31. 10. 2003. Prije godinu dana sam znala da ima jedna nada i ona još uvijek postoji. Ovo je priča posvećena želji moga života za koji sam sretna da imam s kime dijeliti.
Potakneš me u noćne sate kada se misli krenu umirivati. Osjetim koliko ti se želim predati i koliko iskrena mogu biti. Razgovor s Tobom je razgovor sa mnom, strahovi nestanu, osjećaji nastanu i mir, mir krila anđela.
Kada je to bilo? Kada sam se to posljednji put obratila s nemirnom dušom, kada sam to bila slaba i nemoćna kao sada, podsjeti me, reci, možeš li? Znam, znam da te pozovem samo onda kada više nema izlaza, ali samo u mojim mislima. Ti si moj put, ti znaš kuda trebam ići, Ti mi daješ snage, Ti znaš da želim, Ti znaš da se brinem, znaš zašto Ti dolazim. Jesu li moji zahtjevi uvijek veliki ili su za Tebe samo djetinje razmišljanje? Toliko je breme bilo na mojim leđima, a vidiš sada, kao da je tek otpalo perce na vjetru prošlih želja. Padam u san predana Tvojim rukama i slobodna. Volim biti slobodna, treba mi da budem slobodna od osjećaja pravednosti i samaritanstva. Postala sam umorna i Ti to znaš, zato sam opet ovdje da u tvojim očima tražim odraz mojih suza.
Prokleta je narav čovjekova, bezdušna i egoistična, najveća kukavica pred vratima istine. Zar je potrebno toliko zavaravati se i tako si vješto lagati da je budućnost izvjesna, da će me nestale duše susresti i da ću znati umrijeti. Besmisao u svakom izgubljenom i nepromišljenom koraku naprijed. Bez cilja i ponosa je čovjek u stanju prognati svoje misli u svijet tamnih iščekivanja i tiho se u njemu ugasiti.
Samim obraćanjem Tebi očekujem da će se ono istinsko vratiti, da će mi se snaga povratiti i uspijeva...vidim sve teže, ali još uvijek i to je dobro i zato, samo zato Ti se vraćam. Znam da Ti nećeš zamjeriti na ljudskoj slabosti jer dobro znaš zašto ona postoji, a na meni je samo otkriti zašto je potrebno s njome se boriti. Treba li?
Ponovno sam došla na vrata straha. Volim kada se otvore, ali je za tu privilegiju potrebno čekanje u redu jadnika širom otvorenih očiju i usta punih šaputanja. Lakše je dobrovoljno iščekivati, ali što je s robovima tuđih izvolijevanja? Molim Te, pomozi mi da se izvučem iz te klopke zasipane snijegom koji me obmanjuje da svaki put u nju stupim. Znam, reći ćeš da je na meni ta odluka i da ovisi o količini hrabrosti i strasti jer je to jedan i te isti osjećaj. Zaželi nešto strastveno i dobit ćeš snagu hrabrosti da to i ostvariš. Zato sam došla dragi moj Sugovorniče, da probudim želju i da postanem stup tvoga ponosa i razloga mog postojanja.
Možda sve ovo i nije tako bitno. Nije na vremenu da pokazuje greške nego da mi pomogne zaboraviti te nesretne slučajeve zablude. Ostajem u ljubavi, Tvojoj, mojoj, našoj. Ostajem u svijetu nesretnom zbog neispunjenih želja, ali izlazim iz ovog razgovora sretna. Mnogo se toga desilo u ovih par trenutaka našeg susreta i uvijek je tako…Ti šutiš, a ja Te volim.
Dotakli su me carevi i napravili vitezom ljubavi. Snaga je u tome najveća, ali slijepa i protiv neprijatelja bespomoćna. Pogledaj me još jednom pred rastanak i reci, jesam li sposobna boriti se u svojoj sreći? Treba li se držati iznad svakog doticaja plamena nesretne i usamljene svijeće? Da, znam, jedno su izgovorene riječi, a drugo je sramota koju su počinile. Osjećam leđa kako me tjeraju da se prevrnem. Vrijeme je da stavim oklop za bitku savjesnosti o tome da sam na kraju samo sebi za sebe odgovorni, ali je daleka od toga potreba svjesnosti.
Uspjela sam k Tebi doći. Zahvalna sam svojoj misli da mi Te pomogla pronaći. Znam da Te nisam izgubila ni napustila, znam da nisam sama i da nisam slaba. Sada mogu dalje poći.
