Hrvatska

Ovo je priča o ženama, jakim i hrabrim ženama koje su se usudile napraviti ono o čemu mnogi pričaju i sanjaju, ali se nikad ne odvaže na taj korak - ostaviti grad, dati otkaz na poslu, odjaviti stan i otići živjeti u prirodu

Prije četiri godine pet djevojaka u svojim srednjim dvadesetim i ranim tridesetim godinama što zbog pasa s kojima je bilo teško živjeti u gradu, što zbog stresa koji donosi gradski život, a što zbog želje da se živi u prirodi i u skladu s njom, napravilo je upravo to. O tome kako je bilo uopće započeti takav jedan život, kako se zajednica razvijala, kako danas živi, što su one osobno dobile te koji su im daljnji planovi popričali smo s dvije od
osnivateljica zajednice - Antonelom i Mrvicom.
Bračke heroine

Između dva bračka grada, među maslinicima i borovima, nadomak mora nalazi se kućica od dvadeset i nešto kvadrata u kojoj i oko koje žive ljudi (što stalni što povremeni) i životinje (stara koza, desetak pasa i nekoliko mačaka). Prije četiri godine na tom su mjestu postojali tek temelji i goli zidovi kuće bez struje i vode do koje se dolazilo makadamom. U međuvremenu je probijen put, proširena kuća, postavljene solarne ploče i osmišljena opskrba vodom. No, bitnije od promjena koje su se dogodile u prostoru je ono što se dogodilo s ljudima - nastala je nehijarerhična zajednica koja funkcionira po zakonu slobodne volje, tolerancije, prijateljstva i otvorenosti. Njihova vrata uvijek su otvorena prijateljima i prijateljima njihovih prijatelja iz cijeloga svijeta, te se razgovori ponekad vode i na pet jezika. Naravno, od svake se pridošlice očekuje da se u danima koje provede s njima uključi u rad zajednice, bilo u obavljanje nekih dnevnih zadataka vezanih uz zajednicu poput spravljanja ručka i donošenja drva bilo u sezonskim poslovima poput branja maslina.

Bračke heroineDa bi stvari tekle glatko svakih tjedan dana u prosjeku imaju neku vrstu sastanaka koje nazivaju sinkronizacijama na kojima se rade planovi za sljedeće dane, preuzimaju zadaci, iznose osjećaji i usklađuju želje. Provesti s njima makar i jednu noć, otići s njima brati masline, popričati uz ručak i kavu, znači vratiti se kasnije u grad bogatiji za iskustvo koje ne može kupiti ni jedan novac ovoga svijeta. Radno vrijeme od 8 do 5 i sigurna plaća, gradska rasvjeta od koje se ne vide zvijezde i buka koja u gradu nikad ne prestaje, udobnost kupaonice s tekućom vodom i mekoća madraca, centralno grijanje i brzi internet odjednom se čine kao miljama daleki od prirodnog čovjeka i od života kakav bi trebalo živjeti.
"Najviše što sam dobila u zajednici je povratak sebi, sebi u suradnji s prirodom i s prekrasnim ljudima oko sebe. Bez obzira što će se dogoditi, hoće li se zajednica raspasti, promijeniti postava, tih pet ljudi od kojih je sve počelo postali su moja obitelj. A devedeset posto ljudi koji su nekad došli kod nas se uvijek vraćaju", kazala je Mrvica. Antonela pak tvrdi da je najvažnija stvar koju je naučila jest da je međuovisnost dobra. "Ljudi u gradovima sve se više otuđuju, a mi nekako ovisimo jedni o drugima. Puno ti znači da kad sam nešto ne možeš napraviti postoji netko tko će to napraviti umjesto tebe. Mi se međusobno moramo osluškivati jer ne bismo preživjele na drugi način", zaključuje Antonela.

Bračke heroine"Mi smo društveni ljudi, volimo se zabavljati, no istovremeno smo i veliki individualci, a u dvadesetak kvadrata je teško biti individualac. Stalno moraš povećavati prag tolerancije jer nemaju svi ista mjerila za mnoge stvari, niti iste želje i očekivanja, a da bi stvari u zajednici funkcionirale njezini se članovi moraju uskladiti. Stalno moraš raditi na tome da još više povećavaš prag tolerancije", objašnjava Mrvica. Jedno od čestih pitanja koja im ljudi postavljaju je kako preživljavaju. Kada su tek došle na otok, ljudi su ih gledali s nepovjerenjem, no onda su proširio glas da cure vole raditi te sada ponekad teško uspijevaju pokriti potražnju. Ljeti žongliraju, izrađuju i prodaju žonglerske materijale, čiste apartmane, na jesen beru masline, po potrebi rade različite vrtlarske poslove, zidaju.

Život na otoku nije nikome lagan, posebice zimi kad noć pada u tri sata poslijepodne, kad zapuše jugo, čovjek nema ništa što bi mu odvuklo pozornost te je koncentriran na sebe, svoje strahove i slabosti. U posljednje vrijeme puno češće putuju, usmjerile su više na svoje individualne želje, ali zajednicu ne namjeravaju napuštati. Jedan od planova za dalje je izgradnja nove kuće od bala slame, žele unaprijediti kvalitetu svog života, što više proizvoditi vlastitu hranu i što manje ovisiti o novčanim transakcijama.

Na povratak u grad i u sustav Mrvica gleda sa strahom i nadom da se to neće dogoditi, a Antonela kao jedinu gradsku destinaciju na mapi svog budućeg života vidi Berlin. Možda, jednom, iako ne znam što bi se trebalo dogoditi, kaže neodređeno. Od ovih bračkih heroina ne nauči se samo kako se radi kompost ili kako s jako malo vode oprati suđe nakon ručka za dvadeset ljudi nego je najbolja lekcija koju daju ona da je drugačiji život moguć i da treba slijediti svoje snove.