Često sam odlazila u nepoznato. Toliko se to često dešavalo da sam izgubila osjećaj o tome je li nešto nepoznato. Čini li to iskustvo, ne znam, samo znam da volim ostati u svojim mislima dok usamljeno sjedim na kolodvoru dalekog grada.
Danas sam ostala sjediti u fotelji. Ekran mi je grijao lice. Mazila sam se našim riječima. I mi smo se nekad uputile u nepoznato. Bile smo uzbuđene i sretne jer su nam se pogledi ipak spojili i nestalo je bilo kakvih sumnji. Daleko smo jedna od druge, ponekad predaleko ili nikada dovoljno blizu. Svakim nam se razgovorom mijenja osjećaj za kilometre - ponekad se brojka čini velika, a ponekad neznatna. Slušam te, ali često ne čujem. Čitaš me, ali često ne vidiš. Na kraju se večeri samo zatvore prozori i padne zastor sna. Sutra je novi dan i nov početak.
Šetala sam jednom uz rijeku mutnog izgleda. Tetošila me i pričala koliko je do ovoga mjesta prošla. Imala je dugu priču o ljubavnicima u grmlju sprudova pa sam se nasmijala. Svega se ta rijeka nagledala i naslušala. Svašta je kroz nju prošlo i kroz svašta se ona probila. Postala je mutna i zelena od svakidašnjeg jada. Susrela me ironičnim mislima i upozorila na nadu.
Gazila sam jednom most i ispričala mu se na ranama koje sam mu stopalima zadala. Nasmiješio se i rekao da za mene postoji. Htjela sam tog trena leći i dotaknuti ga toplinom tijela. Šapnuti koliko volim što je ovdje. Reći koliko mi pomaže. Tog sam dana teškog koraka nasrnula na njegova leđa. Oprostio mi je, ali ja sebi nisam.
Trčala sam jednom kamenom obalom mora. Ozlijedila me i nasmijala se. Upitala sam zašto je to učinila. Iskezila je zube i rekla da životom samo prolazim. Prisilila me da zastanem da umine bol. Ostala sam stajati i promatrati pučinu čija se mekoća spajala s njenim oštrim vrhovima. Osjetila sam se posramljeno jer sam olako prihvatila kameni put. Sjela sam i razgovarala s njenim bijelim stijenama. Prigrlile su me i sakrile od suza koje su se nakupile. Pokazale su mi koliko snage može postojati u malom čovjeku.
Otišla sam jednom u šume sjevera. Grubog su glasa bile. Hladno su me primile. Nisu mi dale da se veselim. Stabla su bila visoka i ponosna. Pitala sam zašto su me pozvale. Rekle su da sam došla da bi tražila razlog za povratak. Zastala sam u sred puta i zavrtala se oko osi. Trava se nasmiješila i predložila da joj se pridružim jer da u visine i tako neću uspjeti da se vinem. Pričekala sam tada da se slika u očima zaustavi. Pogledala u krošnje i upitala što mi je činiti. Stabla su rekla da trebam ostati jaka. Naučila sam tada da je snaga u volji čovjeka.
Uputila sam se jednom na pučinu. Dodirivala sam snagu jedara i milovala kosu vjetra. Naišao je oblak i upozorio me na gnjev bogova. Nisam ga poslušala. Pučina je pokazala svoj gnjev. Uplašila sam se i upitala zašto me ne želi. Rekla je da sam previše nepromišljenog zla učinila. Shvatila sam da sam previše zlih riječi izgovorila. Kaznila me svojom snagom. Upala sam u njena njedra i tonula. Na dnu sam upoznala svijetlo života. Tog sam trena shvatila da se bitke ljubavlju dobivaju.
Ovog trenutka mi se čini kao da želim ostati sama i promišljati. Lebdjeti u prostoru koji ne postoji i možda nježno nestati. Dobri su prijatelji moje suze i obrazi – prečesto se druže. Nekako mi u misli dolazi dilema zašto nešto nastaje ili prestaje. Postavljam pitanje dolaska i odlaska – postoje li jedan zbog drugog? Postojimo li mi jedna zbog druge ili zbog našeg svijeta? Dođi i nasmiješi se, dodirni me usnama. Ne moraš ništa govoriti, znam što mi je činiti. Molim te, zagrli me.
Sjedim, plačem. Inače sam tužna i sebi usamljena duša. Lijepi se taj neki pogled za moje oči. Ne volim što sam ovdje. Ne volim što sam za svih. Možda bi jednostavnije bilo samo šutjeti i gledati. Možda bi lakše bilo ne postojati. Možda bi lakše bilo da nemam misli. Koliko sam tražila, toliko sam propustila. Veselila sam se osmjesima i večerima. Napustile su me muze nade. Istina je, Inner se vratila – moja draga stara družbenica.
