Ima jedna talijanska poslovica o tome kako susjed susjedu govori „rogonjo jedan“, a pogodite zašto.
Sjedim u kutu sobe pune ljudi. Prolaze pokraj mene i ne primjećuju me. Nekad, prije, bila sam svijetlost jednog bivanja, sada sam samo spodoba koja sjedeći u kutu skuplja ostatke svoje čednosti. Neki su mi od tih ljudi rekli kako sam postigla ono što sam trebala. Jedni su zbog toga bili sretni, a drugi zavidni i ostavili me tako sjedeći. Ništa me ne pitaju. Gledam kako se ono što sam stvarala mijenja u sjećanje. Vidim kako se rađam u novom svijetu poštivanja mojih želja. Želim ostati u svom voljenom položaju harlekina plesača. Želim se otisnuti na pučinu iskrenosti. Želim baciti sidro na otoku ljubavi. Želim pobijeći od prljave žudnje.
Obasijala su me svijetla kluba. Dodirnula me vibracija bubnja. Ponio me poklik mase i vratio u doba sretne samoće. U to sam vrijeme stajala u gomili milijune nepoznatih tijelesa koje sam voljela. Nosio me miris prljavih ulica i graški znoja. Svi smo stojeći na ulici imali samo jedan cilj – ostati tu gdje jesamo zauvijek. Postigla sam ostati tu zauvijek u mojoj duši zakopana, ogrebana tuđom pohlepom.
Posjetim jednu prljavštinu ljudoskog uma. Pomazim nebo pogledom i zahvalim mu na svojoj snazi. Odlučila sam suze ostaviti za neku drugu priliku. Odlučila sam otputovati u plahte praznog kreveta. Odlučila sam ne dijeliti više svoju vjeru u poljubac zaljubeljnosti. Pustila sam rijeku u njenoj snazi i polegla tijelo na njene valove. Tko zna gdje će me odnijeti? Tko zna na koju ću se obalu opet nasukati i kopati rovove sreće?
Pitam se u ovo gluho doba noći, čemu sam odlučila zasaditi sjeme jedne ljubavi. Pitam se ima li smisla mene uvjeravati u tugu ne uzvraćenih želja nemira strasti. Pitam se je li uopće potrebno ovo pisati?
Razmišljam sada o tome kako nastaviti jednu priču lijepog početka, razrađene teme i neizvjesnog kraja. Osjećam kako se jedna sjena nadvija nad lijepotu mog suživota. Vidim kako sam od svoje velikosti postala prostakuša. Vidim kako sam tu ispred ekrana samo pokušala reći ono što uistinu osjećam. Nisam to znala ni pokazati. Ne znam to sada ni objasniti sebi. Jedno znam, pojela sam gomilu govana i sada se pravim da mi se to dopada. Je li to potrebno? Je li se zbog određene količine govana servira tanjur lijepih riječi? Sve je ovo oko mene postalo kao francusko jelo, lijepih boja i ništa više.
Ovo je ponovno jedno jadanje bijelom papiru ispunjom upitnicima. Pitam se, trebam li se sad ustati i poljubiti nečije dupe i zbog toga biti sretna. Umorna sam od slušanja praznih priča. Vremena imam samo za sebe i, osim toga, ništa više.
Obasijala su me svijetla kluba. Dodirnula me vibracija bubnja. Ponio me poklik mase i vratio u doba sretne samoće. U to sam vrijeme stajala u gomili milijune nepoznatih tijelesa koje sam voljela. Nosio me miris prljavih ulica i graški znoja. Svi smo stojeći na ulici imali samo jedan cilj – ostati tu gdje jesamo zauvijek. Postigla sam ostati tu zauvijek u mojoj duši zakopana, ogrebana tuđom pohlepom.
Posjetim jednu prljavštinu ljudoskog uma. Pomazim nebo pogledom i zahvalim mu na svojoj snazi. Odlučila sam suze ostaviti za neku drugu priliku. Odlučila sam otputovati u plahte praznog kreveta. Odlučila sam ne dijeliti više svoju vjeru u poljubac zaljubeljnosti. Pustila sam rijeku u njenoj snazi i polegla tijelo na njene valove. Tko zna gdje će me odnijeti? Tko zna na koju ću se obalu opet nasukati i kopati rovove sreće?
Pitam se u ovo gluho doba noći, čemu sam odlučila zasaditi sjeme jedne ljubavi. Pitam se ima li smisla mene uvjeravati u tugu ne uzvraćenih želja nemira strasti. Pitam se je li uopće potrebno ovo pisati?
Razmišljam sada o tome kako nastaviti jednu priču lijepog početka, razrađene teme i neizvjesnog kraja. Osjećam kako se jedna sjena nadvija nad lijepotu mog suživota. Vidim kako sam od svoje velikosti postala prostakuša. Vidim kako sam tu ispred ekrana samo pokušala reći ono što uistinu osjećam. Nisam to znala ni pokazati. Ne znam to sada ni objasniti sebi. Jedno znam, pojela sam gomilu govana i sada se pravim da mi se to dopada. Je li to potrebno? Je li se zbog određene količine govana servira tanjur lijepih riječi? Sve je ovo oko mene postalo kao francusko jelo, lijepih boja i ništa više.
Ovo je ponovno jedno jadanje bijelom papiru ispunjom upitnicima. Pitam se, trebam li se sad ustati i poljubiti nečije dupe i zbog toga biti sretna. Umorna sam od slušanja praznih priča. Vremena imam samo za sebe i, osim toga, ništa više.
