Kasni sati vrele noći, crveni se piće uz blješteći ekran kompomente računala, oči zacakljeno zabuljene u zaslon prepun otvorenih "prozora" - u tijeku je chat-večer ispunjena obećanjima i strastima, znojem prepona i maznim dodirima tipaka slovkanja P O Ž U D A.
Usamljena sjena sjedi u mraku ljetom okupane sobe, slane kože, pripitoga razmišljanja, zakašnjele reakcije i dodira vrućeg procesora. Nježno dodiruje tastatura, traženo, očekivano. Nick se pojavi, čekanje je bilo predugo, šutnja, "prozor se otvara", slijede riječi "hallo". Tišina, osmjeh usmjeren ekranu i lako podnošljivo čekanje odgovora. Slijedi "hello" s druge strane i neki let krila kolibra u grlu koji zahvaljuje "netu" što baš sad ne mora progovoriti nego samo utipkati "želim te". Druga strana šuti, "čuje se" i "osjeća" disanje žice. Mmmmmmmmmmmm, mrljma tijelo, otima se pokret, podižu se bokovi, slike se prikazuju, stiže fotografija, planira se budućnost.
"Dođi, dotakni me, povedi me, poljubi me, provuci jezik medju moje grudi, dodiruj me, želim te ovdje, sad i zauvijek." Sati prolaze kao trenuci, treptaj je zaustavljen, tamo neka muzika svira, jezik se gura u nepce, naglašava želju spajanja, stolica škripi bez posebnog razloga, sve se jače čuje, sve se jače osjeća, želja postoji. Ljubav ima boju, miris ima sliku, pogled ima zvuk, uzdah dodiruje, a pokret uspaljuje. Čekam da otvoriš moj prozor, želim da me poneseš u svijet riječi koje me pokreću.
Iza ponoći je, ima li to veze, osjećaš li koliko smo blizu, poljubi me. Darujem ti riječi naše pjesme, ponavljaš ih, ritmično, vodiš me riječima želje, ne pitaš, uzimaš. Čula sam, sve sam čula, osjetila sam polagano tvoje usne na mom vratu, niže sve do prepona, prsti na leđima, stisak zagrljaja i lagani uzdah vrhunca. Tu za tebe prisutna, spremno lagano odjevena, u sobi sasvim prividno sama.
Prožimaju me trnci osjećaja, vodi me san privrženosti, škaklja me nemoguća stvarost, prožima me želja dodira, napaljuje crno-bijeli film dugih poljubaca. Dobila sam SMS zaboravljene ljubavi. Traži oprost i priznaje poraz, otvaraš moj prozor, strepnja nestaje, želja postaje, vrelina prisutnosti nastaje, mašta zatvara vijeđe, prenosim ti slike, raskopčavam rublje, unosim se u tebe, diram tijelo tvojim rukama. Klikni me, daj mi broj svog mobitela, reci gdje si.
Ispijam nebrojenu čašu pića, još uvijek gledam utipkana slova tvojih misli. Pokušavam razmišljati. Predlažeš susret. Daleko smo. Brojiš vrijeme. Nebitno je. Od kad smo zajedno? Oduvijek.
Draga, klikni me i pikni svojim prstićima. Dopada ti se kako mirišem? Primjećuješ li koliko te gutam pogledima? Uistimu me želiš? Sjećaš li se napisanih izjava ljubavi? Vjeruješ li da sam to ja? Želiš li da u želji tvoje strasti puknu konci mojih tangi? Treba li otplesati ples? Je li dovoljno da te pogledam? Trebaš li vrelinu mojih usana? želiš li da te odvedem u mrak obližnje šume i upalim notebook na zadnjem sjedalu automobila?
Smireno te gledam, naručujem piće, opuštam. Nosim komplicirano odijelo i ulaštene cipele. Razmišljam o hotelskoj sobi i prizoru zgužvanih plahti. Ostvarujem proživljeni dodir tvojih grudi. Draga, što misliš hocemo li opstati? Mnoga pitanja za samo jedan trenutak susreta. Neka se dogodi naš spoj, kasnije ćemo razglabati o posljedicama, važno je samo da me bezgranično želiš upravo ovaj trenutak iako se osjećam poput mačističkog izbacivača poznate diskoteke. Znam da te volim, makar to trajalo trenutak jednog poljupca i ne zanima me što je bilo iza tebe nego ono što nas očekuje u zagrljaju.
Sviće dan, slušam naše pjesme, čujem udaranje valova, odavno spavaš. Sanjala nisam, imala te jesam i još uvijek te osjećam. Uskoro ću te maziti pramenovima kose i mirisati vjetar s istoka. Drugi će me pitati gdje sam provlea večeri. Odgovor neću izmišljati već navesti grad tvog odrastanja. Draga molim te, klikni me, pikni me.
