Za žene 50 +

 

U noćnom klubu  gužva. U obilju žena raznih dobnih skupina muškarci se mjere promilima, a prisutni su isključivo u svojstvu osoblja. Na ulazu plakat s naznakom Ladies Only.

 

A ženeeeeee. Ima ih svih tipova. Od izrazito ženstvenih do pravih butch-ica. Onih koje su prije dolaska provele sate pred ogledalom, ili da se izrazim jezikom starijih generacija - onih za koje nikad ne bi smo rekli "da bi sa ženom", do onih kojima je šminka potpuna nepoznanica. Ima ih čak i svih generacija - od jako mladih kojih je svakako najviše, preko srednje generacije pa i do onih koje se sjećaju crno bijelih televizora,  Woodstock-a i korza*.

 

Mogu današnje lezbice imati komplekse i nedostatak samopouzdanja, mogu biti strašljive, i  zbog nedostatka  hrabrosti  ostati po strani ne usuđujući se prići curi koja im se sviđa. Mogu osjećati strah i neizvjesnost kako će ta cura reagirati ako im pristupe ovom ili onom rečenicom, s cugom ili bez. No činjenica je kako im nijedna od prisutnih žena, ako joj se počnu upucavati, neće odgovoriti: "Što ti je, jesi ti bolesna? Nisam ti ja lezbača!"

 

Jer sve žene ovdje, čak i ako nisu lezbijke, znaju kako je ovo lezbijski tulum i kako je na njemu upucavanje ženi  od strane druge žene savršeno normalna pojava. Ono sudbinsko pitanje "Da li je ova ili ona cura "naša"?" - koje su lezbijke starijih generacija tako često postavljale jedna drugoj ukoliko su uopće imale sreću  tijekom svoga života upoznati još koju lezbijku, a na koje su tako teško mogle dobiti odgovor, u današnje je vrijeme izgubilo svaki smisao. Ako osoba vašeg interesa odlazi na CroL, BaLConn, Gay.hr, ili u bilo koji gay friendly kafić ili noćni bar možete gotovo sa sigurnošću znati kako ona vaše upucavanje neće shvatiti kao bolesno i nenormalno u homofobnom smislu.

 

 

U potrazi za odabranicom srca svoga lezbijke su odlazile na korzo ili druga slična mjesta gdje bi pronalazile osobe koje će im se svidjeti. Znale su se zaljubljivati u kolegice iz razreda, škole, faksa, s posla i svih onih mjesta na kojima se svakodnevno ili povremeno nalazile. Naravno, zaljubljivanje u nastavnicu / profesoricu podrazumijevalo se kao redovita školska / studentska praksa.

 

Nakon što im se neka cura / žena dovoljno svidi ili se u nju zaljube,  dolazio je najteži dio koji je današnjim mladim lezbijkama potpuno nepoznat. A to je mukotrpno dugotrajno "ispipavanje" što odabranica srca lezbijskog misli o osobama homoseksualnih sklonosti. U to vrijeme većina je,  prema obrascu cijeloga društva, imala izrazito homofobne stavove među kojima su pridjevi "bolesna" i "nenormalna" bili tek blaži oblik koji je ipak davao neku nadu.

 

 

Prilaženje je obično trajalo mjesecima,  ponekad su prošle i godine a da naša lezba i dalje nije znala ima li kod svoje izabranice bilo kakve šanse. Neke lezbijke starijih generacija su provele gotovo cijeli život kao najbolje prijateljice (kume i sl.) ženama u koje su bile zaljubljene bez da su ikada tu svoju ljubav i pokazale.  
U većini su one koje su  pod pritiskom homofobne sredine i same pomislile kako su osjećaji koji ih obuzimaju u prisutnosti određenih žena bolesni i nenormalni, tako da je auto-homofobija bila  sastavni dio života lezbijki starijih generacija. Ona se manifestirala na razne načine, a jedan od najizraženijih je način na koji izgovaraju samu riječ lezbijka.

 

Rijetko koja starija lezbijka će sebe imenovati tom riječju. Većinom bi se služile kraticama „L“ ili „lez“ a ukoliko bi spominjale neku drugu osobu u tom kontekstu upotrijebile bi riječ „naša“.  Ako se slučajno i dogodi da izgovori riječ „lezbijka“, učinit će to tiho „s pola glasa“ osvrćući se oko sebe da netko u blizini ne bi to čuo.  Izvedenice koje se danas mahom upotrebljavaju među mlađim pripadnicama LGBT populacije kao što su „lezba“ ili „lezbača“ njima su i danas potpuno neprihvatljive

 

 

Među starijim lezbijkama rijetke su imale sreću naći ženu s kojom su mogle ostvariti bliske odnose. Još su rjeđe bile one koje su taj odnos bile spremne nazvati vezom. Većinom su svoje odnose nazivale vrlo bliskim prijateljstvom, a samo su se pojedine odlučivale za zajednički život.
Zbog nemogućnosti ostvarivanja veze sa ženom mnoge su prihvatile hetero norme, udale se, rodile djecu te se tako uklopile u društvo svjesne da su tim činom odabrale život bez ljubavi.

 

Neke nikada ni same sebi nisu priznale postojanje osjećaja prema ženama. Mnogo ih je koje su cijeli život provele potpuno same.
Ljubavni život  lezbijki starijih generacija, ukoliko su ipak imale tu sreću da pronađu blisku osobu,  daleko češće se mogao poistovjetiti sa sudbinom glavnih likova iz filmova „Fried Green Tomatoes“ ili „Thelma & Louise“ (ovaj drugi bez tako drastičnih posljedica) nego sa sudbinom dvije osobe koje su u vezi  u današnjem smislu te riječi.

 

Zato, situacija u noćnom klubu sa početka naše priče  iz perspektive starijih lezbijki izgleda kao SF. Takvu situaciju one  nisu mogle zamisliti niti u najsmjelijim snovima. A  da je u ono vrijeme, prije 35-40 godina, postojala ikakva mogućnost održavanja lezbijskog tuluma barem povremeno, život većine lezbijki starijih generacija bio bi sasvim drugačiji i puno sadržajniji.