Ne postoji puno prostora za razlike na Kosovu. Prema jednoj, široko rasprostranjenoj priči o Kosovu, jedini ljudi koji žive ovde su Albanci i srpska manjina. Samo mali broj ljudi se uklapa u okvir normalnosti. U junu sam bila izabrana da prisustvujem američkoj turneji novinara o LGBT pitanjima u Americi. Naš nacionalni razgovor o LGBT pravima je tek počeo, i teško je pričati o tome ovde bez podsmeha.
Nisam LGBT aktivista. Ali, verujem da imamo odgovornost prema sebi da budemo najbolje društvo koje možemo biti. To znači da moramo shvatiti da razlika nije pretnja. Ne postoji osetljivije “razlike” nego da nisi heteroseksualac na Kosovu. Ima mnogo razloga zašto se Albanci gade homoseksualnosti: religija, tradicija, duboko ukorenjena uverenja o polu i ugledu porodice.
Stid i čast su povezani sa albanskim porodičnim životom. Gej sin ili ćerka su izvor sramote, nešto što se treba ignorisati sve dok “ne prođe”. Postoji percepcija da je biti gej aberacija. Pogodite šta moji dragi sunarodnjaci: ima gej Albanaca među nama, i oni su kao vi i ja. Oni vole i rade i žele da imaju srećne živote, kao i mi.
Mora doći kraj ove kulture muškaraca, koja ne može dozvoliti muškracu da voli drugog muškarca ili ženi da rađe bude sa ženom. Društvena hijerarhija Kosova stavlja muškrace na vrh, žene u sredini, i “svi ostali” su nevidljivi. Kažem kulturu muškaraca jer žene nisu te koje otvoreno tuku, prete i ubijaju gej ljude, ili pune portale vesti sa homofobičnim sarkastičnim uvredljiivim stvarima svaki put kada se piše o bilo čemu povezanim sa LGBT.
Osoba koja me najviše impresionirala na mojoj Turi Stranih Novinara je bila Melina iz New Jersey-a. Melina je član Roditelja, Porodica i Prijatelja Lezbejki i Geja (Parents, Families and Friends of Lesbians and Gays), nacionalne mreža koja daje savete, informacije i podršku mladim LGBT osobama i njihovim porodicama.
Ona mi je ispričala priču o tome kako je njen sin tokom koledža priznao. Rekla mi je o bolu i patnji koju je osetila, osećaju da nije uspela kao majka, da njen sin nikada neće imati porodicu, da je nešto bilo užasno pogrešno. Tog dana kada joj je rečeno da je njen sin gej, njen muž se vratio kući i našao je da plače. Pitao ju je šta nije u redu. Ona je objasnila. On je odgovorio: “Je l’ to sve?” Moje prepričavanje njene priei ju čini da zvuči kao jednostavno “priznanje”. Nije bilo. Ona se brinula da je njen sin “osuđen” na težak život. Osećaj da “nije uspela” na neki nedefinisan način nije odmah nestao. Ali je ona na kraju odlučila ne samo da prihvati svog sina, već i da postane aktivista i izvor podrške drugim porodicama. Bilo je lepo videti majku koja stoji poreda svog sina, i ne samo da je bila tolerantna što je on gej, već i ponosna.
Svo zakonodavstvo na svetu ne može da prouzrukuje neku promenu ovde dokle god je biti gej i dalje izvor stida. Jezik u našem ustavu ne definiše specifično da je brak između muškarca i žene, ali koja bi žena ovde imala hrabrost da kaže roditeljima da udaje svoju devojku? Kosovski zakoni ne zabranjuju gej građanima da služe otvoreno u vojsci, ali koji vojnik želi da kaže svojoj jedinici da je gej? Ovo je i dalje mesto gde se bar prijateljski nastrojen prema gejima može zatvoriti samo zato jer je “gej-prijateljski”, doktorirani profesori će javno izjasniti da je homoseksualnost bolest i/ili greh, a roditelji će se godinama pretvarati da njihova gej deca prosto “prolaze kroz fazu” ili “nisu sreli pravu osobu.”
Ne slažem se sa stanovištem da su LGBT prava nekakav trend ili omiljeno pitanje kojim su NVO odlučile da se bave jer tako žele “stranci”. Nešto nije u redu kada osoba u ovoj zemlji može biti izopštena, može joj se pretiti, tretirana kao bolesnik ili izopaćenik, za nešto što je od suštinske važnosti za to ko su. Ova netrpeljivost počinje u porodici, i mislim da može i tamo da završi.
http://kosovotwopointzero.com/ser/blog/ljudi/promena-po269inje-kod-ku263e-01-08-2012