Ugasle oči. Nikad dosta vina. Kukavice oko mene. Ma koga je briga. Madonna me mazi. Prostačim na ulici. Hodam izgubljena pogleda. Cipele su prašnjave. Pozdrav s istoka. Požuda ugašena i nepoželjna. Samo želim dirati. Želim imati. Zašto mi ne pružate ono što trebam. Dosta mi je praznih priča. Umorna sam dragi moji sugovornici. Previše iskrena. Izigrana. Očajna u suzama. Ostavite me na miru ili primite onakvu kakva uistinu jesam.
Kasno je. Ulice su mračne. Pijanci me pozdravljaju. Nekoliko je riječi rečeno. Bez veze. Tražim spas. Od čega? Ima li ga? Trebam li ga? Opijena staršću i ostavljena. Oči na očigled iskrenog pogleda varaju. Obećanja glasa nemaju, a ja slijepo vjerujem svome srcu, slušam ga i pratim pomno do suhih suza moga moljenja. Čitajte moj bezdan jer gledate u dušu izgubljenog cilja i beskrajnog lutanja dinama vječnosti. Možda znam kako je umrlim dušama prokletim na bivanje među živima. Ne tražim razumijevanje ovog što pišem, dovoljno mi je Vaše jedno čitanje, jedno čaščenje i pozdrav – Zbogom je rečenica rastanka sa svakim danom – on se ne vraća, on ne naplaćuje svoje postojanje, ne namiruje dugovanja i ne predbacuje svoje bivanje. Tijelo je samo, uznojeno od bola, veliko od požude i nježno od djetinje želje. Ovdje sjedim kao mali čovjek velikih očekivanja, a možda kao veliki čovjek koji ne prepoznaje svoja očekivanja ili pak samo prolaznik na pješačkom prijelazu usputnih događanja. Hej, zar ne vidiš taj žar u mojim očima? Želi se vinuti do tvojih pleća, na tren se na njih osloniti i slobodno skliznutni kao niz tobogan do dubine mora slobode. Danas me obasjala toplina sunca, lagano me mazeći. Podigla sam pogled zatvorenih očiju. Pozovi me, što te spriječava, istina možda? Istina koliko me priželjkuješ, koliko me tu i tamo imaš, kako te pogledavam, reci mi, daj mi malo iskrenosti i priznaj kako ne možeš pozdraviti dan bez moga glasa, zašto mi to ne kažeš? Znam igrati igru pohote, postavljena su pravila, zašto onda postavljati pitanje postojanja ljubavi? Ne volim, zar to nije očito? Ne treba mi, razumiješ li? Ne znaš što reći, nešto blebećeš bez prevelikog smisla samo da prozboriš? Dosadno mi je, a jednostavno je, uzmi me. Mala, nezaštićena, stvorena za lako korištenje. Hung up baby. Ma, nema veze, ionako ćeš me uvjeravati u spurotno, govoriti kako se nemam čega bojati, kao da sam djevojče od nekih teen godina kojem treba savjet fizičkog zbližavanja. Umorna sam, daj mi zraka molim te, želim se ljubiti, nisam to godinama radila, zar toliko mnogo tražim od tebe? Glupo se osjećam gledajući nas u kutevima mračne sudbine. Vrh je izazovan, šali se već jednom. Pozvala sam dugo ne birani broj. Poznati se glas razveselio. Rekla sam koliko mi nedostaje naš razgovor. Potvrdan sam razgovor dobila, a onda se zapitala. Gdje li sam ovih godina bila?
