BIH

Prvi decembar obilježava se kao dan borbe protiv AIDS-a. BiH odavno nije imuna na ovu bolest, a u državi je, prema statističkim podacima, 37 registriranih nosilaca HIV-a. Jedan od njih, kojem je, kako kaže, ostalo najviše godinu dana života, ispričao je svoju priču  Danima

"Uništit ćeš me ako napišeš odakle dolazim", rekao je pri našem prvom susretu dvadesetdevetogodišnji mladić - jedini lik ove priče. Zato nećemo napisati odakle dolazi. Nije ni bitno, on može biti bilo ko među vama. Nismo ni sigurni da se zove onako kako se predstavio - Haris. Kao i imena drugih, tako se i njegovo već odavno pretvorilo u cifru, jednu od 37 registriranih nosilaca HIV-a. Kada se brojke budu mijenjale, njegovo ime će i dalje ostati nebitno, samo će činiti dio veće statističke skupine.

U posljednjih mjesec dana, otkako je preminula prostitutka iz Ukrajine Olena Popik, preko hiljadu ljudi širom Bosne i Hercegovine testiralo je krv.

Neprestana seljenja
Sreli smo se na željezničkoj stanici jednog većeg bh. grada, ne tako daleko od Sarajeva. Bilo je to već drugi put da se vidimo.  Stajao je u crnom kožnom kaputu i posmatrao autobuse kako odlaze. Ovi što su dolazili nisu bili predmet njegove pažnje i, kao da će zauvijek ostati parkirani tu, u njegovim očima su već bili otpisani.
Ta riječ će kasnije često nadolaziti u njegovim pričama, pogotovo o gradu koji je već odavno postao premali za njega i čiji je svaki dio poznavao - bio je podstanar u 14 različitih stanova.
Posljednji put, prije dvadesetak dana, nije više imao kuda, pa je pronašao jos samo stan nadomak željezničke stanice.
Upoznali smo ga dva dana prije deložacije, u Sarajevu, kada je po prvi put došao na sastanak asocijacije XY, koja daje podršku oboljelim od HIV/AIDS, kao jedini oboljeli član njihovog novog projekta Apoha. Tog dana, kako je zaključao vrata za sobom, tako ih je gazdarica otključala. U sobi je pronašla lijekove i zaključila da kao podstanara drži jednog narkomana. Samo su je telefonski pozivi odgovornih iz asocijacije uspjeli ubijediti da lijekovi pripadaju oboljelima kojima Haris pomaže. Tri-četiri dana nakon toga, njena kćerka je ušla u njegovu sobu: "Znam šta si, šta imaš, priča se po gradu - bolje ti je da se što prije spakuješ, da ne bih dizala veću frku."

Vampir u gradu
Haris je već naučio da svoj jedini kofer drži neraspakovanim, znao je da se scenarij njegovog života promijenio samo jednom i da će od tada uvijek ostati isti. Četrnaesti put  je bio sličan svim prethodnim. Jedino mu je pogled s prozora drugačiji, voli povremeno baciti oko na autobuse koji odlaze.
Tako smo i sjeli na mjesto odakle je mogao da ih posmatra, u jednu od tih kafana za koje Haris kaže da ga podsjećaju na njega: "Ovakva mjesta se nikada ne mijenjaju, kao da stoje u vremenu... Otkako sam se razbolio, sve se nastavilo mijenjati, ljudi, boja lišća... samo ja stojim." A znao je da ga na tom mjestu, gdje su pogledi usmjereni na jednu tačku - onu ispred sebe, niko neće gledati. Takvi su Harisu najdraži, kao što mu je i gusta magla koja se spustila na grad tog dana bila draža od sunčevih zraka. I njih je s vremenom počeo prezirati...
"Skoro sam oslijepio jer se samo krećem noću, moram se kriti, bojim se da me ne prepoznaju, samo čekam kada će u mene neko uperiti prst i reći - on je taj", kaže Haris, nepomično sjedeći za stolom i jedva otvarajući teške kapke iz kojih bi povremeno provirile samo dvije bijele kugle.
Prije toga je zapalio jedan joint, "kako bi se doveo u red" i olakšao bol: na desnoj ruci i nozi pojavila mu se infekcija limfnih žlijezda. Trebao bi u bolnicu, ali odugovlači koliko zbog dnevnog svjetla, toliko zbog odlaska na mjesto odakle se informacija o njegovoj bolesti proširila po gradu.

Ko je mislio na Berlin...
"Osjećam se kao Židov iz '38. godine u Berlinu", ponovio je nekoliko puta zaredom. Tamo je sve i počelo. Haris je napustio rodnu Bijeljinu 1992. godine i krenuo u Brčko, gdje je stupio u 107. brčansku brigadu. Nekoliko mjeseci nakon toga, ranjen je na liniji, a potom prebačen u Vinkovce na liječenje.

U Berlinu se pojavio 1994. godine.
"Za neke je to bio vodeći kulturni, a za mene vodeći kriminalni milje. Kako god, bilo je lakše uvući se u ovaj drugi."
Haris se ubrzo zaposlio u jednom lokalu u Potsdamstrasse u zapadnom Berlinu. Potom je tu našao i stan. Nedugo nakon toga, držao je cijelu ulicu. Bekim, jedan Albanac, podučio ga je da postane makro. Imao je četiri djevojke, raspoređene dužinom "njegovog" teritorija. Koštale su ga jeftino, ono što su naplaćivale - oko 60 KM - sve bi davale Harisu, a on bi ih snabdijevao žutim. I tako svaki dan, godinu dana.
"A onda sam upoznao Ritu. Zavolio je. Prije nje nije bilo ništa do mog razvratnog života, barova, spavanja sa svim i svakim, sa ženama, sa muškarcima, nebitno... Kada je zatrudnila, potpuno sam se povukao iz tog groznog života, života kriminalca, ulice, droge i prostitucije... od kojeg mi je danas jedino ostao ovaj virus. Bio sam sretan, jedini put u svom životu. A onda je sve ponovo krenulo nizbrdo. Rita je bila u petom mjesecu trudnoće kada sam imao saobraćajni udes. Testirali su mi krv. Tada sam postao otpisani."
Haris danas ima samo obrise sjećanja o prvim danima svoje bolesti. Bunilo, nesvjesnost o sebi... i beskrajna, nepovratna nesanica o Riti i kćerci. Obje HIV pozitivne.

Metak u glavu
Kada je nakon nekog vremena došao sebi, oko njega nije bilo više nikoga. Rita je već odavno otišla, i jedini poziv koji je dobio bio je sa suda. Tužba ga je teretila što je svojoj supruzi prenio virus. Kako nije bilo dokaza da je u vrijeme seksualnog odnosa znao da je nosilac HIV-a, ubrzo je odbačena.
Haris se tada vratio na Potsdamstrasse. Međutim, vremena su se promijenila i prekoputa su se pojavili novi bossovi - Turci, Hasan i Mustafa.
"Ja sam se uvezao sa jednim Marijem i Ivicom i nanovo zaposlio u lokalu, što mi je omogućavalo da držim ulicu na oku i imam alibi. Mežutim, Turci su nam stvarali konkurenciju jer smo prodavali istu robu. Do frke je došlo kada su oni počeli da miksaju drogu s raznim hemijama, tada se to saznalo i raja je počela da uzima robu od nas. Nas je pravo dobro pošlo, a oni su nam se zamjerili. Jednu večer, Hasanov rođak, napao je Marija. Mario je izvadio nož - dobio je devet godina. A onda se sve počelo događati nevjerovatnom brzinom. Došao sam, kao i svako jutro, u svoj lokal i kolega mi kaže: "Bježi odavde, traže te da te ubiju." Ja nisam znao šta ću: reko', neću nigdje bježati, kad-tad ćemo se obračunati. Odem do kuće, našmrkam se bijelog, uzmem pištolj i vratim se na ulicu. Kako sam izašao, tako su me uhvatili sleđa. Ja sam tada izvadio pištolj i - dva metka u glavu. On je ostao živ, ali nepokretan.Policija je došla dvije minute nakon toga - stavio sam ruke uvis... Nisam ništa kontao, bio sam našmrkan, a i već tada mi je bilo svejedno za sve."
Haris je dobio jedanaest godina.

Povratak u domovinu
Nakon manje od četiri godine, uprava zatvora Berlin Plazen See pozvala ga je i ponudila mu reparaciju. Zauzvrat, Haris se odrekao stalne boravišne vize i potpisao doživotnu zabranu ulaska u Njemačku. Deportovan je krajem 1999. godine na Sarajevski aerodrom.
"U Bosnu sam došao sa jednom kesom, u kesi je bila jedna majica, jedne hlače. Nisam znao kuda da idem, prvih nekoliko dana prespavao sam na aerodromu... bez ičega. Onda sam otišao u UNHCR i oni su mi dali smještaj u izbjegličkom kampu Duje. Tamo sam proveo neko vrijeme; u Bijeljini niko nije htio da čuje za mene; ono što mi je ostalo od porodice, rekli su da se ne pojavljujem. Nisam se ni pojavio. Došao sam u ovaj grad", priča Haris, koji je jedno vrijeme radio i kao taksista.
Razvozio je ljude sve dok mu se protekle godine nije javila pojačana imuno-insuficijencija... bolovi u kostima, znojenje, nagli gubitak težine. Sa ulice se premjestio u bolnicu... Rekli su mu da je potpuno obolio od AIDS-a.
Nakon što je povratio malo snage, po izlasku iz bolnice nije ni uspio doći do kuće, već su svi znali... Gazda mu je rekao da tek može pokupiti stvari s vrata, a na posao se i nije morao vraćati - automatski je dobio otkaz.

Njen osmijeh
Haris danas preživljava od socijalne pomoći sa 104 KM mjesečno. Dnevno pije 15 tableta. Hrani se na pijaci, još jednom mjestu gdje niko ne obraća pažnju na njega. Jedino ga je primijetila djevojka za štandom. Samo mu se nasmiješila, nije ga pitala ko je, i tri mjeseca nakon toga, još uvijek ništa ne zna o njemu. Ne pita ni zašto joj gotovo nikada ne ljubi usne, ni zašto koristi duple kondome, ni šta radi kada nije s njom.
"Ja nju ne izlažem riziku, pažljiv sam. Pa ipak, strah me je, veliki mi je teret... prvo moram jedan joint da zapalim i da popijem dvije čašice rakije da bih imao s njom seks... Ne znam kako da  joj kažem, još nismo toliko učvrstili odnose, a i bojim se da bi mogla dobiti slom živaca. Uostalom, naša veza nema budućnosti", kaže Haris, koji je već odavno skinuo pogled s autobusa koji odlaze. Takvih više nije bilo, a i da jeste, prikrila bi ih magla.
Haris je sjedio i, provlačeći gusti mlaz dima kroz nosnice, posmatrao dva mladića koji su sjedili za stolom pored našeg. Imali su možda oko 18 godina, došli su s njim na željezničku stanicu i on ih je zamolio da ga pričekaju. Odjednom je okrenuo glavu u pravcu plavokosog dječaka: "On je taj. On je jedini kojeg volim, koji zna, kojem ne smeta. Zajedno smo godinu dana. Uvijek sam imao duplo jači orgazam sa muškarcima, ali s njim seks nije toliko bitan. Volim leći pored njega, zagrliti ga i ostati tako satima", kaže Haris.

Karta do kćerke
Ostalo mu je još najviše godinu dana. Tako bar on misli. Kaže da bi za to vrijeme volio uskočiti u jedan od tih autobusa. Sjeo bi i zamislio kako ga vodi do njegove kćerkice.
"Vidio sam je samo jedom, ali sigurno bih je prepoznao. Sjećam se da je imala plavu kosu i oči plave boje... Bio sam u zatvoru i gledali smo se kroz staklo."

Film

Projekcija filma "Fine mrtve djevojke"
fine mrtve djevojke
05 Lipanj 2014 1692
Povodom pride tjedna, sljedeći utorak (10.06.) u LGBT Centru Zagreb prikazat će se film Fine mrtve djevojke, a u četvrtak (12.06.) LGBT centar ugostiti će glumice iz istoimene predstave dramskog k...
Robert de Niro: Moj život sa gej ocem
Robert de Niro
29 Svibanj 2014 1332
Čuveni holivudski glumac Robert de Niro otvorio je dušu i za magazin “Aut” govorio o svom pokojnom ocu o kome je snimio i dokumentarni film.
Prikazivanje dokumentarnog filma o LGBT obiteljima u klubu MaMa - nedjelja 22.12.
Prikazivanje dokumentarnog filma o LGBT obiteljima u klubu MaMa - nedjelja 22.12.
19 Prosinac 2013 1688
U nedjelju 22.12.2013. u 18h će se u klubu MaMa (Preradovićeva 18) prikazivati dokumentarni film Right2Love koji prikazuje život LGBT obitelji u šest država Europske unije. U filmu LGBT roditelji...

LEZdarije

10 stvari koje nikada ne biste trebali reći lezbijki
Vrišt
19 Svibanj 2010 5975
10. Sve lezbijke samo žele biti muškarci Ne žele! Mi smo žene koje žele biti sa ženama. Ko je rekao išta o muškarcima? Muškarci imaju penis, pa što? Nije da se ne mogu prošetati par stanica...
45 načina da se rešite sastanka na slepo.
maca
05 Kolovoz 2009 3910
1. Tokom večere, štitite svoj tanjir nožem i viljuškom tako da odajete utisak da ćete ubosti svakog ko posegne za vašim tanjirom, pa makar to bio i konobar.2. Pokupite sve slanike sa okolnih sto...
Ako ste buč, u vezi sa famicom i želite da potraje:
Ako ste buč, u vezi sa famicom i želite da potraje:
15 Srpanj 2009 4028
1. Nazivajte je.2. Ne lažite.3. Ako će vam izlazak biti zabavan, pozovite i nju.4. Ukoliko će vaš izlazak uključiti i striptizete, ne zaboravite pravilo sa bazena "Bez dodirivanja".5. Tačan odgo...

Oni o nama

Budući politolozi/ginje su nedovoljno upućeni
politolozi
07 Svibanj 2015 1025
u problematiku ljudskih prava Tražeći informaciju više, kao budući saradnik portala Lgbt.ba, o položaju LGBT osoba u Bosni i Hercegovini, najčešći termini koji se pojavljuju u izvještajima, m...
Željka Markić nakon dobivene bitke izgubila rat
Markić
06 Kolovoz 2014 1513
Ni danas nije potpuno jasno zašto je Željka Markić odlučila postati dio javnoga života u Hrvatskoj te najznačajnija vjernica za Katoličku crkvu od devedesetih godina naovamo upravo zahvaljujuć...
Tolerancijom prema gay pravima odlikuju se razvijene sredine
Petrić
23 Siječanj 2014 1609
One sredine koje su na nedavnom referendumu o braku glasale "protiv" (Istra, Rijeka,Varaždin...) su razvijenije, naspram sredina koje su glasale "za". Sve to ide u prilog teoriji poveznice društveno...

Za žene 50+

Nekad i sad
lesbian party
04 Lipanj 2010 5351
Sad: U noćnom klubu gužva. U obilju žena raznih dobnih skupina muškarci se mjere promilima, a prisutni su isključivo u svojstvu osoblja. Na ulazu plakat s naznakom Ladies Only. A ženeeeeee. Ima...
Generacija u procjepu
Starije lezbijke
20 Svibanj 2010 2557
Zašto baš 50+?Površno gledano moguće zato jer jedna 50+ lezba ima veliki utjecaj na ovoj stranici pa joj se eto prohtjelo pisati i objavljivati tekstove o svojoj generaciji.
Možete li izbeći upadanje u "anti-aging" zamku?
aging
13 Srpanj 2009 3438
Nemam nameru pokušavati da se 65 izgledam kao da mi je 25.
FacebookTwitterDeliciousStumbleuponGoogle BookmarksLinkedin

Lezvezarije Gilde M.

 

Izložba Tine Antolić

Pogled s BaLConn-a