Već si dugo pričam priču bez naslova, početka ni kraja, kao da si život tumačim sa strane poput promatrača, a nastala je tako bezazleno, samo jednim telefonskim pozivom. Trebalo je da nas razvedri kao svaki put, ali su nas, u tom dragocjenom trenutku, omele okolnosti. Sjedim sad tako tu i buljim u ovaj ekran boreći se s moždanim vijugama i zapravo ne čineći ništa. Sve ovo što me okružuje me rastužuje i to se ponavlja iz dana u dan kao da me prati s namjerom da mi naudi.
Htjela sam te samo toplo i iskreno zagrliti, ali mi nisu dali. Htjela sam samo reci da te volim, ali mi nisu dali. Sklonila sam se da budem sama s tobom, ali ni to mi nisu dali. Prekinuli su me u suzama jer je nečija tuđa briga bila hitnija, a ja sam je ignorirala hladnim potezom glasa i potom od autoriteta dobila pokudu za šmrkavo ponašanje jedne zrele osobe. Ja sam samo htjela malo nas, nešto što nažalost za druge ne postoji i time ih ne dotiče.
Izvuci mi se iz kreveta nečujno i neka zamiriše jutarnja kava. Prilaziš rubu kreveta širom sretno otvorenih očiju i govoriš dobar dan uz poljupce sramežljivog čela koje se migolji ispod plahti napuštenih od tvoga mirisa. Budim se s tom mišlju samo da me tuga ne pokupi auto-stopom i da ne završim dan u nekom gradu nepoznatih lica koja mi se licemjerno smiješe. U trenutku doticaja tvoga glasa sve se brzo i lako posloži u red malih vojnika koji se podrede tvojoj neizrečenoj zapovijedi kojom si me izdigla iz sivila pravila življenja.
Bože koliko smo mi ljudi dosadni i uskogrudni, a veselimo se Tvojoj bujnoj mašti prema tome kakve si nas postavio da se volimo. Kada me zbog voljenja kažnjavaju samo kažem "svi smo djeca Božja" i dosjetim se patetike ili romantičnosti upaljene svijeće ovisno o tome gdje je i zašto upaljena te je li me netko ugledao kako je palim i što uz njen plamen radim. Tražim to naše svijetlo duše u svakom udisaju kojeg oko sebe čujem dok su moji otkucaji srca isprekidani svakodnevnim suzama ljubavi. Priđi da me zagrliš i pogledaš, daj mi da ti osjetim grudi kako se pomiču ispod moga obraza i učini moj jecaj vječnim osmjehom.
Često razmišljam kako bi sve ovo što me mori bilo jednostavnije, ali ne pronalazim drugog objašnjenja od puta sudbine koja mi je, čini se, dala neki zadatak. Čudan je taj osjećaj istovremene sreće i patnje u jednoj ljubavi. Ljubav koja u svakom trenutku daje sve ono što mnogi traže, a nisu dovoljno hrabri da je iskuse i da joj se prepuste. To su čari, za mnoge, zabranjenog osjećaja, koji svojom silinom izaziva avanture duha i koji prilikom svoga kraha nameće bol koja se ne može izjaviti ili pokazati i tako postane teret koji vuče do dna nepovratno. Koliko nas je hrabrih avanturista? Oni koji nas ne smatraju takvima bi se začudili koliko nas ima spremnih žrtvovati svakidašnji mir uzburkanim virom strasti šaputanja zabranjenih riječi u javnosti. A mi, avanturisti, umjesto da na ostale gledamo s prezirom zbog njihove slabosti mi ih se glasno bojimo, a gerilski se protiv njih borimo te s vremenom postanemo prodane duše društva sami vrijedni prezira, ali našeg vlastitog. Često se pitam zašto je to tako i nekako se glupavo, bezrazložno, sjetim nastanka Eve od Adamovog sedmog rebra i odjednom mi postane milo što mu je život zagorčala samo jednim ugrizom jabuke i tako nam pokazala da ni izbor partnera ponuđen od Boga ne treba značiti gubitak prava na izbor između nametnutog i željenog. Osudila ih je tako na izgon iz idile i osjetila posljedice koje nije predvidjela, ali ih je podnijela. Svatko se od nas jednom u svome životu susretne s takvom odlukom i tada ili odluči ili propadne u šutnji. Želim odlučiti i svoju odluku glasno i bez straha reći, biti dovoljno jaka i postojana da me ne pojede grižnja svijesti od bilo kakvih posljedica. Bojim se vremena, sustiže me i opominje, a znam da ima načina zaustaviti ga, samo sam još neuka pa me prestiže.
Ne brini, pričekat ću te na toj stanici osmjeha i suza, zagrliti i ispustiti iz zagrljaja, privući k sebi i opet malo odmaći, ali doći će taj dan kada više nećeš morati bježati iz topline našeg zagrljaja...iz okrilja našeg svijeta. Dođi, sve su ove suze za nas, sva je ova priča za nas, sve su ove žrtve za nas, dopusti mi da se borim, pomozi mi da se izdignem i pobijedim sebe, a onda me uzmi za ruku i povedi u našu stvarnost i idilu.
