Bloqueer

Dotakni me. Približi se da osjetim rosu tvoga daha. Oko nas zvuk tipke klavira miluje naša tijela. Neka se kože priljube i ostanu uzdahom mažene.

Povedem te za ruku, dovedem do ruba mojih snova i uvedem u naš svijet dodira. Polagano se gibamo dotičući tijelima prostor, lebdeći bespomoćno predane zaklonu tek probuđene strasti. Ona nam priča neispričanu priču dvaju zaljubljenih leptira koji svoj kratki život posvećuju smrtonosnom spoju da bi se ponovo susreli u novome danu. Dotiče nas unutar tijela zaustavljajući treptaj oka i urezuje sjećanje na svoju neiscrpnu moć. Svjesne svoga značaja i postojanja predajemo se tom jednom trenu jer drugoga nema i sad nije potreban. Uzdigni pogled zatvorenih očiju tako da ugledaš ono što je zadnje viđeno i neka ostane tako do kraja našeg postojanja, da riječi snova otvorenih očiju dobiju svoj smisao.

Šapat, glas, tišina, vrijeme, otkucaj, misao, toplina boje, prostor nepomičan, dva tijela čine jedno, pokret, dah. Pogled se usmjerava, pogled se daje i uzima poput dodira, on je jak, privlačan ili odbojan, daje sreću ili bol, ali želimo ga, želimo radi potvrde, radi saznanja rađanja svijeta, našeg svijeta povremenih dodira, ali beskonačne prisutnosti pogleda ljubavi, samo naše ljubavi. Dodirni me ovaj trenutak očima da znam koliko tom svijetu pripadam, da znam koliko mi taj svijet pripada, da znam koliko taj svijet mi činimo.

Toplina riječi, toplina zvuka, toplina usana. Kliže dodir vratom prateći udare srca i glazbu pokreta. Sam se podaje, sluša gospodara požude, klizi snagom želje da izmami uzdah voljene. Osluškujem svaku misao tvoga tijela, ulazim u dubinu tvoga svijeta i radujem se vrhuncu spojenih usana. Podignimo tijela visoko iznad postojanja i uhvatimo osjećaj sjedinjenja i ostanimo tako dok se anđeli ne smile i napokon nas stave u visine vječnosti bivanja. Želim da se ponavlja taj dodir stvarnosti toliko puta dok ne postane neizbježan trenutak življenja, da se napokon ispuni misao o svijetu našeg imena. Postoji samo jedna riječ koju izgovaramo u snazi ljubavi i svakoj je potreba da dobije snagu u svojoj borbi protiv nemoći - samo jedan dah i jedan glas dovoljan je da postane i ostane naš svijet želja.

Svaki je tren življenja smislen kad je srećom ispunjen. Radost daje snagu i nadu u postojanje. Brani od boli i gradi štit od mržnje i slabosti. Prepuštam se, volim! Zaboravljam na granice, zaboravljam na nedostatke stvarnosti u kojoj živim, privlačim te svojim mislima, ostaješ u mome zagrljaju ispunjena i predana. Neka se samo na tren pomaknu međe predrasuda i nestat će sputavanja i suzom oplakivana snivanja. Jačina želje pokreće nas kroz svijet zloslutnih utvara i razbija ih o zidove njihove sljepoće osjećaja i razumijevanja. Hrabro i neočekivano, gotovo zatajeno je izgrađen svijet simbola...nama savršeno jasan i potreban, a ostalima neprimjetan. Snalažljivi poput špijuna pronalazimo rješenja zagonetki življenja i poznajemo važnost spajanja. Daleko, daleko više se i jače osjeća i želi, iskrenije voli i nedostaje, jel' da? Pokrenut će se lavina zbivanja poput lavine naših osjećaja i onda će nastupiti sreća neizmjerna i neshvatljiva ostalima. Sve to znamo samo kroz jedan dodir naših tijela, samo kroz jedan poljubac naših usana, samo kroz jedan pogled iz našega svijeta i kroz jedan istovremeni uzdah isprepletenih prstiju dlanova.

Pogledaj me...nasmiješi se...poljubit ću te i budimo mi.