Crna Gora

Homofobija je u Crnoj Gori – problem o kojem se, za razliku od drugih sredina, poput Beograda, Sarajeva i Zagreba, čak i ne govori.

Crna Gora
Prije par godina dogodio se incident u kojem su navijači jednog podgoričkog fudbalskog kluba pokušali da nasrnu na nekolicinu ljudi koji su htjeli da skrenu pažnju da i u Crnoj Gori, kao i drugde, živi LGBT (akronim koji se odnosi na kolektivnost lezbijki, gay, biseksualnih i transrodnih/transseksualnih osoba) populacija, nakon čega je sve utihnulo. Tako je do danas.

Crnogorski mediji uredno i redovno prenesu kad god se u okruženju ili negdje u svijetu održi gay parada, kao i anti gay protesti. Takođe, redovno izvijeste o tome šta se u Americi ili u Evropi događa sa pravima istopolnih zajednica. Međutim, o LGBT populaciji u Crnoj Gori i njihovim pravima, ili o evidentnoj homofobiji ovdašnjeg društva, nikad se, ili gotovo nikad, ne govori.

Razloga ima na pretek – nema NVO koja se time bavi, osim generalno, u sklopu priče o pravima manjina ili zabrani diskriminacije. Sama LGBT populacija postoji, ali se nikad ne oglašava. Naprosto, ljudi različite seksualne orijentacije u crnogorskom su društvu primorani da se prave kao da ne postoje.

Izuzetak u tom pogledu dogodio se nedavno, kada je jedan homoseksualac pristao da za IN TV javno govori o svom životu, naravno uz uslov da se ne vidi, da mu se glas, kao i lični podaci, izmijenjene. U svakom slučaju, njegova javna ispovijest prva je te vrste u Crnoj Gori i govori sama za sebe: “Prvi homoseksualni odnos sam imao sa 15 godina, sa osobom koja je starija od mene. Moja uža porodica ne zna za moje opredjeljenje. Ne zna niko, osim prijatelja.”

Igor ima 24 godine, živi u Podgorici i homoseksualac je. Kaže da je naučio da živi s provokacijama i osudom okoline.” “Ubiti, zaklati, spaliti – ne znam ni ja šta sve ne. Sve su to osudili. Treba svako živjeti svojim životom i uživati u svom životu. Ne znam zašto se drugi u sve to upliću. Svi su protiv homoseksualca, pogotovo u ovoj sredini. Kao da smo životinjska rasa. Takav je odnos. Dolče i Gabana su javno homoseksualci, ali svi ti koji ih psuju, idu da obuku njihovu odjeću.”

Suočavanje sa činjenicom da u Crnoj Gori živi LGBT populacija, prije toga se neslavno dogodila samo jednom. Sada već ugašena NVO organizacija Duga dovela je u Crnu Goru Atilu Kovača, gay aktivistu i urednika časopisa Dečko iz Novog Sada, koji je putem medija sručio u lice “mačo naciji” da se njegov časopis čita i u Crnoj Gori i da ovdje postoji homoseksualna zajednica, što je rezultiralo prijetnjama navijača Budućnosti, zvanih “Varvari”, i pokušajima napada na zgradu RTV CG, koju je obezbjeđivala policija dok se emitovala emisija, u kojoj se prvi put javno govorilo na ovu temu.

Ne zna se gdje je bilo mučnije, ispred zgrade tog medija, ili u studiju, gdje je goste pitanjima zasipala prisutna publika, ali i gledaoci kraj malih ekrana. Treba li reći da je većina pitanja bila uvredljivog sadržaja. Nakon što se bura stišala, sve je utihnulo i nikada se više nije ponovilo. A stav građana prema LGBT populaciji i danas je isti:

“Sve najgore. To nije prirodno.”
“Nekako sam po strani. Ne razmišljam o njima.”
“Držim ih dalje od sebe. Mislim da to nije prirodno. Da je prirodno, imali bi djecu. Ovako mi to nije normalno.”

Zanimljivo je da i pored toga što ni u drugim sredinama regiona odnos prema LGBT populaciji nije mnogo bolji, u Sarajevu, Beogradu i Zagrebu se makar o tome priča, govori, pokušava izboriti za neka prava. U Podgorici se ćuti.

Zašto je to tako – pitamo psihologa Ervinu Dabižinovih, koja kaže da mjesta iznenađenju naprosto nema:

“Naravno, mi smo zatvoreno društvo, koje ne otvara nijednu temu. Ne otvara temu o suočavanju sa prošlošću, bez koje ne možemo  ići dalje, a ne da otvori temu o pravima i slobodama LGBT osoba. Mi nemamo elementarni konsenzus oko ženskih i ljudskih prava u društvu, a kamoli oko LGBT osoba. Jedino znam da se u Crnoj Gori govori o pravima manjina, samo zato što je to sada aktuelno političko pitanje. Ne govori se o ženskim pravima, ali se govori o pravima manjina, a da ne pričamo kako se ne govori o pravima seksualnih orijentacija. Ovdje je kolektivni stav da toga kod nas nema. Tom temom se ljudi ne žele baviti jer je ona, kao i sve druge, tabuizirana.”

Izvor: RSE