Vreva, kubanski ritam, pokret prstiju po stolu i par ostavljenih novčanica. Oblačenje ogrtača i izlaz iz zadimljenog puba. Mraz je rekao dobro večer i ponosno ugrizao nos. Brzi korak u nagloj tišini. Zveket ključa, sjedanje na uspavano sjedalo i "play". Neotesani pokret tijela u okretu volana i huligansko uskakanje na noćnu utrku nepoznatih neprijatelja. Ulična svijetla sramežljivo nasmiješena, unutar stakala snaga Marsa, uši zabavljene s "Let the sunshine in" i naiđe prva scena.
Sjene se svađaju oko toga koja će prije dotaći svijetlo i nestati, a kabeli se neumorno napinju u pokretanju nečega što bi se moglo nazvati transportom. S druge strane četiri slona nagurana u kavez majmuna jedući burek smiješe se nesreći pogubljenih sjena. Prohuja "The sunshine in" i naiđe druga scena.
Okvir zvan izlog "Zdenke" načičkan promrzlim pogledima noćnih šetača koji izgubljeno gledaju u čudesne oblike kravljeg sira komentirajući, uz ispuhivanje dima, kako im je jutarnji doručak slasan samo uz prisutnost kraljice palente. Sad već aplaudira "Bosanova" i naiđe treća scena.
"Paradenx – zalijepite svoje zube i osjećajte se ugodno" blistavo osvjetljava zebrine pruge trudeći se zadržati ih na okupu i sačuvati od tisuće sebičnih koraka. Tetura čovjek ulicom uzvikujući nedavno popularne političke parole i zagleda se u perle osmijeha modela s reklame te je poljubi usred stakla i tako ostane, priljubljen i sretan (koliko je malo potrebno za sreću – dobar marketing i koja čaša vina više). U svemu sudjeluje "Freedom" i naiđe četvrta scena.
Narandžasta se lizaljka zacaklila u mom zamagljenom pogledu. Razmahao se njome dječak u uniformi plavog režima i prisilio me da zaustavim predstavu kretanja aktera noći. Dok je pjevala Cecina pjesma, upitao me za slatka omamljujuća sredstva i pogledavao me u oči tražeći odgovore na moje lagano njihanje. Dotakla me mjesečina, pomazila u kretnjama, a njega posramila u mladenački predanoj volji gubljenja stravstvene noći. Vratio mi je ulaznice za borbu bikova uzavrele arene ulica i zateče me peta scena.
Vojska mrava u mirovini stoji uz sam rub ceste privilegiranih upirući pogled u daljinu prizivajući dolazak masovnog prometala. Čudno je kako se nitko od njih nije zapitao zašto je stigao prerano – vrijeme je nekako postalo relativno ili im više nije bitno. "Gore od ljubavi" me još uvijek miluje i dočekam šestu scenu.
Polegla sam tijelo u hladan krevet i rukom potražila drugi jastuk. Pomilovala sam njegovu površinu kao da milujem njenu kosu. Okrenula sam se kao da je privijam uza sebe i osjetim njeno meškoljenje nježnih snova. Dotičem je duž leđa skroz do bokova, sneno i tiho, držeći u rukama najvrednije bogatstvo. Udahnula je lagano i potražila moje usne na svom ramenu kao poziv na još jedan utisak ispod brade pa skroz do usana. Sve je više privijam dok ne primirim otkucaje srca s njenim dahom i kažem glasno mojim anđelima, vječnim suputnicima: "Još jedna noć manje do našeg zagrljaja."
Jesmo li patnici stvar je prespektive