijeme, zadnja tri mjeseca gotovo je neprestano plakala. Njena mama užasno se zabrinula i kada god bi pričale o njezinom pasivnom stanju pitala bi je što je tomu razlog. Iva nije imala pojma. Gorila je iznutra, nije mogla pričati, nije zapravo ni imala što za reći. Užasavala se sama sebe i dosade koju njezin lik donosi, jednostavno je nešto u njoj umrlo i ostala je nepomična, nije imala volje ni za čime, nije se imala snage pomaknuti ni učiniti nešto da se osjeća bolje. Neke životne situacije, velike promjene poput selidbe, traženja posla i građenja uspješne karijere na području slobodnog novinarstva , jednako kao i upoznavanje mnogih novih ljudi prislili su je da se malo trgne i bar prividno djeluje sretnom. Napokon joj je život sam od sebe postao dinamičan, čak i bez onih njenih starih ideja. Posao ju je tjerao naprijed ali bila je tako prazna, nije jednostavno postojalo ništa do čega bi joj bilo stalo kao nekada. Tu u priču ulazi ono njezino iskustvo, previše je toga vidjela da bi zaista mogla povjerovati u sreću, shvatila je da se sve one duge sretne godine razlikovala od drugih ljudi zapravo jednostavnom mogućnosti da se jako dobro laže. Nedostatak ljubavne veze i idile na tom području jako dugo je upotpunjavala ogromnim krugom ljudi, prijateljima, frendovima, poznanicima. Da, tako ih je sortirala i nije znala koga voli više – cura je bila, što reći, puna ljubavi u nedostatku da je podjeli s onim pravim. Masa tih frajera koji su joj se upucavali jednostavno je nisu privlačili , nisu je uopće zanimali. Što se ljubavi tiče, kod nje je postojalo nepisano pravilo, tko god je zanima nedodirljiv joj je, par svjetlosnih godina izvan njezinog ranga, prestar, zauzet, možda peder. Uglavnom uvijek su je privlačili vrlo rijetki tipovi za koje je u startu bilo nemoguće da završi s njima. I da, jasno , nemoguće su je privlačile žene. Mislila je da je to samo faza, u svakom slučaju „lječila“ je tu svoju potrebu pogledima, milijunima pogleda, bila je u stanju cijelu kavu, ili čak večer s prijateljima provesti buljeći u neku ljepoticu sa susjednog stola. Svoje prijateljice nikada nije gledala na taj način, to je bio neki kodeks koji nije htjela prekršiti, nije se htjela dovesti u situaciju da se zaljubi u jednu od njih. A ako je nešto mogla, Iva je mogla kontrlolirati svoje emocije, nikada nitko nije bio strog prema njoj ali zato kada je, po njezinom mišljenju, trebalo, bila je sama prema sebi jako stroga. Tako si je i zabranila kasnonoćna razmišljanja o Eni. Prvo ju je privukla čisto sexualno, sve te usporene slike koje su je pratile bile su čisto fizičko uzbuđenje pretočeno u maštariju. Ali nakon nekog vremena uspostavilo se da je to nešto više. Iva se povukla u sebe i izbjegavala svaki mogući kontakt s ostatkom svijeta, užasavala ju je pomisao da se ne može kontrolirati. Zapravo je sama sebi od života napravila mali pakao drameći tu cijelu situaciju. Ena je imala dečka i to dečka kojeg je obožavala. Svima je dan danas nepoznanica zašto jer tip je totalni kreten ali opet i bez njega situacija nije imala baš puno olakotnih okolnosti – Ena je bila 100% straight. Iva se jednu večer napila (jasno, pa kako drugačije pametni ljudi potežu glupe poteze) i to baš onako drinkerski, uz masu Eninih slika, spremna da si prizna kako je voli više od života. Stvar se kretala u filmskom smjeru, doduše bez suicidnih ideja ali uz jako puno plakanja , grljenja jastuka i dobrih pjesama. Stvar je sjebala, ni kriva ni dužna, Ema, uletila je u njen msn-prostor u najgorem mogućem trenutku. Iva je razvezla jezik, prsti su letjeli po tipkovnici. Pravopisne pogreške bile su neizbježne ali ne i tako česte da text učine nerazumljivim. Kroz milijun suza sve je joj je priznala, molila je da pokušaju zajedno, ponizila se do te mjere da joj je rekla kako je u stanju plakati držeći njenu sliku u rukama po cijelu noć. Ema je bila takvo smeće da joj je dopustila da završi monolog do kraja, onda joj je rekla; „Imaš pozdrav od mene, Igora i cijele ekipe , mislili smo te pokupit za noćno kupanje, svi su kod mene, moram ti priznati...propisno si se zbrukla. Uvijek mi je bila sumnjiva ta tvoja povremena bisexualnost-lezbo! Nestani...„ Iva se naglo otrijeznla, bila je nemoguće živćana i bjesna. Ena joj se zgadila do krajnjih razmjera. Umjesto patetike koja ju je preplavljivala do maloprije njenim žilama sada je kolala neka nova snaga, zapravo i ponos: imate u biti pravo, lezba sam, jebite se i vi i vaše norme i konvencije.
Šteta po Ivu što je nemoguće paziti u koga se zaljubljuješ. Sreća po nas što to znamo. Ima još jedna lijepa i poučna stvar u cijeloj priči, ponekad ti treba poštena šaka u glavu da shvatiš tko si, a to i je najbitnije, zar ne? Znati tko si. „And you're running, and you're running and you're running away, and you're running and you're running and you're running away......but you can't run away from yourself....“