Mislim, kata-fucking-strofa... , ovo što se kod nas događa presmiješno je da bi bilo istinito, a opet pretužno da bi se u to moglo povjerovati. Mislim glavni problem današnjice Zagreba penzići su (NE SVI), stariji su ljudi (NE SVI). Ma odurne su mi te tramvajske manipulacije primjerice. Stvarno, pokoji zločesti dedek jednu tako dnevno banalnu situaciju poput ulaženja u banku učini darvinističkom teorijom po kojoj samo najjači opstaju.
Najbolji primjer onaj je nabrijanih hipohondarskih penzionera. Godine......mmm, onak' oko 65, tek su friško u mirovini, još „mladi“, zdravi i psihički bistri. Naravno stvar zajebemo mi mladi - jerbo sada ta neka naša mama ima jako puno vremena i umjesto da je pustimo da se odmori malo od....ŽIVOTA...mi joj uvalimo unuke, pse, cvijeće na zaljevanje itd., itd. OK, znači priznajem taj prvi korak ka pretvaranja određene starije osobe u monstruma - mi smo napravili. Daklem sada ta jedna Regica, iscrpljena od kojekakvih pizdarija koje je trpila na poslu zadnjih 45 godina, nakuhavanja i spremanja po kući, želi ovih zadnjih par godina proživjeti „kvalitetno“. Prvi korak ka kvalitetnom življenju jednoga umirovljenika je bolest. Ako mu se usliše molitve razboli se sam po sebi, onako taman da svi plaču, maze ga i paze a njemu nije ništa. No - .......to se događa rijetko, pa se draga npr. Regica sama odluči silno razboliti, to dakle više nije ni hipohondrija već neka vrsta praktičnosti. Naime draga Rega se šatro jako razboli od reume, sva se lijepo zamota ne može ništa raditi po kući nitko je ne je** 5%. Izvrsno!!! Blago njoj. Nakon što 6 mjesec hoda okolo sva u povojima ista se umisli da je stvarno nešto i boli, ma njoj zapravo od isceniranog šepanja zdravlje fakat i nije najbolje. Život postane, tak' otužan, nigdje nikoga a ona bi se družila. Gdje? kamo? kuda? Aaaaaa, sine joj ideja. Pa naravno - kod doktora. No krasno, dok mi imamo gnojne angine, visoke temperature i jako bolne alergije, Rega s kompanjonkama bacila kuku-lele u ambulanti. Nije nam kao dosta što ih moramo slušati, još i jadnu doktoricu napadnu s anegdotama o krasnoj unuci, raspištolje se tamo sa slikama, pokazuju cijelu obitelj i psa. Sat vremena prođe dok objasne doktorici kako su sigurni da imaju neku strašno tešku i neizlječivu bolest te ih hitno treba poslati na sve žive pretrage. Mi, mladež (smeće, stoka, bahati seronje) kao debili sjedimo i čekamo da umremo više, od 39.6 temperature, neuhranjenosti (jerbo ogladniš nakon 6 sati sjedenja u ambulanti). Dok smo mi stalno u nekakvim rokovima, trčimo jurimo i jedino čega nemamo je vrijeme oni svoje prostituiraju okolo....krasno, a naše kradu. Nakon doktora , sva uživljena u svoje priče i sve te imaginarne bolesti kojima ne zna ni imena ide ona dalje, šepajući naravno po cesti. Žrtve su dečkiči do kojih 12, „joooooooj buš baki pomogel nositi tešku torbu?!“.......Naravno torba je lagana kao perce, poanta priče je PRIČA sama po sebi,mali je uglavnom najeb'o razgovorima tipa; „Aaaaaaaaa joj kada sam ja bila mlada“ ili „moji unuci su divni“ + povjest bolesti (na dugo i na široko). Kada mali pobjegne, umre od psihičke iscrpljenosti ili jednostavno pristojno zamoli da ode doma pošto kasni već sat vremena, evo nje ide ona dalje u pohode..... „Oooo, gle tramvaj – super baš mi se sjedi, mogla bih otić' u tramvaj, malo tamo sjedit!“. (jeb'o te babo, a klupice?!) I kuka ona, cuka se polako, vuče nogu pred nogu.....polako, ionako joj je svejedno na koji će tram kada ...ionako nikamo ne ide... aaaali dolazi onaj novi, njoj „svemirski“. Uuuuuuuuu, brzo slaže štap na rasklapanje i nevjerojatnim brzinama lomeći noge nama ...mladima, trći zavidnom kondicijom da ga ulovi. Ulazi i 1. i osnovno tužna faca...štap se ponovo rasklapa, iz vrećice izvadi još 2 prazne vrećice u koje stavi druge vrećice nebili one izgledale puno... Ako joj se nitko u roku od keks ne ustane, krene strategija, pričanje sam sa sobom, „Joj bum sigurno pala opet bum strgala kuk, ajme kud bum sa svim ovim vrećicama“..... Nitko ne reagira, ne jer smo nepristojni već jer je nismo doživjeli. (Hrvatski penzioneri ubijaju mlađe generacije time što nam pojavu kukam-pričam-sam-sa-sobom priređuju svakodnevno te nam je ista postala normalna...što je jako loše za razvoj ako malo bolje pogledate) O.K. sada ona koja ima pravo na to kao bivša NDH-ovka, komunjara, današnja HDZ-ovka, kao netko tko je bio na svim radnima akcijama(u grmu s bocom i nadimkom Radodajka.....ali to uopće nije bitno!) kao netko tko je IZGRADIO OVU državu i stavio je na noge. Kreće sa smradom, dakle ona pogledom uhvati pljen tako mu ne se nepropisno približi, primi za ručkicu stolice i taman uđe u njegov životni prostor ... Taj netko vidno ugrožen...bježi s terena , no prije toga ona obavezno provali kakav ..“Kaj je mali, da se zdigneš nama starijima?!“...i eto, napokon je sjela...
Eto ... tol'ko...sada se od mene očekuje neki „školski“ zaključak...ali to bi upućivalo na kraj priče...ali ova priča nikako nema kraja... začarani krug - nastavlja se
P.S Imam doslovce prijateljicu koja ima iznad 60 godina, studirala je na Oxfordu, luda je k'o šiba, poletnija i zabavnija od mnogih srednjoškolaca. Postoji jedan bračni par na mome kvartu, oni imaju dobrih 75 i prekrasni su, fenomenalno ugodni, pametni i zabavni, ni na kraj pameti im nije mučiti okolinu svojim dermatitisom i anginom pectoris... Pomažu svojoj odrasloj djeci s uncima i oko financija. Sa svojim „frendovima“ non-stop rade „čajanke“ tj. kartanja uz pokoji dobar gemišt. Vidjeti čovjeka starije životne dobi koji je sretan i razmišlja po onoj staroj „živi i pusti da žive“ savršeno je i cjenim ih više nego osobu bilo kojeg godišta sa istim stavom. Ali ...istina je da su njih iznad 80% ...darvinisti ;-)
