Srbija

Intervju: Dana Budisavljević, rediteljka i LGBT aktivistkinja

Dana

Postoji ta neka spirala povrijeđivanja koja se uvijek nasljeđuje. Ja se osjećam povrijeđeno i neprihvaćeno od svojih roditelja i onda udaram tamo gdje mogu. To se prenosi sa generacije na generaciju. U filmu vidiš mamu koja je bila progresivna za svoje vrijeme i dobila je po prstima, zato ona ne želi da ja tako nešto iskusim. Imaš tatu koji je bio emotivno zakinut od svoje majke, koji onda to ne zna prenijeti dalje. I ja to prenosim na svog brata. Onda sam shvatila da film mora biti o tome da pokušamo prekinuti spiralu šutnje i povrijeđivanja, da je to jedini put da nam možda bude ljepše za to vrijeme koje nam je još ostalo

– Htjela sam pokazati da je to što si gay samo jedna različitost koja ti se može dogoditi. Mogla sam se zaljubiti u nekog krivog muškarca. Jedna prijateljica mi je rekla: 'Moji roditelji su isto tako reagirali jer sam se zaljubila u dečka Srbina.' Ista je sitacija kada napraviš bilo kakav odmak od očekivanja svojih roditelja. Samo što biti gay ima taj cijeli društveni kontekst, tako da to onda postane još dramatičnije, kaže Dana Budisavljević, rediteljka i LGBT aktivistkinja iz Hrvatske, koja je na filmskom festivalu “Slobodna zona” predstavila beogradskoj publici svoj dokumentarni film “Nije ti život pjesma Havaja”.

Kroz seriju razgovora koje sa ocem, majkom i bratom vodi za trpezarijskim stolom, u ambijentu porodičnog ručka, autorka pokušava da identifikuje prirodu nesporazuma koji je nastao godinama ranije, onda kada je članovima svoje porodice saopštila činjenicu koja za balkansko podneblje još uvek predstavlja taboo: da je lezbijka.

U razgovoru za e-Novine, Dana Budisavljević govori o tome šta ju je ponukalo da napravi ovaj film, koliko je teško bilo izvesti porodicu pred kamere, koliko joj je iskustvo "Havaja" pomoglo da se suoči sa nekim zidovima u svojoj glavi, o atmosferi prema seksualnim manjinama u zemljama bivše Jugoslavije i iskustvima sa zapadnjačkom percepcijom Balkana.

*Kakve su bile reakcije beogradske publike na "Havaje"?

Beogradska publika je bila prekrasna, dvorana krcata, a po pljesku i reakcijama, mislim da su u potpunosti razumjeli i osjetili film. O tome da Beograd ima sjajnu kulturnu publiku se po Zgrebu uvijek pričaju priče, a sad sam to mogla osjetiti i na vlastitoj koži, bilo je opušteno, s puno smijeha i uzdaha. Jedna vrlo fina gospođa mi je rekla da je ovo najljepši porodični film koji je ikad gledala.

"Havaji" ostaju u Beogradu
Zbog odlične reakcije publike, film "Nije ti život pjesma Havaja" će ostati na repertoaru Dvorane kulturnog centra i nakon zatvaranja "Slobodne zone", a prva projekcija je već u petak, 9. novembra.



U jednom intervjuu kažeš da je teško snimiti film o „coming outu“ u Hrvatskoj. Šta je bio motiv da se upustiš u tu „avanturu“?

Mislim da je meni veliki motor bilo to što sam jako dobro osjetila svoju frustraciju, svoj strah i imala sam veliku potrebu da to nekako vratim unazad, budući da sam se izborila s tim strahom. Ja sam svoju seksualnost počela osvještavati ranih devedesetih, to je vrijeme kad je samo oružje vladalo, o gayevima nije bilo ni riječi: bili smo samo na relaciji Srbi-Muslimani. Ja tada studiram fimsku montažu, užasno se želim baviti filmom, a oko mene nema nikoga tko je gay, ne postoji lezbijka koja radi filmove. To je poruka koju tebi društvo šalje, da mi, ako sam gay, to jednostavno nije dozvoljeno. Gayevi koje smo poznavali su uglavnom bili u nekim nevladinim organizacijama, to je bio prostor kolike-tolike slobode. To je za mene bila užasna frustracija. Dakle, ja se neću moći baviti onim što želim nego ću morati ići tamo gdje mogu biti to što jesam. I ja sam mrzila to u sebi, jer će me spriječiti da radim ono za šta se osjećam da sam rođena, a ispada da nisam prilagođena.

Trebalo mi je mnogo godina da se ipak izborim da radim ono što hoću. Zato sam imala tu potrebu napraviti taj film. Osjećala sam dužnost da to napravim. To je moja tema. Mogla sa vjerojatno biti rediteljica i nikad ništa o tome ne ispričati, ali sam smatrala da je to neiskreno pogotovo ako se baviš dokumentarnim filmom koji zapravo živi od tuđih iskrenih priča. Ti postaješ redatelj time što ljudi pristaju reći nešto iskreno o sebi, a ti sa sobom isto imaš jednu iskrenu temu i nećeš je izložiti zato da ne bi nadrapao. Nakon mog prvog redateljskog filma o ženi koja se iz inozemstva, gdje je 15 godina radila u porno industriji, vraća svojoj obitelji u jedno dalmatinsko mjesto, toliko sam se neiskreno osjećala kad sam morala pričati o tom filmu – njena priča me je učinila redateljkom, a ja sama to ne mogu ispričati.

U to vrijeme sam bila u potpunoj panici hoće li me netko pitati da li sam gay, jer nisam znala što ću reći. Razmišljala sam da moram reći “ne”, jer nemam snage sa tim se nositi, a to je potpuna laž. Ja tu izlažem utrobu od te žene, tri godine sam je snimala i u paramparčad sam je rastavila, a ja ću kao sad biti fina redateljica u fotelji i reći: “Ne, ja nisam gay”.

*To je, dakle, bio neki način da se oslobodiš unutarnjeg nemira?

Svakako. Prvo sam htjela raditi film o toj svojoj generaciji koja je doživjela promjenu – od tog geta pa do nekih umjetnica koje su se pojavile i jednog novog kružoka, iako to nije bio neki mainstream. Pojavila se jedna spisateljica, slikarica, fotografkinja, ja sam bila na rubu da u to krenem, igrale smo nogomet, imale smo neki svoj bend, ... Mogao si živjeti neki svoj lifestyle. Malo na margini, ali fućka ti se. Onda sam krenula prvo snimati film o nama, ali tu se ipak ispriječilo to da će to možda u nekom trenutku biti nekom frka i film bi onda bio propast. Jer ne možeš ići kontra nekoga. Tako da sam morala odustati od toga i počela misliti šta ću dalje. Onda sam otišla pitati starce. Da su rekli ne, ne znam šta bih.

Dana

Je li bilo teško da ih ubediš da pred kamerom ogole jedan deo svog privatnog života?


Ja sam prvo krenula misleći da ću raditi film iz pozicije žrtve. Kao, ja neprihvaćena u borbi protiv roditelja i svijeta. Mislila sam da će me roditelji odbiti, da neće pristati na to. Kad sam ih išla pitati to da li žele sudjelovati u filmu, ozvučila sam se tako da snimim njihovu reakciju kako oni to neće, e da bi na tome zapravo mogla graditi film. Međutim, kad su oni rekli “u redu”, bilo je pitanje šta ćemo sad. Nema drame, sad više ne mogu biti žrtva u tome. Onda sam počela razmišljati šta mi to zajedno radimo, kroz koju formu bi najbolje bilo snimiti taj film, tu sam shvatila da jedino što radimo skupa je da zajedno jedemo i da to može biti najbolji način da kroz jednu prirodnu situaciju obiteljskog obroka koji je svima jako prepoznatljiv pokušam staviti na meni teme koje nas se stvarno tiču.

*Šta misliš, zbog čega su članovi tvoje porodice tako lako pristali da učestvuju u filmu?

Mislim da je to kod svih njih bilo različito. Tata strašno voli umjetnost, nekako je jako cool i nije imao osjećaj da će to uznemiti njegov svijet. On voli što se ja bavim filmom i osoba je koja vjeruje u umjetnost. Mislim da je on to shvatio kao čin za neke više umjetničke ciljeve. Brat je fenomenalan glumac, prirodno je takav. Mislim da se to njemu činilo jako zabavno, a da mu nije toliko bila bitna tema. On je recimo osoba koja me najčešće pita hoćemo li raditi nastavak, jer to je njemu donijelo neku malu popularnost. Zaustavljale su ga cure po gradu, tako da je njemu to fora, pogotovo kad je skužio kako se ljudi smiju njegovim šalama. A, mama je, mislim, pristala jer zna da mi imamo skukob koji traje već godinama i htjela je, čini mi se, da se to nekako riješi. Imala je tu potrebu da ja nađem neki mir. To je stvarno fascinantno da su oni pristali i može se podvesti pod mala čuda koja su ti potrebna da bi napravio film.

Kako su reagovali kad su odgledali film?

Kao umetnica i aktivistkinja, čemu daješ prednost u borbi da se nešto promeni: umetnosti ili političkom aktivizmu?
Ja ne očekujem da moj film može išta promijeniti, jer on, kao i umjetnost ili ljubav, ide prema pojedincima. Jedino što široko društveno može nešto promijeniti su politika i mediji. Na taj film će doći tisuću ili deset tisuća ljudi, ali će ga na koncu svatko poneti nekako kući. Mediji su zapravo ti koji "kuhaju" cijeli društveni svjetonazor, a politika je ta koja daje naređenja.


Oni su taj film vidjeli na premijeri. Ja sam se tresla od straha kako će to proći. Međutim, ta premijera je bila nešto najemotivnije što sam doživjela u svom profesionalnom životu. Kad je film završio, to su bile standing ovations. Tata, mama i brat su imali male govore i izgledali su kao da su upravo sišli s filma. Mama je plakala, tata je sa suzama u očima rekao: “Pa šta sad plačeš?”, a brat je rekao da mi je ovaj film puno bolji nego onaj prošli. Kad su vidjeli da se ljudi doista poistovjećuju sa tim filmom, mislim da nisu mogli biti nezadovoljni.

*Porodica je odmah pristala da učestvuje ali šta su ti bili najveći problemi prilikom rada na filmu?


Možda je najveći problem bio da se odvoji privatno i osobno. To je jako osoban film, ali ne smije biti privatan u smislu nekog “prljavog veša”. Jako sam puno radila na tome da to ne postane reality show, nego da to ostane u domeni filma, pristojno i decentno. Naravno, da bude iskreno i jako, ali ne da bude na prodaju. Filmska priča mora biti puno jednostavnija od života. Naše sam živote morala sam stisnuti u 50 minuta, da se osjeti koliko se stvari dogodilo i da smo neke probleme riješili.

*Ali niste sve, i to je jasno naznačeno na kraju. Dakle, daleko od toga da ste rešeili sve, ali je to neki početak?

Upravo tako. Praktički bi svakoj porodici bilo odlično da netko o njima snimi dokumentarni film. To je jedan proces koji je nepovratan. Ti se moraš suočiti sa svojom pričom, sa percepcijom onog Drugog o sebi, a ta kamera je neumoljivi svjedok. Mislim  da nije bilo kamere, često mi ne bismo mogli neke od tih razgovora iznijeti do kraja. Ta kamera stoji i ona traži od tebe da to izneseš. To je donekle terapija. Ta se priča može snimiti u bilo kojoj porodici, ali nisu svi ljudi tako dobri filmski karakteri.

U filmu su upečatljivi razgovori sa majkom koja je, u odnosu na oca, ona ekstrovertna polovina. Jesi li kroz rad na filmu uspela da razumeš i tu drugu, roditeljsku stranu?


Da, to je bila najvažnija stvar koja mi se dogodila kroz film. Film na primjeru jedne obrazovane i liberalne obitelji pokazuje da ona, ipak, to ne razumije. Ta generacija mojih roditelja, dakle ljudi izmjeđu 50 i 70 godina, to zaista ne razumije. Oni žele razumijeti, ali im je strano. Nije to njima lako prihvatiti. Vjerujem da nekakve novije generacije roditelja neće s tim imati problema. Prosto, ta društvena presija pada. Veliki problem roditelja je osjećaj da su nešto krivo napravili u odgoju. Onda dolazi strah šta će se dogoditi tom djetetu, šta će susjedi reći, to su stvari koje roditelje priječe da razumiju.

*Čini se da u „Havajima“ kod tebe postoji razotkrivanje na dva nivoa: prvom koji se tiče sekualnosti i drugom, na nivou odnosa sa bratom, čiju bolest si smatrala njegovim hirom?


To mi je bilo komplikovano, ali kad se počneš otvarati, kad počneš slušati onda počneš shvaćati da, bez obzira što si ti diskriminiran, i ti diskriminiraš dalje. Shvatila sam da postoji ta neka spirala povrijeđivanja koja se uvijek nasljeđuje. Ja se osjećam povrijeđeno i neprihvaćeno od svojih roditelja i onda udaram tamo gdje mogu. To se prenosi iz generacije u generaciju. Ti u filmu vidiš mamu koja je bila progresivna za svoje vrijeme i dobila je po prstima, zato ona ne želi da ja tako nešto iskusim. Imaš tatu koji je bio emotivno zakinut od svoje majke, koji onda to ne zna prenijeti dalje. I ja to prenosim onda na svog brata. Onda sam shvatila da film mora biti o tome da mi pokušamo prekinuti tu spiralu šutnje i povrijeđivanja, da je to jedini put da nam možda bude ljepše za to vrijeme koje nam je još ostalo.

Naravno da ti u nekoj fazi tinejdžerstvaroverza koja se veže za taj film. Ali to je film o šutnji, o generacijskoj šutnji koja postoji na ovim prostorima. Kod nas je to prešućivanje, guranje pod tepih, ne samo na osobnom nivou, nego na nacionalnom i državnom, ogroman problem. Mi ništa ne rješavamo. Ljudi osjećaju olakšanje što je netko o tome progovorio. Osjećaju strašnu potrebu da razgovaraju. Puno ljudi se rasplače i to je meni uvjek drago – da ih dirne i prestane biti bitna moja obitelj. Odmah mi počnu pričati o svojim obiteljima. Film valjda pokrene mehanizam da shvatiš da postoji više opcija nego što to izgleda.

Još jedna stvar koja je meni važna je da je to film o građanskom sloju ove regije. Mi u dokumentarnom filmu gotovo da nemamo tu društvenu skupinu. Uglavnom su to priče o nekim ekstremnim socijalnim kategorijama, iako su najčešći konzumenti svih tih filmova upravo pripadnici te građanske klase.

Vjerujem da ću tek kad film bude prikazan na televiziji zapravo imati reakciju šireg društva. Ipak, ljudi koji idu na festivale samim tim daju neki pristanak, to ti se ne nudi tek tako.

Postoje li naznake da se "Havaji" emituju na televiziji?

Postoji interes sa strane HTV-a da se film prikaže. Čini mi se d ne možeš tako razgovarati sa roditeljima i da su potrebne neke godine da možeš sjesti i to razriješiti. Ali, mnogi ljudi ni u tim godinama to ne riješe i ostaju do kraja života tako zaključani u svoju povredu. A, zapravo užasno puno gube,  jer imaju toliko mnogo čuti od svojih roditelja. Oni njima zaista žele dobro, ali ne može ti to baš uvijek biti jasno, previše si im sličan. To su veliki kleševi. Zato mislim da se taj film pokazao uspješnim, jer se jako široka publika mogla sa njim identificirati. Kada bi išli na film, svi su mislili da idu gledati nekakvo gay priznanje, ali to je potpuno obiteljski film u kojem svaki član obitelji ima podijeliti neku tajnu da bi mogao ići naprijed. Mislim da društvo strašno gubi time što se tako iscrpljuje mrzeći gay populaciju. Jer to nije nitko birao niti to možeš promijeniti. Na taj način jedan ne tako mali dio populacije činiš jako nesretnim. Sprečavaš da se oni razviju u najbolje osobe koje oni mogu biti. Kao da život nije dovoljno kompliciran.

*Zašto, po tvom mišljenju, ovdašnja društva čine takve stvari? Je li to strah, neznanje ili nešto treće?


To je možda u ovom stoljeću kod nas The Tema zato što dira u neke osnovne definicije muško-ženskih uloga, pozicije obitelji kao osnovne jedinice društva i jako zadire u crkvenu dogmu. Ljudi koji se prave da žive po toj dogmi su jako frustrirani i uvijek traže nekog tko je slabiji da bi se na njemu iskalili. Jednostavno je pretući gayeve i optužiti ih za sve nesreće koje proživljavaju. Crkva u Hrvatskoj još uvijek nije promijenila stav. Nedavno sam vidjela svećenika na televiziji koji govori kako je 'to zlo došlo iz Europe, sa Zapada i kako nam ono kvari djecu'. To im je sad jako zgodno da skupljaju svoje poene.

*Film je prikazan na brojnim festivalima u regionu. Kakve su reakcije?

Gay priča je medijima bila najinteresantnija i to je konta je još uvijek rano, jer još uvijek traje festivalski život, ali mislim da će biti, osim ako se nešto jako ne promijeni. Da li bi ti mogao zamisliti ovaj film na srpskoj televiziji?

*Teško.


Pitala sam jednu urednicu u Makedoniji da li može zamisliti da taj film bude prikazan na makedonskoj televiziji i ona je rekla: “Ne, nema šanse”. Iako u tom filmu zapravo nema nikakvog nasilja, nikakvog eksplicitnog zauzimanja strana niti politike. A, izgleda da je jako subverzivan.

*Šta ti to govori?


Pa to je žalosno stanje uma. Stvarno ne vjerujem da bi se išta ružno dogodilo da se taj film pusti na televiziji, pogotovo što on poziva na pomirenje među ljudima. E, vidiš izgleda da su baš takve stvari problematične. Iako se na televiziji prikazuje nevjerojatna količina nasilja svakodnevno.

*Film dolazi u Srbiju nepunih mesec dana nakon zabrane Parade ponosa u ovoj zemji. Iz perspektive Hrvatske, kako ti izgleda u tom kontekstu atmosfera i odnos prema LGBT zajednici u Srbiji?

U Beogradu sam bila nekoliko puta i nisam nikad imala problema kao Hrvatica. Ali kad sam dolazila na skupove koji su bili vezani za gay aktivizam, tu sam osjećala probleme. To je uvijek bilo u poluskrovištima, uvijek se osjećao neki strah. Tako da se u kulturnom kontekstu jako dobro osjećam, ali ne znam šta bi se dogodilo da otvorim i ovu drugu kartu. Neke srpske aktivistice su bile jako bitne za mene u periodu kad sam tražila svoj put i odgovore. To su za mene bile strašno važne osobe i imam osjećaj dužnosti da im to trebam na neki način vratiti. Zato sam sretna što sam imala priliku biti u Beogradu i predstaviti film. Jer, one su isto tako sjajne aktivistice kao i one u Hrvatskoj, samo što one nisu imale tu sreću da se politika malo smekša. To nije fer, jer građanski sloj u Hrvatskoj i Srbiji ima iste vrijednosti. I onda mi je strašno žao što vidim da se to nije uspjelo pomaknuti, da je politika bila tako tvrda oko toga da koristi to kako bi vjerojatno odmaknula pažnju sa tih drugih problema.

*U Hrvatskoj je ta politika definitivno omekšala. Ove godine je u Splitu bez incidenata održana Parada ponosa. U Zagrebu se iz godine u godinu ta manifestacija održava sa sve manjim tenzijama, a hrvatski sudovi doneli su više presuda za zločin iz mržnje.

Mislim da treba bar 10 godina za te stvari. Kada je u Zagrebu bio održan prvi Pride, onda si još imao podijeljene novine. Imaš fantastičan primjer prošle godine kad je bilo ono nasilje u Splitu, više nijedne novine oko toga nisu polemizirale da li je to OK ili ne, nego je postojala javna osuda. Mislim da je vrhunac bio Split Pride ove godine, koji je bio pomalo apsurdan jer je sve bilo toliko puno policije, da je izgledalo kao da se taj Pride održava na Mjesecu. Toliko su makli te ljude koji su protiv, da ih nisi niti sreo. Malo je to bilo čudno, ali je bila jasna ta poruka vlasti: nasilje je neprihvatljivo. S te strane mi je to bilo dobro. Jer, ti vidiš da Vlada kad hoće, kad postoji ta politička volja da zaštitiš te građane, onda to funkcionira fantastično. Došli su i neki ministiri, očito je tio bila direktiva. Ne mogu staviti ruku u vatru da je to svima super, ali to postane neko dominantno mainstream opredeljenje i ne možeš se s tim kockati ako ti je stalo do dobrog imagea.

Time mi je patetičnije kad u Beogradu kažu da oni to ne mogu iz sigurnosnih razloga. To je baš politička poruka: nećemo vas štititi. Meni je to fenomenološki jako zanimljivo. Nekad znam reći da je to jedina povijesna promjena kojoj sam svjedočila, da se iz nekog geta i društvene neprihvatljivosti to ipak može pomaknuti prema boljem. Sad kad dolazim u te bivše republike jako osjećam razliku. Biti u Sarajevu sad nije isto kao biti u Hrvatskoj. Nekad je to bilo isto.

Dana

*Šta je najzaslužnije za taj pomak u hrvatskom društvu?


Zagreb Pride je bez daljnjega jako zaslužan. Mislim da su takvi aktivisti postojali i postoje u Srbiji i u Bosni, ali nije postojala politička volja. I Zagreb Pride je mogao završiti kao i ovaj beogradski prije 10 godina i da se više nikad to ne desi. Ali mislim da nas je natjeralo to stalno pristupanje Europskoj uniji koje isto tako traje već 10 godina. Stalno je to bila jedna od kritika Europske komisije da se prava seksualnih manjina moraju poštivati i onda nisu imali druge nego to pustiti. Ne vjerujem da je to zagrebačkom gradonačelniku Bandiću baš jako napeto, ali on je to pustio. Sigurno to ne bi napravio da nije morao.

Tako da, nažalost, aktivisti ne mogu sami sve iznijeti. Dominantna vlast mora to nekako dopustiti. Inače, možeš ići samo na ekstremno nasilje, da pustiš da te prebiju pa da to onda postane društveno jako problematično. Ali to je puno teži put, ne znam tko bi se na tako što usudio. Ja sam bila na prvom Prideu u Zagrebu i sjećam se toga jako dobro. To je bila užasna frka. Treseš se i osjećaš se kao neka životinja u zoološklom vrtu, kao majmuni u kavezima koji sad idu kroz centar grada, a rulja bi te rastrgala da može.

U odnosu na 2012. godinu, taj momenat brutalne agresije se u Hrvatskoj može smatrati prošlošću. Koji su izazovi sa kojima se LGBT aktivisti danas susreću u Hrvatskoj?

Sad su izazovi redefiniranje tih obiteljskih zakona - brakovi i usvajanje djece. To je ono prema čemu se sad ide i to je još uvijek, naravno,  jako kontroverzno. Pa čak i ti brakovi polako postaju prihvatljivi, iako je Crkva jako protiv toga. Mnogo se priča o registriranim partnerstvima, to se nekako umekšava, ali usvajanje djece je taboo. Za to nijedan političar još uvijek neće izjaviti da je "za". Ali nekad je mnogo toga bilo neprihvatljivo.

To je ono što bi ljudi trebali prelomiti u glavi - stvari nisu bogom dane, nego se društvo konstantno mijenja. I nije mi jasno kako ljudi mogu tako zdravo za gotovo uzimati stvari. Ja svojim bićem moram biti dijelom aktivistica, jer se netko isto tako izborio da ja imam pravo glasa, da smijem raditi. Toga nije bilo prije 200 godina. Netko se za to isto tako izborio i zbog toga i ja osjećam veliku dužnost da se u svom vremenu borim za one vrijednosti koje su sada aktualne.

*Pošto dosta putuješ  po festivalima, možeš li nam reći kakva je percepcija Balkana u kontekstu LGBT prava u očima ljudi sa Zapada?

Ono što se meni događalo kad sam išla po tim stranim radionicama i tražila novce za film je da su mi strani donatori govorili da ovakav intiman obiteljski film njima nije dovoljno napet, jer je njihovo shvaćanje Hrvatske da je to katolička, homofobna zemlja i da bi oni finansirali film koji govori o prajdovima, politici, o tome kako je teško biti gay u Hrvatskoj. Ali, ovo je zapravo jedna intimna obiteljska priča koja se mogla snimiti u, ne znam, Americi, Španjolskoj, Švedskoj i oni nemaju interesa tako nešto financirati. Njihova percepcija ne odgovara tome.

Zapravo, jedino što odlazi iz ove regije van su te slike nasilja. To je ta percepcija koji oni imaju o nama, kao da tu žive sami divljaci ili neki ludi aktivisti. Ali ovo je slika nekakvog građanskog sloja koju oni još uvijek ne priznaju. To nama nije još dozvoljeno. Postoji vrlo jasna slika koju mi možemo izvoziti u strane zemlje. Ne možemo se baš baviti svime: to uvijek mora biti rat, nasilje, Romi, nekakva balkanska egzotika.

*Hoće li se tvom bratu ostvariti želja da "Havaji" dobiju neku vrstu nastavka?

Mislim da neće. Možda snimim neki film u budućnosti sa njim, on je fakat fenomenalan glumac. Sad se bavim nekom drugom temom koja je za naše prostore dosta provokativna i neiskomunicirana. Ovaj put se radi o povijesnoj temi, a to je mračan period Drugog svjetskog rata koji nikad nije bio dovoljno razriješen, pa smo to sve nastavili devedesetih. Priča je o Diani Budisavljević, koja je bila Austrijanka oženjena za jednog zagrebačkog doktora koji je bio pravoslavac. Njih je u Zagrebu zatekao Drugi svjetski rat.

Kada je čula da oko Zagreba postoje logori i da se tamo, pored Židova i Roma deportira i pravoslavno stanovništvo, pogotovo žene i djeca, onda je ona pokušala napraviti malu humanitarnu pomoć. Ali pošto za pravoslavce nije bilo ništa takvo organizirano, odlučila je stupiti u akciju i pokrenula je jednu megahumanitarnu akciju. Uspijela je izvući negdje oko deset tisuća pravoslavne djece iz ustaških logora.

Međutim, kad su došli komunisti njezino porijeklo je bilo neatraktivno, tako da su joj zabranili rad, pa je ona marginalizovana u povijesti. Osamdesetih godina je njena unuka našla njen dnevnik koji je objavila i po kojem sad ja radim film. To je priča koja je užasne zanimljima zbog toga što se izdiže iznad politike, iznad ustaša i partizana i nosi tu poruku za koju vjerujem da je ispravna - da nas politika neće spasiti. Ona jeste užasno uzbudljiva i određuje naše živote i, kažem, jedino politika može nešto društveno promjiniti, ali zapravo mi ne bismo smijeli živjeti živote prema politici.

*Šta nas u tom slučaju spašava?


Pa spašava to da shvatiš da nitko ne zna istinu, da istina ne postoji i da pokušaš razumijeti druge. Da uživaš u životu, a ne da drugima oduzimaš pravo da uživaju.

Film

Projekcija filma "Fine mrtve djevojke"
fine mrtve djevojke
05 Lipanj 2014 1692
Povodom pride tjedna, sljedeći utorak (10.06.) u LGBT Centru Zagreb prikazat će se film Fine mrtve djevojke, a u četvrtak (12.06.) LGBT centar ugostiti će glumice iz istoimene predstave dramskog k...
Robert de Niro: Moj život sa gej ocem
Robert de Niro
29 Svibanj 2014 1332
Čuveni holivudski glumac Robert de Niro otvorio je dušu i za magazin “Aut” govorio o svom pokojnom ocu o kome je snimio i dokumentarni film.
Prikazivanje dokumentarnog filma o LGBT obiteljima u klubu MaMa - nedjelja 22.12.
Prikazivanje dokumentarnog filma o LGBT obiteljima u klubu MaMa - nedjelja 22.12.
19 Prosinac 2013 1688
U nedjelju 22.12.2013. u 18h će se u klubu MaMa (Preradovićeva 18) prikazivati dokumentarni film Right2Love koji prikazuje život LGBT obitelji u šest država Europske unije. U filmu LGBT roditelji...

LEZdarije

10 stvari koje nikada ne biste trebali reći lezbijki
Vrišt
19 Svibanj 2010 5975
10. Sve lezbijke samo žele biti muškarci Ne žele! Mi smo žene koje žele biti sa ženama. Ko je rekao išta o muškarcima? Muškarci imaju penis, pa što? Nije da se ne mogu prošetati par stanica...
45 načina da se rešite sastanka na slepo.
maca
05 Kolovoz 2009 3910
1. Tokom večere, štitite svoj tanjir nožem i viljuškom tako da odajete utisak da ćete ubosti svakog ko posegne za vašim tanjirom, pa makar to bio i konobar.2. Pokupite sve slanike sa okolnih sto...
Ako ste buč, u vezi sa famicom i želite da potraje:
Ako ste buč, u vezi sa famicom i želite da potraje:
15 Srpanj 2009 4027
1. Nazivajte je.2. Ne lažite.3. Ako će vam izlazak biti zabavan, pozovite i nju.4. Ukoliko će vaš izlazak uključiti i striptizete, ne zaboravite pravilo sa bazena "Bez dodirivanja".5. Tačan odgo...

Oni o nama

Budući politolozi/ginje su nedovoljno upućeni
politolozi
07 Svibanj 2015 1024
u problematiku ljudskih prava Tražeći informaciju više, kao budući saradnik portala Lgbt.ba, o položaju LGBT osoba u Bosni i Hercegovini, najčešći termini koji se pojavljuju u izvještajima, m...
Željka Markić nakon dobivene bitke izgubila rat
Markić
06 Kolovoz 2014 1513
Ni danas nije potpuno jasno zašto je Željka Markić odlučila postati dio javnoga života u Hrvatskoj te najznačajnija vjernica za Katoličku crkvu od devedesetih godina naovamo upravo zahvaljujuć...
Tolerancijom prema gay pravima odlikuju se razvijene sredine
Petrić
23 Siječanj 2014 1608
One sredine koje su na nedavnom referendumu o braku glasale "protiv" (Istra, Rijeka,Varaždin...) su razvijenije, naspram sredina koje su glasale "za". Sve to ide u prilog teoriji poveznice društveno...

Za žene 50+

Nekad i sad
lesbian party
04 Lipanj 2010 5350
Sad: U noćnom klubu gužva. U obilju žena raznih dobnih skupina muškarci se mjere promilima, a prisutni su isključivo u svojstvu osoblja. Na ulazu plakat s naznakom Ladies Only. A ženeeeeee. Ima...
Generacija u procjepu
Starije lezbijke
20 Svibanj 2010 2557
Zašto baš 50+?Površno gledano moguće zato jer jedna 50+ lezba ima veliki utjecaj na ovoj stranici pa joj se eto prohtjelo pisati i objavljivati tekstove o svojoj generaciji.
Možete li izbeći upadanje u "anti-aging" zamku?
aging
13 Srpanj 2009 3438
Nemam nameru pokušavati da se 65 izgledam kao da mi je 25.
FacebookTwitterDeliciousStumbleuponGoogle BookmarksLinkedin

Lezvezarije Gilde M.

 

Izložba Tine Antolić

Pogled s BaLConn-a