Prošlo je puno vremena otkad sam se zadnji put javljala iz Amerike. I sad se opet vraćam tamo. Koji li me vrag nosi? Sjećate se silnih razočarenja i iznenađenja i gluposti i šta ja znam čega sve? Čovjek ili barem svaka prava, da prostite, lezba pomislila bi da mi je dosta!
E nije, opet me natjeralo tamo – viša sila. I taman kad sam pomislila da je kraj svijeta, da ću se na smrt dosađivati i da će me jedino spasiti društvo mog vjernog „druga pedera“ (kako bi on sigurno rekao) moja je vjerna suputnica (u ovom tekstu „The Bitch“) odlučila samnom istražiti prostranstva kontinenta preko bare.
Dobro, dobro, ne baš prostranstva, samo jedan grad i onda je šaljem kući dok ja produžujem u zagrljaj, da prostite, lezbe iz Dežele koja obitava u jednom sjevernoameričkom gradu i udomljuje sve zalutale balkanske lezbe. Ali za početak, za prvi put The Bitch će se morati zadovoljiti sa jednim gradom. Ionako imam osjećaj da je i to previše za njezino sitno tjelo i plahu dušu. Pogotovo otkad je otkrila da tamo dolazimo baš na zadnji dan Gay Pride-a. Koje ushićenje, koje veselje, koji osmjeh od uha do uha (da nema ušiju smijala bi se oko glave – ili kako već ide ona stara fora)... Već sam se pobojala da će pasti od previše uzbuđenja i prije nego što uopče krenemo...Ali na sreću nije! Živa je i zdrava i histerična (kao i ja) i sprema se.
Da se vratimo na temu... Kao što ste već vjerojatno shvatili još nismo krenule ali bi bilo bolje da jesmo. Nekoliko si već dana postavljam pitanje: što sve treba istraživačici mog kalibra da može nesmetano, udobno i sa stilom otkrivati Ameriku? Hvala bogu vremena plovljenja brodovima i višemjesečno obitavanje među smrdljivim mornarima su prošla. Kod toga mi ni boca ruma, čak ni bačva ne bi pomogla da preživim. Sad svaka moderna istraživačica putuje avionom (osim ako ima vremena na bacanje) i može doći na cilj skoro pa u tako dobrom stanju u kakvom je krenula. Znate onu reklamu za Drei Wetter Taft? E pa tako nekako – kad krenem s aerodroma kod nas bit ću blistava, mahat ću svojom sjajnom kosom i izgledat ću zamamno, a isto tako zamamna ću izaći i preko bare. I već znam kako će lokalne lezbe samo uzdahnuti i odmah me poželjeti. Yessssss!!
Uglavnom, stanje je kritično!!! Tolika zamamnost i stil i elegancija i šta ja znam šta ne istražuju pomne pripreme. Koliko majica? Koliko hlača? Koliko gaćica – pri čemu treba biti pažljiv da ne poneseš koje sa rupom? Mama mi je uvijek govorila da treba imati čist i uredan veš jer nikad neznaš što ti se može dogoditi. Doduše to nikada nisam baš shvaćala jer ako me sruši auto npr. zar ne postoji velika vjerojatnost da će se veš strgat i smazat i tako to? Ali dobro, roditelje moramo slušati! Onda koliko pari cipela? Grudnjaka? Trenirki (namjeravam se baviti športom- hahaha)? Ne mogu više a iskreno rečeno nisam ni počela... Mrzim pakiranje a još više od svega mrzim raspakiravanje kad se vratim kući.
O kozmetici ne želim ni početi, a imam osjećaj da ćete taj izvještaj dobiti od The Bitch.
Dok ovo pišem opet me hvata panika! Sve do sada sam uspješno izbjegavala preveliku količinu razmišljanja i pravila se da to nema veze samnom. Ali kad staviš riječi na papir i onda to još nekoliko puta pročitaš – tek tada shvatiš u što si se uvalio!
Ali nema frke! Znam svoj istraživački duh i svoju snalažljivost i svjesna sam da ću se pakirati do pred sam odlazak i da mi je do sada još uvijek uspjelo. Osim toga veselim se što će me pratiti moja vjerna The Bitch i što me tamo ćeka moj najbolji „drug peder“...
Kristofor Kolumbo i The Bitch obavezuju se da će za balkonke i u njihovo ime otkriti novi kontinent, da će tamo širiti ljubav i razumjevanje – sve u duhu balkona, i da će se redovito javljati svojim izvještajima! Amen
