Kako bi rekla jedna forumašica: BOKTE! Di sam se ja to našla? Jel sam ja otkrila obećanu zemlju i napredni svijet ili sam greškom upala u crnu rupu i ispala u Donjem jebcu??? Kao što vidite, šokirana sam! Šokirana sam nekim čudnim navikama lokalnog stanovništva u ovom velegradu (i to ne samo ako ga uspoređujem sa Zagrebom).
Reći ćete da pretjerujem ali ovdje sam vidjela nešto što me jako iznenadilo, onda nasmijalo i na kraju ne mogu prestati razmišljati o tome. Vozimo se mi tako (Martis i ja) vlakom koji povezuje raznorazne djelove grada, kad šmeknem mladu curu koja štrika. Dugo nikoga nisam vidjela da štrika, dugo nisam vidjela nekog tako mladog da štrika a bome ekstremno dugo nikog nisam vidjela nekog ko bi na sebi imao nešto doma naštrikano. Doduše, zadnjih su se godina nosili oni naštrikani šalovi ali znam da su bili kupljeni u raznoraznim ultra fashionable trgovinama i da u njih nije bila uštrikana ljubav naših baka, ujna, mama, sestra... Ja naprimjer iza sebe imam nekoliko vrlo neuspješnih pokušaja štrikanja i jedan vrlo neuspješan pokušaj heklanja koji je završio samo na golom proučavanju literature i to prije pola stoljeća barem. Nikad se nisam našla u tome ali se tješim time, da se mogu prsti iskoristiti i u druge vrlo prihvatljive i zadovoljavajuće svrhe (sram vas bilo!!! Mislila sam kucanje po kompu, sjeckanje svega što treba za ručak i sl.)
Da se vratim na temu. Vidjeh ja tako tu curu i sve bi završilo na tome i vrlo bi je brzo zaboravila, da me Martis nije upoznala sa činjenicom, da je štrikanje ovdje jako popularno i da se lokalne cure, žene i babci jednom mjesečno (ili je možda bilo jednom tjedno? Mislim da ipak jednom mjesečno...) nalaze u samom centru grada gdje organiziraju grupno štrikanje. Ok, tu sam malo teško progutala slinu jer sam jedva izdržala da se nisam grohotom nasmijala. Ali najgore dolazi! Isto sam tako bila upoznata sa činjenicom da se ovdje smatra da je žena, koja zna štrikati i bavi se time i sličnim ručnim radovima, vrijedna, produhovljena, izrazito kreativna, nešto posebno, valjda dobar materijal za ženicu i tako to... Hmmmm!
Još jedna stvar koja je na trenutak zaustavila moj korak i privukla moju pažnju. Martis me upoznala i sa tim, da američke žene ovdje i u nekim drugim gradovima jako vole nositi marame na glavi. E sad, znam da ste sad sve pomislile na one lijepe malene marame koje izgledaju bas cool kad ih na glavu stavi neka dajkica ili zaveže oko vrata prije nego sto sjedne na motor i tako to. Jok žene! Ovdje je moderno nositi marame kakve su nosile naše bake ili još bolje naše prabake. Moja je baka nikada nije nosila ali se jasno sjećam moje prabake koja je imala na glavi crnu maramu sa ogromnim zelenim i crvenim ružama a sve je bilo još protkano zlatnim koncem. Ishhhh! Uglavnom ,takve se marame ovdje nose, onak fino svezano ispod brade. How fashionable!!!
Sve su me te stvari natjerale da razmislim još o nekim čudnim navikama preko bare. Npr. kombinacija debelih vunenih sokni na sandale usred zime! Ono – ljudi pa dajte odlučite jel vam hladno ili vruće! Možda malo tanje sokne na konkretnije cipele isto ne bi bila loša oduka!?
Isto me tako iznenađuje sa kolikim čuđenjem ovdje ljudi prihvaćaju ako ih počastiš večerom, kavom, pićem, ručkom ili bilo čim. To se čak počelo dešavati i mojoj amerikaniziranoj prijateljici (nije baš skroz prešla na drugu stranu, još je naša) koja je danas izjavila da je već zaboravila kakvo je naše gostoprimstvo i širokogrudnost. Nije baš da sam je ponudila kavijarom da se sad ne bi pričalo da sam tako dobra, pozvala sam je na kavu vulgaris.
Još jedna stvar! Ovdje fakat postoje restorani i barovi u koje donosiš svoje vlastito piće! To još nisam čula! Koliko sam shvatila plati se nešto sitno ali piće doneseš sa sobom. Nisam baš skužila čitav sistem tog DSP (donesi svoje piće) ali predlažem da se sličan sistem uvede u zagrebačku zbelsku scenu – DSD (dovedi svoju djevojku). Sjećam se kako se na forumima nekad znalo pričati o svađama i tučnjavama u ionako jednom jedinom mjestu gdje se možemo skupljati. Možda bi baš sistem DSD smanjio mogućnost bilo kakvih nesporazuma i nedajbože fizičkih konflikata.
Ima još puno stvari koje bi mogla spomenuti ali da ne dužim. Ponekad naizgled nezanimljivi običaji i navike mogu nekog jako šokirati. Ali ovaj je Kolumbo prilagodiv zato se nemojte čuditi ako na iduću kavu dođem sa živahno zelenom maramom na kojoj je sitan uzorak sa ljubičicama kombiniran sa ogromnim crvenim i pink ružama. Ovdje kažu da je to IN a je ne želim biti OUT!
I da vam kažem još i ovo! Odlučila sam uvesti nov kriterij u svoj život – žena koja želi biti samnom mora znati štrikati ili barem heklati a najbolje bi bilo da je majstorica obojeg. Ne pristajem na ništa manje od toga. Pa nisam ja tek tako bilo tko pa da sam sa bilo kim! Kaj got! Molim lijepo, jesi li čula?
Pozdravlja vas vaš Kolumbo i šalje vam pusice
P.s.: Predlažem da u zbelski kružok koji se bavi pikšnerijem rađe uvedemo štrikanje. Zamislite sve te slatke prstiće kako vrijedno rade (sram vas bilo!!! Govorimo o štrikanju!!!)
