Kupiše mi kartu i uputiše me sjajem nebeskog plavetnila u zemlju vjetrenjača. Slijetanje je bilo uspješno, a onda je krenula utrka s vremenom. Prvo beskonačno čekanje uz traku s torbama uz užasnu muku raspoznavanja vlastitog tobolca jer smo svi odlučili upakirati se u torbe iste boje i oblika.
Onda je uslijedila borba s obješenim teretima po slobodnim ekstremitetima te je započela potraga za šalterima željezničkog kolodvora. Gdje god se okreneš, stoje žuti boksovi s milijun na nizozemski način ispisanih destinacija, ali ni jedna meni potrebna pa sam se u očaju okretala dok nisam susrela nasmiješeno lice iza romboidnog ekrana. Izgovorila sam destinaciju, a iz nikad pretpostavljenog pretinca istrčao je komad papira. Ljubazne me oči upozore da imam samo četiri minute do perona 5, a da onda nakon nekoliko stanica presjedam na peronu 4. Izbezumljenog sam je pogleda upitala je li to istina, ali ne sačekavši odgovor i psujući tobolce sam potrčala ka izlazu 5 na peron 5 i uskočila u vlak. Vrata su se za mnom bezdušno zatvorila loveći zakašnjele torbe. Ostadoh tako zatočena do sljedeće stanice. Indijac koji je stajao uz mene samo je napomenuo: "Made in Holland". Presjedanje nije vrijedno opisa, umalo sam ostala bez jednog tobolca. Kraj - stigoh na destinaciju.
Opijenog pogleda od bjesomučnog trčanja u protekla dva sata ugledam ulaz hotela. Približavam se i shvatim da se radi o restoranu pa se uputim oko zgrade u potragu za recepcijom. Neću ponavljati što su radili tobolci, pokušala sam ne obraćati pažnju na njihovo zanovijetanje. Unutar restorana me u mojoj misiji primijeti gost i počne se razmahivati kako bi mi pomogao
riješiti zagonetku zvanu „dopri do sobe“. Sve je upućivalo na to da se s tobolcima moram prezentirati u restoranu pa sam to i učinila. Na šanku mi je bio izdan račun i dan ključ oblika onog za ormarić garderobe. Gost je restorana rekao:"Made ih Holland". Dobila sam pristup u lift za koji nisam ni pretpostavljala da postoji. Ulazak u sobu još uvijek predstavlja šok.
Tog je dana još ostalo vremena za smucanje po gradu. Bila je nedjelja, a sve su trgovine bile otvorene. Ljudi su nahrlili kao da im je to zadnja mogućnost za kupovinu pa sam pomislila da je rasporadaja. No, nije bilo tako, radilo se samo o jednoj od radnih nedjelja u mjesecu. Nakon što mi se mozak oporavio od svakojakih jutarnjih zavrzlama, osjetila sam glad i potražila restoran. Nakon što sam dobila tanjur pun poslastica, pohvalila sam odluku da svoju glad povjerim konobarima koji uporno ponavljaju:"Made in Holland".
Vraćajući se s večere sam zaključila da su Nizozemci, kao i ostali narodi zapadne, sjeverne i sjeverno-zapadne Europe skloni napuštati ulice i javna mjesta u osamnaest sati. Nakon onolike vreve mi nisu godile puste ulice. Šećući do hotela gledala sam izloge. U jednom sam primijetila lijepo razmješten namještaj, flat screen TV, stol, knjige, a onda sam primijetila da se na TV-u vrti game boy, da ispred Tv-a sjede djeca, a da ih s trosjeda bodre djed i baka. Dok sam tako buljila kao potencijalni kupac svega što vidim, baka se pridigla, prišla staklu i na migove me upitala trebam li nešto. Onda sam shvatila još jedno značenje "Made in Holland" – Nizozemci žive u izlozima.
Sljedećeg sam jutra kupila kartu za gradski autobus. Bila je oblika ravnala dužine 30 cm. Bojala sam se da sam kupila državnu kartu. Na kraju se ispostavilo da imam pravo na minimalno 8 vožnji. Doputovala sam do željenog mjesta. Vodila me intuicija i nije pogriješila. Našla sam se usred tehnološki vanzemaljskih zgrada. Čekala sam da se vrata otvore – ostala sam čekati jer još uvijek nisam dobila pin. Ušla sam s jednim čovjekom.
Sjela sam u hol tik do prostorije za pušače. Činila se kao psetarnica. Do mene je sjela djevojka držeći plastičnu čašu punu kave. Odlučila sam otići do automata, ali od velike želje za kavom ostala je samo želja. Naime, nisam imala pin za kavu i nemam ga još uvijek. Pomislila sam:“Made in Holland“. Sastanak se održao prema dogovoru. Uputili su me u radnu sobu. Dobila sam pin za ulazak u lift i windowse. Mislim da sam za taj dan dovoljno postigla.
Te sam večeri prije spavanja odlučila prošetati. Od šetnje mi se osušilo grlo. Ne obraćajući pažnju na naziv bara, ušla sam, sjela i naručila pivo. Konobarica je
odgovorila:"Ne služimo pivo, samo grass i bezalkoholna pića". Pogledala sam prema šanku i primijetila naslov "grass company NL". Naručila sam toplu čokoladu. Večer je u punom smislu dobila etiketu "Made in Holland".
