Prije nekoliko sam mjeseci bila na poslovnom putu u Zagrebu. Tog je dana u centru bila užasna gužva. Nekako sam se kroz čekanja jedva progurala do hotela i cak parkirala. Soba je bila sprema. Ostavila sam stvari i izašla. Htjelo mi se nakon napornog puta protegnuti noge. Izašla sam na Vlašku pa do Jelačića. Krenula sam "starim" krajevima.
Polako se već gasio dan, iako je to bilo godišnje doba dugih toplih sati. Gubeći pogled po izlozima i prolaznicima, nagurala sam nos u jedan stup - oglasni. Ugledala sam oglas "nestala....", slika djevojke od oko 25 godina, navedeno što je nosila kada su je zadnji puta vidjeli i gdje, zapravo, sve ono što se navodi u takvim slučajevima. Nestala je nekoliko dana prije mog čitanja. Ostala sam tako buljeći u njene oči i primijetila da je moj položaj buljenja, a ne oglas zaustavljao prolaznike.
Gledala me, promatrala, udubila se u moje misli. Stojeći tako i gledajući njene oči, otišla sam u svoje mladenačke misli o nestanku i stavila svoju glavu u okvir tog oglasa. Okrenula sam se oko sebe i uvidjela koliko je to moguće. Pogledala sam na telefon i zaključila kako ga je jednostavno ugasiti. Preko puta je bio bankomat i već sam se vidjela kako kupim svu ušteđevinu. Ujutro me čeka auto na parkingu i ja tako mogu, hladno i bez grižnje savjesti, nestati. Kada sam bila teen nije bilo tako jednostavno, ali taj sam tren, tako stojeći uz taj oglas, mogla odšetati i ne okretati se.
Tih me dana čekao veliki zadatak, pitanje karijere i budućnosti. I o tome sam razmišljala. Obavila bih što imam, ha, imala bi čak i papir da sam nešto ostvarila, znači, to je mogla biti olakšavajuća okolnost. Nestati.
Odmakla sam se od stupa i imala cijelu situaciju pred očima, kao plan na papiru. Sjela sam u "Cvjećarnici" na piće i nastavila razmišljati. Već sam na odlasku, na izlasku iz države, negdje. Onda sam osjetila tjeskobu, ali, ne zbog napuštanja, već zbog svijesti o tome da mnogo ljudi neumorno vrti moj broj telefona, brine, užasava i postavlja oglase na stupove. Možda je i ta djevojka jednostavno htjela otići i nikome se ne javiti. Zašto je nužno da je otimaju i siluju i ne znam što više ljudska mašta može smisliti za jednu nestalu osobu.
Razmišljam što bi radila dalje, kuda bi se uputila. Zaključila sam da bi nazvala svoju voljenu, rekla da sam nestala, onako, kako to rade osobe obješene na oglasnim stupovima i upitala želi mi se pridružiti, dati neku ideju, pokrenuti nas ili mene. Kad me dostigla ova ideja, shvatila sam da bježim od same sebe i onog što me okružuje te pokušala zamisliti bi li to bilo pravo rješenje za moje rijetko dobro raspoloženje. Nisam došla do zaključka, još uvijek o tome nisam dobro razmislila, ali sam se sjetila osjećaja iz dana kada sam bila gotovo nestala. Daleko od kuće i sretna, no, još uvijek vjerna osobama koje su me podigle. Mnogi me poznaju, odnosno, mnogi su me upoznali u tim nekim danima koje zovem mojim danima. Pronašla sam i potvrdila dio sebe koji je ovdje među vama prisutan i zaljubila se duboko i nježno. Zato sam zahvalna na potrebi za bježanjem u nepoznato koji me prisiljava da se okrenem sebi i oslonim na vlastite odluke. Postajem jača, sebi veća. Dobro je nestati.
Danas, i ne samo danas, tražim mjesto u kom me nitko i ništa neće dodirivati. Tako se u toj potrazi sjetih ovih zagrebačkih misli i zaključim koliko si nedostajem. Ne dajem si da pišem, ne dajem si da maštam, ne dajem si da ležim u mojim uzdasima. Stalno okupljena spašavanjem vlastitog integriteta i rješavanjem kojekakvih tuđih problema. Nisam ostavljena u nekom miru, stalno tražena, dežurna. Ljuta sam jer dopuštam da drugo bude važnije od mojih neodgodivih obaveza i tako padam i padam i padam u neku kolotečinu vlastite zaborave. Nekud želim....
Ima još nešto, ali o tome drugi put. Ostala sam sama. Moja je Inner otišla.
