Putovanja

London busTako sam dobro istrenirana na homofobiju, da je trebalo proći dugo prije nego sam priznala kako to već dovodi do toga da sam autohomofobična. Ne držim se za ruku sa curom nigdje i nikada u Zagrebu, čak ni u gay barovima. Malo je i do onoga da nisam jedna od onih koja će cmoljiti u javnosti, a mislim da je puno više od toga ono da sam toliko navikla na „ono izvana“, da čak i kada sam „unutra“, ostavljam istu paternu ponašanja.

Ne grlimo se nikada i nigdje vani, jer eto, mislim kako će netko shvatiti da to nije samo prijateljski zagrljaj, kako u načinu tog zagrljaja ima nešto više i kako se to vidi. Kao da nam postoji etiketa na čelu i kao da smo mi manje vrijedne od bilo kojeg zaljubljenog mladog para za kojeg bi bilo prihvatljivo i da simulira snošaj na sred glavnog kolodvora.

U tramvaju, iako se rijetko vozimo njime, sjedamo jedna nasuprot druge. Za razliku od mase mladih cura koje, u nedostatku slobodnih sjedišta, sjede jedna drugoj u krilu, ja stojim. Ili sjedamo jedna nasuprot druge. A autu mičem ruku sa njene čim do nas, na semaforu, stigne neki drugi auto ili stane tramvaj. Znate, čak i ovi niskohodni tramvaji su dosta visoki da se iz njih može vidjeti u auto...
Ljubila se na Savskoj jesam jednom, ali vidno alkoholizirana, sa onim stalnim upaljenim alarmom opreza utopljenim u par procenata promila u krvi.

Pojam slobode, za mene je daleko od slobode. Toliko daleko, da si ne mogu niti predstaviti što bi za mene uopće bila ta sloboda. Pojam slobode u nekom gradu mi je još dalje. To je valjda ono nešto što se vidi samo na filmovima i u novinskim člancima negdje daleko, stotinama godina daleko od nas, gdje lezbijski parovi ekskluzivno objavljuju slike sa svog vjenčanja i gdje gay parade traju danima, gdje se slavi sloboda svih 365 dana u godini a ne taj jedan dan kada se slavi sloboda ali više borba za nju, uz primjese straha, kilometarskih policijskih kordona koji nalikuju na teško naoružanu pješadiju i zgroženih lica prolaznika sa uperenim srednjim prstom u zrak prema šarenoj povorci koja svoje nijanse boja kombinira sa crnim nijansama specijalaca sa oklopima. Možda je bolje da kažem – gdje se slave mrvice slobode, teško očupane sa ogromnog švedskog stola, posluženog tobože sa ljudskim pravima, pravima svih mogućih manjina uzevši u obzir i seksualne, tolerancije i prava na jednostavno „biti“.
Pojam slobode nekima je Kanada, nekima je Španjolska, nekima je općenito Europa, a nekima je to globalno cijeli svijet, osim one točke na globusu gdje se ubode prstom i kaže – Croatia. Balcan.
Ja nemam pojam slobode ali se do njega putuje avionom, neka približno dva sata.

Slijećemo na aerodrom. Odmah se osjećam kao građanin drugog reda, dok sam prisiljena stajati u dugoj koloni ograničenoj metalnom ogradom, koja nije nepremostiva ali je nekako suptilno tu i podsjeća na one neke druge ograde između Balkana i ostatka svijeta koje će možda jednom biti srušene, ali ih moraju srušiti, vjerujem, tek stotine godina koje trebaju doći. A možda ni tada... Natpis je jasan – NON-EU – here. Pored nas, u koloni do naše, nonšalantno prolaze putnici i odlaze po svoju prtljagu. Tako blizu, a tako daleko. Mi nismo iz Europe, mi smo sa Balkana. Redom se širi blaga nervoza, dok se kopa po torbama i traže se kemijske olovke i dodaju se neki kartončići koje treba ispuniti prije nego se dođe na šalter sa službenikom. Ne znam da li je carinik ili policijski službenik. Kartončić traži sve moguće podatke, od avio prijevoznika s kojim smo stigle, do razloga posjete Velikoj Britaniji i mjesta gdje odsjedamo. Konačno dolazimo do kućice i shvaćam da nakon godina učenja engleskog jezika, gotovo da jedva razumijem i riječ. Grub britanski naglasak me ostavlja zatečenom i osjećam se pomalo glupavo, jer tako tečno mogu govoriti engleski a sada mi je već neugodno moliti ga da svako pitanje postavi po drugi put. Carinik, neki pakistanac ili možda neka treća-četvrta generacija doseljenika iz bivših kolonija Commonwealtha strpljivo ponavlja pitanja i smješka nam se. Cura me izvlači na većini pitanja i odgovara za mene. Izvjesno je da smo zajedno. Primjećuje to i on, kada nas pita o iznosu novca kojeg nosimo u gotovini i u karticama. Odgovaram da nemam kartice, ali cura se nadovezuje da ih ona nosi. On se šali, njoj na račun, kako sam ja onda zbrinuta i nemam se za što brinuti.
Sponzoruša, dragi moj službeniče, to se zove sponzoruša u onom dijelu svijeta kojem je i Bog okrenuo leđa, odakle dolazimo. Pušta nas naposlijetku i odlazimo po prtljagu.

U dugoj vožnji busom, od aerodroma do hotela, na momente zaklapam oči jer neprestalno zaboravljam da smo u Londonu i na mahove krenem povikati – čekajte ljudi, zaboga, vozimo se na krivoj strani ceste, zaustavite bus!
Ali se brzo prisjetim kako smo i u bus ušle sa njegove lijeve strane i smiješno mi je pomalo sve to. U busu odjekuju povremeno razno-razni naglasci, ali onaj koji je dominantan je naš jezik, naročito dalmatinski naglasak nekog putnika iza nas, koji valjda obitelji ili nekome javlja da je sretno stigao.
„Već san u busu, vozin se u hotel, bija san dugo na granici...“, priča on i ja se smijem u sebi. Možeš pobjeći od Balkana, ali Balkan nikada ne bježi od tebe.
Vozač busa, isto neki pakistanac ili nešto slično tome, sjedi na desnoj strani i s vremena na vrijeme povikne naziv stanice gdje bus staje, sa specifičnim naglaskom. „Bože, pa više ni ZETovci ne izvikuju stanice gdje se zaustavljaju, dajte!“, razmišljam u sebi i smijem se.
Stižemo u hotel i nisam previše raspoložena za razgledavanje grada, avion je kasnio, digla sam se rano, spava mi se i sutra nas očekuje naporan dan razgledanja. I, britanski doručak!
Big Bena možemo prespavati. Britanski doručak nipošto!

I nismo. Čaj, neki čudan i slan maslac, tost, mlijeko, neki razno-razni namazi od voća, sok... Nalik termitu, tamanim sve pred sobom, kao da sam sinoć došla iz nekog logora sa Balkana. Nitko nas ne gleda čudno, nitko nas ne gleda uopće. Posluga radi svoje, neki gospodin do nas čita novine i tek s vremena na vrijeme digne pogled, da zamoli da mu se doda još čaja i to je sve. Tako je očito da smo zajedno i tako im je svejedno.
Par sati kasnije, probijamo hladan jesenski dan Londona i blagu kišicu koja ne obećava baš previše lijep dan. Ali to se mora doživjeti. Kiša u Londonu. Po glavi mi se vrti onaj refren Placeba: „English summer rain seems to last for ages“. Ovo nije baš ljetna kiša, ali čini se zbilja kao da cmolji ovako već danima. I ne smeta me uopće. Doživjeti London znači i pokisnuti po njemu, doživjeti i tu slavnu englesku kišu od koje kišobrani i kabanice nisu nikakav štit. Dapače, drago mi je da kisnemo. Slikamo se posvuda, britanska zastava, muzej, cesta, križanje, britanski busevi na dva kata i.. telefonska govornica. Crvena, one koje su samo tamo, koje su čak i oni počeli već zamjenjivati nekim novima. Bit će super slika mene kako vrištim na slušalicu iz telefonske govornice. Slikamo se zagrljene, slikamo se svakako. Nitko ne mari. Slikaju se i drugi... U Londonu si i mo'š se slikat!

 

Big Ben, Buckingham palace, parlament, most preko Temze, Britanski muzej, muzej povijesti, sve se to mora odraditi onako, po propisu. To se, uostalom, mora odraditi i da bih doma mami mogla pokazati sliku ispred Big Bena, kao da podastirem dokaz da sam doista bila tamo. To su one slike koje se stavljaju u foto-albume i koje se pokazuju gostima kada dođu na večeru, na kojima redovito moraš biti ti i znamenitost iza tebe, kao dokaz da si tamo bio. Sama znamenitost ne znači ništa, to je mogao uslikati bilo tko. Mogla je to biti i razglednica. Glupo mi je, ali eto...  Mami će tek biti glupo kada vidi sliku mene i busa na dva kata iza mene, na kojem piše „There's probably no God...Now stop worring and enjoy your life!“

A onda, opet, najdraži dio dana...ručak! Odlazimo u grčki restoran negdje na križanju Tottenham court road-a i Oxford streeta i naručujemo grčki kebab i ljubazna konobarica kao da shvaća da smo skupa ali ni ona ne gleda uopće, smješka se i poslužuje nam piće. Dionysuus. Dionizije. Moram zapamtiti da se zove Dionizije. Ne konobarica, ne znam kako se ona zove, ona vjerojatno ima neko grčko ime jer tako i sva izgleda. Već restoran. I osjećam se kao Dionizije dok grizem ogroman grčki kebab i dodajem neke čudne umake koji ne znam što su, ne znam od čega su, nikad ih prije nisam probala ali pašu.
Big Ben je lijep. Ali ovo je Big kebab. Ovo se mora uslikati isto!

London bus

A onda...lov na suvenire. Uvjeravam je kako nema smisla kupovati na Oxford street-u jer tu očekujem najskuplje cijene, već da bismo trebale potražiti sve te male pizdarije u nekim sporednim uličicama, ali iznenađujuće, ovdje nailazimo na još najpovoljniju ponudu. S druge strane, nailazimo i na najmanje poznavanje engleskog jezika, dok nam, nalik trgovcima negdje u Egiptu ili Tunisu, na izmasakriranom engleskom govore cijenu i pokazuju ponudu. Kugle sa Londonom unutra, Big Ben tornjevi, metalne zgrade parlamenta, čaj u limenim kutijicama koje imaju oblik telefonske govornice ili crvenog busa na dva kata, pepeljare sa ugraviranim sličnim motivima, čak i slike britanske kraljice. I prodaju ih opet treća-četvrta ili već koja generacija doseljenika iz bivših kolonija. Kakav sudar kultura i svjetova. Sve u jednom.

A onda nastavljamo dalje po Oxfordskoj ulici i ona me prima za ruku. Dlanovi su mi znojni i nelagodno pokušavam izvući ruku iz njene i staviti je u džep. Ili barem, primiti je negdje za nadlakticu, jer i to je nekako manje upečatljivo nego ovo. Zaboga, što joj je!? Pa ne možemo se voditi za ruku na sred Oxford streeta. Što ako naletim na nekog ko me poznaje?

Par sekundi kasnije, shvaćam glupost ove pomisli ali i dalje oprezno analiziram poglede svih onih ljudi koji prolaze pored nas i tražim u njima bilo što neprijateljsko, ono što bi me natjeralo na instinktivno izvučem svoju ruku iz njene i odmaknem se par centimetara od nje. No, nismo jedine. Možda smo jedine koje se ovdje toliko plaše, ali nismo jedine. Pored nas prolaze gay parovi. Zaljubljeni dečkići koji se drže za ruke ili zagrljeni razgledaju izloge, djevojke koje se grle slobodno... Kako su hrabri! Pa dobro, kako se usuđuju tako se voljeti javno pred svim ovim ljudima koji marširaju pored njih!? Nije im...neugodno?
Mi ih gledamo sa smješkanjem, točnije, sa onim smješkom prepoznavanja kakav se upućuje negdje u Zagrebu kada se sretne neki takav par. Onim smješkom bez riječi, koji kao da govori: „Da. I mi isto.“
Ali oni uopće ne gledaju nas. Nije da nas ne prepoznaju, samo smo tako...normalne!?
Toliko su naviknuti da nemaju potrebu čak niti prešutno nas prepoznavati pogledima. Ne mare, nije ih briga, sve su to već vidjeli. I oni, i svi strejt parovi koji hodaju niz ulicu, čak i oni vlasnici trgovina sa Istoka kojima su kulture daleko oprečne ovoj tu. Sa njima sam najopreznija, kao da od njih nekako očekujem najveću dozu neodobravanja, kao da će nam dobaciti nešto, povikati na nas ili nas samo neprijateljski odmjeriti a potom ostati dugo gledati za nama dok budemo prolazile dalje. Ali, ništa. U krivu sam.
Samo smo mi te koje zure. Samo se nas dvije čudimo.
Vodim je za ruku i razmišljam o tome kako svoju curu vodim za ruku i kako se, usklađenog koraka šećemo Londonom.
Kakav je osjećaj? Uvijek sam se pitala kakav je osjećaj? Je li to taj osjećaj slobode?
Ne znam, jer ne osjećam slobodu. Ne mogu se prepustiti i ne mogu se opustiti.
Na mahove ga čak i osjećam ali ubrzo nestane, ugušen stalnim gledanjem oko sebe i traženjem homofobije na licu svakog, imalo ozbiljnijeg prolaznika i nekog čudnog opreza koji je stalno tu, kojeg se ne mogu riješiti jer je tu usađen valjda godinama, koji je tu podsvjesno i na kojem ne postoji gumb kojeg mogu isključiti da bi nestao. Stalni oprez. Stalna napetost mišića i živaca i stalno očekivanje kad ću morati odskočiti ili se čak braniti, kao pantera spremna na skok. Doduše, pantera je prepotentna usporedba, možda više kao neka antilopa ili klokan.

Ponavljam si da smo sad tu, da je ovdje samo sloboda i da nikog ne smeta. Ali me pobjeđuje razmišljanje kako je uvijek dovoljna samo jedna budala. A u ovom milijunskom gradu, takvih sigurno ima milijun. Što ako naletimo na baš takvu jednu budalu? U Zagrebu ih isto sigurno ima milijun. Pa čekaj malo, nisu li baš engleski nogometni huligani bili jedni od najgorih na svijetu? Nisu li oni bili gori čak i od svih huligana sa kojima se mi trenutno (ne)nosimo u Zagrebu? Kolike su šanse da naletimo na takvog nekog huligana tu? Što ako... i što ako me pobjeđuje, pa izvlačim ruku iz njene i bezveze nešto radim s njom. Nije joj drago i nevoljko me gleda i to znam, ali to nema veze sa njom. Rado bih je vodila za ruku, ali eto... Ti možeš otići sa Balkana, ali Balkan valjda nikada ne ode iz tebe.

Pri povratku u hotel, odlučujemo kupiti neke novine. Ona govori o gay novinama. Hahaha gay novine. Smiješno mi je. Ubrzo mi prestaje biti smiješno kada u nekoj mješovitoj trgovini sa svim i svačim dolazimo do police sa novinama i možemo odabrati. Možemo odabrati gay novine za muškarce ili žene. Lezbijske novine. Opet mi je smiješno, što uopće može pisati u lezbijskim novinama, zaboga?! Ali ne samo jedne lezbijske novine...Tu su razno-razne naslovnice i nazivi i razno-razne žene se smiješe sa njihovih covera. Diva magazine. Odlučujemo se za Divu jer se sa naslovnice ceri njena Pink, pa ona grabi novine s police, a ja se nevoljko vučem za njom i mislim kako sada treba na pult staviti Diva magazine sa Pink na naslovnici i udarni natpis: „All my friends say – you're a dyke, admit it!“ i platiti ga. Ali tamnoputi istočnjak nas ne pita ništa i ne gleda uopće, plaćamo i odlazimo u hotel.

Jesmo li mi tamo samo sretale Pakistance, može se upitati čovjek u svemu ovome što sam dosad napisala. Ali u principu, pa i jesmo. Puno ih je i gotovo svi rade u trgovinama. Sreli smo ih najviše, može se tako reći.
A što može pisati u lezbijskim novinama? E pa svašta.
Što može pisati u Gloriji? Ili Teni?
Pišu o anegdotama, pišu o poklonima za curu, reklamiraju lezbijska vjenčanja, reklamiraju razno-raznu seksualnu opremu, pišu o dejtovima, vezama, svemu... Imaju čak i Žuži u lezbijskom izdanju. I odgovara na pitanja.
Imaju i listu gay događanja u Londonu po danima u tjednu. Listu? Hm... Popis je vjerojatno veći nego popis dešavanja u Zagrebu općenito u jednom mjesecu, da ne govorim o queer događanjima. Čitava jedna rubika je „Gay & lesbian“.
Dešavaju se Gfest LGBT arts festival, Gay theatre night, Jewish gay and lesbian group, lezbijska muslimanska grupa, gay musical comedy, Miss Gay & Transsexual international, tjedne radionice za biseksualne i lezbijske grupe, natjecanje u crtanju gay stripova, škola latino plesa za lezbijke i tako dalje i tako dalje... Samo da istražimo lezbijski noćni život i dešavanja, trebalo bi nam da ostanemo mjesec dana... a onda bi došla nova događanja...

U Zagrebu bismo se lako odlučile gdje ćemo ići, ako uopće odlučimo negdje izaći. Ponuda je takva da se gotovo jedva može svesti na pojam alternative i mogućnosti odabira. Postoje jedno-dva mjesta za izaći, a i tada samo kada se nešto posebno bude dešavalo. Ovdje je mogućnost izbora kučka. Velika kučka, jer je izbor veliki.
Odabiremo jedan od lezbijskih klubova i odlučujemo se tamo otići popiti piće. Klub se naravno, nalazi u Soho-u.
Eh, taj predivno Soho. Ja u Soho-u, kao Alisa u zemlji čuda. Gay barovi na sve strane. Neki samo za muškarce, neki samo za žene, neki miješano za sve. Šareni baloni i dugine zastave ispred daju do znanja da se stiglo na pravo mjesto. Parovi, jedni, drugi, treći, svi... Kao zemlja koja postoji sama za sebe. Kao neka druga paralelna stvarnost.
Dolazimo do adrese gdje trebamo i ispred nas dočekuje djevojka, navodno zaštitarka i samo nas moli da skinemo kape. Skidamo kape i ulazimo unutra. Čudim se kako uopće cura može biti zaštitarka, umjesto da na tom mjestu stoji neki nabildan gorila sa svojih 150 kilograma, spreman da za doručak pojede hrpu homofoba ako pokušaju uopće napraviti išta, naročito ući unutra i napasti nekog. Namrgođen i tih. Ne, ovdje to nije slučaj. Ni sam bar nije nikakav zavučeni podrum, zaštićenih vrata, skriven negdje od očiju javnosti, suptilan i sav nekako posramljen, kao da se srami sam sebe. Na samoj je ulici. Gotovo sav u staklu. Kao obični barovi po Zagrebu, samo sa duginom zastavom ispred.

Ulazimo unutra i smještamo se kraj ogromnog staklenog izloga koji gleda na ulicu i malo se nevoljko i nelagodno tu smještam jer mi prolazi kroz glavu: „Bože, mi sjedimo do prozora, tako se jasno i očito vidimo izvana!“. Ali ovaj put nadvladavam strah i pogledom šaram po baru dok ona odlazi po piće.

Izvana se razlikuje od gay barova Zagreba. Unutra je razlika mala. I tu u grupama za šankom sjede djevojke koje se očito poznaju, najraznovrsnijih tipova i likova i brbljaju nešto o bivšim curama, autima, nečem... Glazba je, mislim, ista kao i u Zagrebu. No ne gledaju nas čoporativno kao strance i nepoznate koji su upali tu, ni one nas ne gledaju uopće. Pijemo colu i sjedimo u separeu do prozora. Opet jedna nasuprot druge. Kao u tramvajima u Zagrebu.

I onda ugledam društvo od par muškaraca koji se približavaju baru izvana, koji razgledaju duginu boju i naviruju se unutra. I val straha mi preplavi tijelo, dok mi se kroz glavu provlači misao: „O Bože ne! Zašto smo od svih gay barova došle baš tu. Ona djevojka koja je zaštitarka nas ne može braniti od svih njih. Ovo je stakleni izlog, što ako nešto bace na njega i razbiju ga? Što ako...?“

Djevojka zaštitarka izlazi van i objašnjava im nešto... Žele ući na piće. Ona im objašnjava kako ne mogu jer je to gay bar isključivo za žene. Nešto se sa njom malo prepiru, no potom mirno odlaze smješkajući se. Izvjesno je da je njima neugodnije nego meni koja nemirno sjedim s druge strane stakla i promatram ih. Dečki su htjeli nešto popiti, sada idu negdje drugdje, ovdje su samo cure. Lezbijke. I nema veze, sjest će negdje drugdje...
Hoće li se to ikada desiti u Zagrebu? U kojem stoljeću? Hoću li ja to ikada doživjeti uopće?
Naposlijetku plaćamo piće i pozdravljamo se. One nam kolektivno uzvraćaju sa „bye“.

Koračajući Soho-om prema hotelu, preturam u glavi kako će mi teško pasti taj „bye“ dok se opet budemo vozili busom prema aerodromu i polijetali avionom i kako će povratak u Zagreb biti kao povratak u neku drugu dimenziju, kao povratak u zonu sumraka. Kao povratak u neke nevidljive i samo meni jasne okove i ograničenja, granice i ograde... koje ne znam ni jesam li u potpunosti, i jesam li uopće, ostavila u tih nekoliko dana ispunjenih mirisom tosta, engleske kiše, britanskog akcenta i slobode disanja. I postojanja.

Film

Projekcija filma "Fine mrtve djevojke"
fine mrtve djevojke
05 Lipanj 2014 1688
Povodom pride tjedna, sljedeći utorak (10.06.) u LGBT Centru Zagreb prikazat će se film Fine mrtve djevojke, a u četvrtak (12.06.) LGBT centar ugostiti će glumice iz istoimene predstave dramskog k...
Robert de Niro: Moj život sa gej ocem
Robert de Niro
29 Svibanj 2014 1331
Čuveni holivudski glumac Robert de Niro otvorio je dušu i za magazin “Aut” govorio o svom pokojnom ocu o kome je snimio i dokumentarni film.
Prikazivanje dokumentarnog filma o LGBT obiteljima u klubu MaMa - nedjelja 22.12.
Prikazivanje dokumentarnog filma o LGBT obiteljima u klubu MaMa - nedjelja 22.12.
19 Prosinac 2013 1686
U nedjelju 22.12.2013. u 18h će se u klubu MaMa (Preradovićeva 18) prikazivati dokumentarni film Right2Love koji prikazuje život LGBT obitelji u šest država Europske unije. U filmu LGBT roditelji...

LEZdarije

10 stvari koje nikada ne biste trebali reći lezbijki
Vrišt
19 Svibanj 2010 5974
10. Sve lezbijke samo žele biti muškarci Ne žele! Mi smo žene koje žele biti sa ženama. Ko je rekao išta o muškarcima? Muškarci imaju penis, pa što? Nije da se ne mogu prošetati par stanica...
45 načina da se rešite sastanka na slepo.
maca
05 Kolovoz 2009 3908
1. Tokom večere, štitite svoj tanjir nožem i viljuškom tako da odajete utisak da ćete ubosti svakog ko posegne za vašim tanjirom, pa makar to bio i konobar.2. Pokupite sve slanike sa okolnih sto...
Ako ste buč, u vezi sa famicom i želite da potraje:
Ako ste buč, u vezi sa famicom i želite da potraje:
15 Srpanj 2009 4025
1. Nazivajte je.2. Ne lažite.3. Ako će vam izlazak biti zabavan, pozovite i nju.4. Ukoliko će vaš izlazak uključiti i striptizete, ne zaboravite pravilo sa bazena "Bez dodirivanja".5. Tačan odgo...

Oni o nama

Budući politolozi/ginje su nedovoljno upućeni
politolozi
07 Svibanj 2015 1020
u problematiku ljudskih prava Tražeći informaciju više, kao budući saradnik portala Lgbt.ba, o položaju LGBT osoba u Bosni i Hercegovini, najčešći termini koji se pojavljuju u izvještajima, m...
Željka Markić nakon dobivene bitke izgubila rat
Markić
06 Kolovoz 2014 1511
Ni danas nije potpuno jasno zašto je Željka Markić odlučila postati dio javnoga života u Hrvatskoj te najznačajnija vjernica za Katoličku crkvu od devedesetih godina naovamo upravo zahvaljujuć...
Tolerancijom prema gay pravima odlikuju se razvijene sredine
Petrić
23 Siječanj 2014 1606
One sredine koje su na nedavnom referendumu o braku glasale "protiv" (Istra, Rijeka,Varaždin...) su razvijenije, naspram sredina koje su glasale "za". Sve to ide u prilog teoriji poveznice društveno...

Za žene 50+

Nekad i sad
lesbian party
04 Lipanj 2010 5349
Sad: U noćnom klubu gužva. U obilju žena raznih dobnih skupina muškarci se mjere promilima, a prisutni su isključivo u svojstvu osoblja. Na ulazu plakat s naznakom Ladies Only. A ženeeeeee. Ima...
Generacija u procjepu
Starije lezbijke
20 Svibanj 2010 2554
Zašto baš 50+?Površno gledano moguće zato jer jedna 50+ lezba ima veliki utjecaj na ovoj stranici pa joj se eto prohtjelo pisati i objavljivati tekstove o svojoj generaciji.
Možete li izbeći upadanje u "anti-aging" zamku?
aging
13 Srpanj 2009 3436
Nemam nameru pokušavati da se 65 izgledam kao da mi je 25.
FacebookTwitterDeliciousStumbleuponGoogle BookmarksLinkedin

Pogled s BaLConn-a