ili da li će armija bivših propasti?
Potreba za pripadanjem ili osećanjem da ste deo grupe je duboka ljudska potreba. Za lezbejke, ima poseban značaj, jer osećaj zajednice pomaže uspostvaljanju i održavanju lezbejskog identiteta, daje osećaj pripadanja nečemu, i pribavlja afirmaciju i prihvatanje koje nedostaje u dominantnoj kulturi.
Ovaj osećaj zajedništva omogućava podnošljivim odbacivanjen i prezir prisutan u većem delu sveta.
Ponekad, ipak, lezbejska zajednica nije mirna luka. Umesto prihvatanja i podrške, lezbejke se nađu odbačene, otuđene, ili u sukobu sa vršnjačkom grupom. Moje istraživanje bavi se proučavanjem ovih konflikata i načina na koji žene reaguju kada su lična osećanja dirnuta ili političke različitosti dovode do sukoba mišljenja. Cilj ovog poglavlja je
Sarah F. Pearlman vanredna je profesorka na Doktorskom programu kliničke psihologije Univerziteta Hartford. Takođe je i licencirana psihološkinja sa bogatom privatnom praksom u Hartfordu. Uređivala je i pisala članke u antologijskoj knjizi Lezbejske psihologije: Istraživanja i izazovi, kao i druge članke koji se bave lezbejskim odnosima. |
produbljivanje znanja o jazu i tenzijama koje su očite u mnogim lezbejskim grupama pogledom na neke od korena ovih konflikata – sociološki, politički, istorijski i psihološki.
Iako se fokusiram na probleme u izgradnji zajednice, želim da naglasim da lezbejke vole svoje lezbejske živote i njihove ženske zajednice sa posebnim ponosom i radošću kao delom sopstvene autentičnosti. Dakle, ponos, radost, zajedništvo, solidarnost su isto toliko deo lezbejske zajednice kao i tenzije i konflikti.
Važno je primetiti da ne postoji istorija XX veka američkog lezbejstva. Prikazi se razlikuje od osobe do osobe u zavisnosti od opažanja, doživljenih događaja, kao i određene zajednice. Moj prikaz zasnovan je na ličnom iskustvu, kao i poznavanju mnogih lezbejskih zajednica ranih 70-tih na istočnoj obali i u jednom velikom gradu na srednjem zapadu.
Sociopolitički izvori konflikata
Cena lezbejskog izbora je visoka i stvara plodno tlo za bes i konflikt. Nevidljivost, pretvaranje, i skrivanje dovode do stresa i osećanja ranjivosti daleko više nego kod ljudi čiji se odnosi i seksualne želje smatraju normalnim. Većina lezbejki žive u strahu od razotkrivanja koje bi dovelo do gubitka posla i prihoda. Mnoge se plaše gubitka dece oduzimanjem starateljstva ili emocionalno udaljavanje u trenutku kada dete otkrije različitost svoje majke. Malo je onih koje dožive autentično prihvatanje i afirmaciju u sopstvenim biološkim porodicama. Neke vode polu-živote laži i izostavljanja, nadajući se da će ovo održati privid neke vrste porodice i doma. Dok druge trpe napetost i emocionalno udaljene porodične odnose.
Lezbejske zajednice obično su definisane geografski i sastavljene od grupe mreža koje su povezane kroz socijalnu i političku aktivnost. U manjim gradovima ili univerzitetima, može postojati osećaj jedne velike grupe; u većim gradovima može postojati više zajednica. Centar zajednice može biti jedan ili više kafića, ženski centar, društvena organizacija, grupe samopomoći i povremeni ples ili muzički događaj. Stoga, zajednica nije fiksni entitet, već osećaj povezanosti ili „grupnosti“ definisan i održavan proširenim vezama i čestim ili periodičnim kontaktom. Zajednica, takođe, može biti više mit nego realnost kada je kontakt ograničen zbog velikog otuđenja među članovima zajednice.
Zapravo, mit zajednice može biti sam izvor konflikta. Kada su potrebne intenzivne i očekivanja od zajednice visoka, idealizovana očekivanja mogu biti nerealistično velika za bilo koju grupu individua - posebno za grupu koja je opkoljena i bez izvora. Zavisnost od zajednice povećana je izolacijom od i nelagodnošću u većinskoj homofobičnoj kulturi. Svet lezbejske zajednice je mali, i socijalna sabijenost kreira klaustrofobični osećaj ograničenosti i skučenosti. Bez obzira na to koliku podršku i potporu zajednica nudi, ona ne može da nadomesti ono što je izgubljeno. Stoga, članice često osećaju gorčinu i razočaranost u vezi onoga što zajednica nema i ne može da ponudi, uključujući i doživljaj „normalnosti“., koje imaju oni koji se konformiraju vrednostima dominantne kulture.
Zajednice takođe nose i težinu trauma, povreda i ljubomore koje raskidi i razmena ljubavnica stvaraju bivše ljubavnice, slobodne lezbejke i nova partnerstva. Prijateljstva među lezbejkama su često intenzivna i puna erotskog naboja tako da mala razočarenja dovode do toga da se prijateljica oseća kao odbačena ljubavnica. Tenzija postoji i između slobodnih i lezbejki koje su u paru kao i među prijateljicama i ljubavnicama jedne osobe, jer odnos često uskraćuje socijalnu dostupnost. Čuda lezbejske zajednice nisu što problematični konflikti postoje, već da zajednice ostaju kohezivne, prijateljstva izdržavaju bure i bivše ljubavnice postaju prijateljice. Socijalni događaji su takođe radosni momenti koje karakteriše uzbuđenje, naklonost, radost, ushićenost i neverovatan osećaj pripadanja i jedinstva.
Bilo kako, stres ostaje, a dodatni teret lezbejskih zajednica jeste mržnja sopstvenosti kroz internalizovanu homofobiju. Ako žena ima ambivalentna osećanja prema sebi kao prema lezbejki, može imati ambivalentna osećanja i prema drugim lezbejkama. Frustracija, gnev i ogorčenost prema sopstvenom stanju može biti okrenuta ka spolja tj. prema zajednici sličnih, inferiornih i bespomoćnih drugih. Svakako, mržnja prema drugim lezbejkama je sigurnije nego okretanje protiv dominantne kulture, koja nije lako dostupna i u većoj je meri preteća. Takva osećanja mogu stvoriti osećaj male moći koju svaka potlačena individua koristi u tlačenju nekoga ko je nemoćan kao i ona sama. Stoga, konflikti unutar grupe sadrže i skreću impulse ka agresivnim akcijama nerazdvojivim od osujećenja i gneva, pogodna dinamika za bilo koju dominantnu grupu.
Još jedan faktor koji može kreirati konflikt je intenzivan zahtev za jednoobraznošću, individualnog i grupnog identiteta koji je tipičan za mnoge zajednice. Ovaj zahtev za istovetnošću može se sukobiti sa težnjom individualnog identiteta – tj., željom za samostalnošću i nezavisnim donošenjem odluka. Susan Krieger opisuje ovaj zahtev za istovetnošću kao „ogledavanje“ (mirroring), tj., očekivanje od drugih da budu sopstvena slika u ogledalu. Ovaj zahtev za istovetnošću u lezbejskim zajednicama čini različitosti neprijatnim i pretećim, kao da one mogu da naruše kohezivnost. Ironija je da su lezbejke izrazito šarolika grupa. Ono što lezbejke dele, sem roda, je odluka de deluju po izboru, izbor da se vežu emotivno i seksualno za druge žene. Sve ostalo može biti različito – rasa, etničko poreklo, klasa, politička opredeljenost, obrazovanje, posao, stil života, naginjanje ka biseksualnosti, identitet uloge, različitost u seksualnom/političkom coming out-u, seksualno ponašanje, rano ili kasnije shvatanje privlačnosti prema ženama. Ono što je specijalno za lezbejke (i gej muškarce ) kao potlačena grupu jeste da postoji pokušaj kreiranja povezanosti bez zajedničkog istorijskog i kulturalnog iskustva (za razliku od drugih potlačenih grupa, crnci ili Jevreji npr.), i uprkos velikim različitostima. Tako da to što je lezbejska zajednica i lezbejska kultura ostvarena, uključujući lezbejsku istoriju, tradiciju i humor, nikako nije malo postignuće.
Ženski pokret značajno je doprineo kohezivnosti zajednice u smislu političkih uverenja i aktivnosti. Takođe je povukao granice između politizovanih i nepolitizovanij lezbejki i kreirao nove arene za diskusije u sopstvenom inicijalnom poricanju različitosti i insistiranju na političkoj istovetnosti.
Istorijsko-politički izvori konflikata
Pre pokreta za oslobođenje žena, lezbejske prijateljske mreže i zajednice bile su primarno socijalne i u sklopu mesta za izlaske, mada je postojao povećani interes i politička aktivnost okrenuta ka sticanju građanskih prava. U zajednicama pre pokreta, striktne socijalne norme – tj., one koje su se odnosile na emotivne veze, oblačenje, i ulogu (butch/femme) – prevagnule su kod često omalovažavanih lezbejki koje se nisu konformirale. Drugi talas feminizma dodao je nove izvore konflikta upravo politizovanim lezbejskim zajednicama. Takođe je generisao masovni coming out prethodno heteroseksualnih žena.
Feminizam kasnih 60-tih i ranih 70-tih bio je beo, srednje klase i sačinjen od primarno heteroseksualnih žena sa marksističkom i pozadinom nove levice koje su izranjala iz aktivizma civilnih prava i antiratnog pkreta. Uključenost lezbejki brzo se uvećala kada je rani pokret žena ponudio mogućnost političkog angažovanja i socijalnih promena izvan onih onih koje su činili osnovu muških gej organizacija. Feministička politička aktivnost daje lezbejkama mesto za sastanke van kafića kroz grupe podizanja samosvesti, ženske centre i usluge kao što su krizni centar za žrtve silovanja i centri ženskog zdravlja. Istraživanja radikalnih feministkinja, dodatno, daju lezbejkama sredstva političke analize i novu revolucionarnu svesnost sopstvene potlačenosti.
Feminizam daje lezbejstvu politički pokret orijentisan ka ženi i političko razumevanje osnova progona. Analiza ukazuje da, za žene, izbor da se povežu emocionalno/seksualno sa drugom ženom i da svoje primarne veze ostvaruju sa ženama čini osnovu slobode svake žene. Lezbejstvo, tvrdilo se, daleko je od neprirodnog, patološkog ili grešnog; stigmatizovano je i namerno načinjeno taboo-om kroz različite, međusobno povezane, institucije – religija, psihologija, medicina i prava.
Kao lezbejke, žene prevazilaze kontrolu muškaraca (bar pojedinačnih muškaraca) seksualno, reproduktivno, emocionalno. kao domaćice i majke. Stoga, lezbejstvo ne znači samo gubitak za muškarce žena kao robe već budi i psihološke primitivne strahove isključivanja i gubitka što je temelj muške kompulzije za dominacijom i kontrolom.
Zato što je kontrola žena osnova za patrijarhat, heteroseksualnost je obavezna i nasilno sprovedena, a lezbejstvo je sankcionisano. Lezbejke se moraju držati podalje od očiju javnosti (iznimka: pornografija), ili ako su vidljive, njihov izbor mora biti obeležen kao neprirodan, koji vodi tragičnom životu. U suprotnom, lezbejke mogu ukazati drugim ženama kako nezavisnost i autonomija zaista izgledaju. Lezbejke takođe mogu izazvati buntovne nagoveštaje da žene mogu biti negovane u vezama, obzirom na prevalentnost emocionalne uskraćenosti i zlostavljanja u heteroseksualnim odnosima.
Stigma lezbejstva takođe se može koristiti od strane patrijarhata da nateraju žene na poslušnost, zavisno ponašanje, nešto što Shulamith Firestone naziva lezbejka kao tampon zona. Svaka žena koja deluje snažno, atleta, sposobna je i asertivna ili koja ima intenzivna prijateljstva sa drugim ženama, uvek može biti nazvana lezbačom da bi se zastrašila i vratila iza linije i naterala da dokazuje svoju ženstvenost i heteroseksualnost.
Ako je feminizma dao lezbejstvu revolucionarniji politički pokret, lezbejke su možda više uzvratile, nego što je to originalno planirano. Manje zavisne od muške afirmacije i emocionalna i ekonomske podrške od heteroseksualnih žena lezbejke su bile slobodnije da kritički evaluiraju heteroseksualnost, ponašanje muškaraca i biološku muškost. Lezbejke su mogle da vide da su heteroseksualne veze često heteroseksističke, snishodljive, ponižavajuće za žene, i tako razvile rastuću zabrinutost i nestrpljivost kod onih heteroseksualnih žena koje su prerano ustale u odbranu muškaraca.
Heteroseksualne feministkinje počinju da posmatraju lezbejke kao sramotu i raste zabrinutost da će ženski pokret biti stigmatizovan lezbejskim prisutstvom. Da li je pretnja despića ( lavender menace) mogla da se odigra u Peoriji? U odgovoru na pitanje, pokret se podelio po gej/strejt linije – prva od mnogih podela – i stvoreni su uslovi za lezbejski separatizam i lezbejsku naciju. Žene koje se identifikuju kao žene počinju da insistiraju da je prava revolucionarna feministkinja lezbejka, i da su lezbejke ne feministkinje neprosvećene, i da se žena može razviti lično i politički samo u odsustvu muškaraca. Nova lezbejska politika je proklamovala da lezbejke trebaju davati energiju samo drugim lezbejkama, povući se iz veza sa muškarcima (uključujuči tu i sinove) kao i od žena koje nastavljaju da se seksualno povezuju sa muškarcima. Izronila je nova idealizovana lezbejka, i set novih, očito sličnih pravila stupaju na snagu u politizovanim zajednicama širom zemlje. Ova nova korektnost podsećala je na staru socijalnu ili korektnost uloga, samo što je sada podržavana i obistinjena uz pomoć političke filozofije. Rezultat je bio da je istovetnost politizovana.
Nekoliko belih žena, strejt i lezbejki, primetile su da feministička analiza nije uzela u obzir probleme relevantne za obojene žene. One su još uvek pred sobom imale put opisa sopstvenog iskustva i suočavanja feminizma sa urođenim rasizmom i klasizmom. Poricanje različitosti otežalo je primećivanje da sve lezbejke nisu iste, i da razlike po pitanju etniciteta, klase i obrazovanja postoje. Preostale predrasude i stereotipi takođe postoje sa onom, možda urođenom kulturalnom, navikom generalizacije određenog iskustva na sve. Ova pitanja, tada zanemarena, kasnije dovode do novih izazova i prevrata.
Feminizam je izmenio kontekst coming out-a. 70-tih lezbejke su vršile coming out u sredinama koje su imale potencijalnu političku podršku i ponos, dok su lezbejke pre pokreta imale malo podrške ili osećaj ponosa u zajednicama koje su naglašavale seks i seksualnu privlačnost i eroticizam često povezivan sa odećom i ulogom. Mnoge nove, prethodno heteroseksualne, radikalne feministkinje svoj izbor su zasnovale na politici koliko i na seksualnom interesu za druge žene. Ove radikalne lezbejke feministkinje, povodeći se još uvek možda tlačiteljskom muškom seksualnošću, objektifikacijom i neravnopravnim i često zlostavljajućim odnosima, konstruisale su manje seksualnu lezbejku. U visoko nabijenoj atmosferi centra za pomoć žrtvama silovanja ili skloništima za žene žrtve zlostavljanja, nije bilo teško razviti mržnju prema muškoj fizičkoj i seksualnoj agresiji. Seksualnost postaje obeležje, a ujedno i distinktivni erotizam lezbejske kulture. Nova, korektna seksualnost postaje još jedan izvor budućih neslaganja i antagonizma.
Dakle, feminizam izvan idile sestrinskih početaka, idealizacije i osećanja jedinstvenosti, počinje da pripisuje čistotu analizi, filozofiji i ponašanju. Sada je postojalo politički pravilno i politički pogrešno, pravilne i pogrešne lezbejsko-feminističke linije uz ocrnjivanje onih koje su se razlikovale.
Ipak, razlike su takođe isplivavale. Političke podele na liberalne i radikalne, socijalistkinje postajale su sve očitije i sve manje ih je bilo moguće pomiriti. Afirmisanje i izazovi u vezi rase, klase i etniciteta pored uspostavljanja udobnosti i ponosa na osnovu starijih i primarnijih identiteta, dovode do daljih podela. Zajednice se dodatno polarizuju po pitanju različitih problema uključujući i separatizam, transeksualnost, S/M seksualnost, pornografija, monogamija, korišćenje droge i alkohola, pridruživanje muškoj gej grupi ili grupi feministkinja lezbejki. Dok se sadržaj ili predmet ovih određenih kontroverzi razlikovao, reakcije i ponašanja u različitim zajednicama su bile neverovatno slične: rigidnosti intenziteta osećanja i mišljenja, nesposobnost da se diskutuje ili prihvate različitosti, crno ili belo, isključivanje i odbacivanje onih koji se razlikuju. Takve karakteristike mogu biti znaci da je više u pitanju nego što je na svesnom nivou. Tako da se sada okrećemo psihološkim korenima konflikta.
(nastavit će se)
S engleskog prevela: Ljubica