Ljubit ću te dok ritam harfe u pozadini gura moje bokove u tvoje. Dodiruje me svila jutarnjeg zraka i miris zelenog čaja. Maze me otvoreni kapci i pogled na tvoje grudi. Podižem glavu i na nebu tražim obrise tvoga tijela. Bijeli me oblaci pozdravljaju te mojoj umornoj i teškoj glavi dopuštaju počinak od problema. Povedi me bijelinom plažinog pjeska. Tragove stopala šutke ostavljaj uz moja. Neka spadne lanena haljina. Neka se koža naježi. Neka me povede san.
Sunce je ispucanih usana poljubilo dan. On se umorno pridigao i promuklim glasom zatražio kavu. Odmahnuo je maglu s tijela i pomazio ga prstima. Žito ga je zaškakljalo iza uha pa se trgnuo. Ustao je i shvatio kako je proljeće pa se malo posramio i vratio Suncu poljubac. Ono je vedro zasjalo i probudilo nas ostale, bezobrazne jutarnje kavopije.
Iza svakog buđenja tražim još jedno i tako već godinama. Iza svakog poljupca još pokoji i tako već godinama. Iza svakog slatkog zalogaja još slađi i tako već godinama. Upravlja mnome vrijeme.
Strah od bola, strah od života, strah od ljubavi, strah od smrti, strah od smijeha, strah od buđenja, strah od riječi i tako već godinama. Razmišljam, ostajem li nekome dužna za to što sam queer? Trebam li biti zahvalna Stvoritelju što imam neki dodatni izazov u življenju? Jesu li moji bilžnji mnome kažnjeni? Trebam li jedno obično ogledalo ili dva u jednome od kojih jedno više uvećava?
Nedavno sam shvatila koliko sam u vremenu moga bivanja učinila, a koliko nisam, ali i da nisam ni trebala, brem sam to sebi tako objasnila. Primjetila sam koliko antidepresivi unose svijetla u zatvorenu zijenicu oka pa sam razmislila o sljedećem pitanju:»A mama, daj da ti složim jedan trip, možda me primjetiš.» Savršenstvo mozga mora imati feler – feler u očima onih oko mene, dalje od mene i jako blizu mene. Genijalac mora biti trapav i imati dvojku iz tjelesnog odgoja. Je li to neki zakon prirode?
Ponekad razmišljam koliko duša nosim. Zanimljiva je ona koja se zabavlja s alkoholom. Ima neku svoju dozu za melankoliju. Kada pijem plačem pa je izbjegavam. Druga voli očaj. Od svakog udaha učini gušenje. Najbolja joj je prijateljica panika. Koliko samo zajedno naprave buke, vrisak. Uglavnom ih opomene duša samopuzdanja, ali tek nakon što pripali cigaretu, povuče šešir na obrve, podigne okovratnik mantila i tajanstveno se smjesti u filmu «Casablanca». Tada se probudi i duša avanturistkinja pa otvori taj mantil u sred nekog parka kezeći se plavuši izdašnih oblina. Sjetna se duša tada nasmije i povede me na kavu. Pozove malo radosti za stol i ostanem tako s njima na treasi okupanoj ljetom. Pogledaj me, sjedim li uistinu sama?
Dotakle su me ruke s leđa. Prepustila sam se dodiru i oslonila se na vrelinu daha. Ruke su se ispričale i rekla kako nisu od moje voljene. Prvi sam se trenutak posramila, ali nakon toga osokolila koliko sam poželjna. Zašto bi se branila prepuštanjima, ali priznajem, voljela bi da su te ruke bile od moje voljene jer bi se igra nastavila dodirima obnaženih i strašću omotanih tijela. Je li ustinu vruće u ljubavi?
Postajem os svojih doživljaja, ne dopuštam da se dogode, odbacujem ih s asketskom voljom bivanja, vrijeđam se pogrdnim imenima i dvolično prikazujem drugima kao vila dobročiniteljica. Opustila sam se i zaboravila na zvonjavu telefona, a onda se zabrinula za moje postojanje u stvarnosti. Dobila sam razglednicu iz Bora-Bore i zato kupila plahte u bojama tropskog žala. Nemoj gasiti harfe, pobuđuju me, osjetila sam kako želja pulsira za tobom, koliko uistinu ljubavi imam, ali i kolikoje istine oko mene lažno.
Dugo sam šutjela. Nisam se nikome obraćala. U sebe se ponovno zaljubljivala. Shvatila kako bijeli mantili odlučuju o duši živućih bića. Ostala bez prijatelja, ali nisam se time gnjavila, horoskop je rekao kako će oni otići jer su mi težak teret u svakodnevnici. Jutros sam Vas pozdravila. Oprostila sam se i od jedanog dijela prošlosti iako me prepustio neizvijesnosti. Ovog sam petka sretna.
