Queerologija

Ovo je priča o mom upoznavanju i prihvatanju činjenice da je moja kćerka lezbijka. Objavljujem je uz nadu da će:
¤ pomoći drugim roditeljima da prihvate seksualnost svoje djece;
¤ pomoći mladim lezbijkama i gayevima da shvate reakcije svojih roditelja na spoznaju da im je dijete homoseksualac; i
¤ da će ga koristiti gayevi i lezbijke koji upravo prave iskorak kao početak razgovora, način da kažu "Ja sam homoseksualac i očajnički trebam da me shvatite."

Marcie ulazi u moju sobu odlučnim korakom i sjeda na kraj moga kreveta, naslanjajući se na stranicu. Pola jedanaest je uvečer, u kući je tiho. Blago svjetlo moje noćne lampe baca topli sjaj po sobi. Zavjese na prozorima visokim 2 metra odvajaju nas od hladnog, kasno-zimskog svijeta. Sitnice na dodatnom stoliću govore o mom životu: cvijeće; arheološki pronalasci; fosili; zdjela koju je Marcie napravila prije nekoliko godina na časovima grnčarije; figura od papira koju je napravila moja druga kćerka, Tanya; porodična fotografija od prije tri Uskrsa. To je moje utočište, moj bijeg od svakodnevnih stvari do relaksacije koju donosi san. Moja djeca znaju da je, ako žele moju punu pažnju, ovo pravo vrijeme i mjesto da je dobiju.

Odvraćam se od scene ubistva u svojoj knjizi dok Marcie počinje ćaskati: škola, prijatelji, posao, odjeća, "Misliš li da se trebam ošišati?" Ne moram se puno truditi u ovakvom "ćaskanju"; ona priča, non-stop, skačući sa teme na temu, ne baš nervozna, ali skoro. Ćaskanja su postali uobičajena stvar, dvije ili tri noći sedmično, nekoliko prošlih sedmica.

I nekako, priča uvijek skrene ka njenim novim prijateljicama koje su lezbijke. Izgleda da je fascinirana ovim ženama, intrigirana njihovom inteligencijom, njihovom osjećajnošću, otvorenošću, kreativnošću, toplinom, hrabrošću da budu ono šro jesu; nema ništa osim divljenja za njih. Dok ona nastavlja dalje i dalje, ja sam sve više iritirana, iritiranost koju pripisujem kasnim satima i mojoj potrebi da spavam - ove noći, ako nema ništa protiv. I nekako se moja iritacija prenosi na žene: zašto ne pronađe neke normalne osobe kojima će se diviti, zašto je ne ostave na miru?

Tokom ćaskanja Marcie počinje filozofirati: zašto je važno koga volimo, sve dok volimo iskreno? Čak i Biblija priznaje homoseksualne veze. Da li sam znala da postoje životinje koje su homoseksualne? A ja postajem sve više i više iritirana - zaista postoje druge stvari o kojima možemo razgovarati, i ako ne želiš razgovarati o njima, onda me pusti da se naspavam.

U jednom trenutku tokom razgovora, Marcie se vraća na dane kad je bila mlađa i govori o djevojkama i ženama sa kojima je bila veoma dobra prijateljica ili koje su je interesovale. Čak ode tako daleko da kaže da se ponekad pitala da li je lezbijka. A ja, naravno, je uvjeravam da ne treba da se brine o tome: uvijek je imala dosta dečkiju; nedavno je živjela sa jednim od njih nekoliko mjeseci, za ime Boga. Kada moja iritiranost i nestrpljenje dođu do određenog nivoa, Marcie napušta sobu a ja se prevrćem u krevetu neko vrijeme prije nego zaspim.


Tokom razgovora, kada je tema homoseksualnost, Marcie mi govori strašne priče o prijateljici koja je otpuštena sa posla ili bila žrtva nasilja protiv homoseksualaca. Kada izrazim zabrinutost o teškoćama koje homoseksualci imaju u društvu, tome kako takav način života vodi ka pretvaranju, skrivanju, laganju, i svom stresu stvorenom takvim ponašanjem, Marcie me uvjerava da su većina njenih prijatelja veoma sretni svojim načinom života.

Nekada, nakon jednog od razgovora, kažem Jacku, svome mužu: "Mislim da Marcie misli da je lezbijka." "Eto nje ponovo," odgovara on. "Uvijek ona mora isprobati nešto novo." "Još jedna faza," i ja se slažem.


Skrećući u prodavnici, sudarim se sa Connie, prijetaljicom koju nisam vidjela "stoljećima". Kako je porodica? Je li još uvijek radiš u školi? Je li Davidova izložba u Denveru prošla dobro? Šta je sa Marcie? "Pa, sada misli da je lezbijka." "Ne brini," kaže Connie, "moja prijateljica je bila lezbijka dvije godine - dok nije naišao dečko sa trokaratnim dijamantom." Toga se držim mjesecima.

Ann, druga prijeteljica, zove. Obje smo se bavile svojim vlastitim stvarima i nismo odavno pričale. "Šta ima?" pita. Moj posao, Jackov najnoviji slučaj na sudu, kuća, planirano arheološko iskopavanje, Tanyina ekskurzija u Francusku; sarkastično: Marcie je sada lezbijka. "Šta! Zar te nikad neće pustiti na miru?" "Ne brini," odgovaram, "to je samo jedna od njenih faza."

Televizijske vijesti prikazuju "vjenčanje" u Washingtonu, DC, gdje su stotine lezbijki i gayeva daju bračne zavjete. Jack i ja gledamo i raspravljamo o zakonitostima, ispravnome i neispravnome u nedozvoljavanju homoseksualnim parovima da se vjenčaju ili imaju zajedničku imovinu ili usvajaju djecu ili koriste partnerovo zdravstveno osiguranje. Ali tema je daleka, ne tiče se nas. Jer, nakon svega, o homoseksualcima je, ljudima sa kojima nemamo direktni kontakt.

Subota je, predivan dan kasnog proljeća. Hoću da izađem iz kuće pa idem i centar grada da prošetam kroz trgovinski centar na otvorenom. Marcie radi u prodavnici delikatesa; ima pauzu. Idemo na kafu napolje. Sjedimo tamo, grijući se na obećanju ljeta, uživajući u raznolikosti ljudi koji žive u ovom malom, energičnom gradu. I pričamo, a priča skrene prema jednoj od njenih prijateljica koja misli da je lezbijka ali nije potpuno sigurna. Ispituje svoj seksualni identitet. "Meni se čini," kažem, gledajući Marcie direktno u oči, "da i ti ispituješ svoj seksualni identitet." Marcie zine u čudu. "Mislim da sam prošla fazu ispitivanja," kaže tiho. Ustajem i odlazim.

Ono što sam vjerovatno zadnje očekivala da čujem da moja kćerka kaže je "Ja sam lezbijka." Marcie je visoka, vitka, veoma ženstvena, sa dugom, valovitom, plavom kosom. Šminka i odjeća su joj važne; imala je dečke od dana kada je u trećem razredu došla kući i objavila da se zaljubila. Ona je sve ono što sam mislila da "lezbače" nisu.

Moje iskustvo sa homoseksualcima je veoma ograničeno a odjednom sam majka jednoga. Dva para "starih usidjelica" su živjele u susjedstvu u predgrađu Bostona kada sam bila dijete, ali niko nikada o njima nije pričao. Moji roditelji nikada nisu spominjali "tople" ili "homiće." Sjećam se kako je moj otac opisao neke muškarce "lakim kao pero," ali nisam imala pojma o čemu je pričao. Vjerovatno je bilo priče među mojim srednjoškolskim vršnjacima, ali opet, ne sjećam se. A zasigurno nije bilo ni TV emisija, filmova, članaka u magazinima, niti vijesti o homoseksualcima. Tema je bila tabu; većina ljudi se pravila da "takvi ljudi" ne postoje.

Sjećam se jednog spominjanja homoseksualnosti tokom moje mladosti. Prijatelji su mi pričali o čovjeku kojeg sam ja znala samo izviđenja: Marty je bio težak oko 160 kilograma, uvijek imao neprijatan, osmijeh pun prezira na licu i bio je neuglađen. Ali uvijek je vozio najnovije, najelegantnije automobile na tržištu; pričalo se da je koristio automobile da namami tinejdžere radi svoga zadovoljavanja. Odvratno!

Čak i među mojim prijateljima sa koledža bilo je malo diskusije i još manje znanja o homoseksualnosti. Jedna ili dvije sofisticiranije djevojke u domu su pomalo pričale o tome, ali uvijek sa stavom da je to "perverzno" i "neprirodno." Većina nas nije htjela pričati o tome - bilo je previše strano, previše groteskno, više nego što bismo mogli zamisliti.

Tokom moje prve godine na koledžu, ipak mi je u ruke dopala knjiga u kojoj je pisac tvrdio da je, prema njegovom istraživanju, jedan od svakih deset muškaraca u USA homoseksualac. Ne, to nije moglo biti. Ovaj čovjek mora da je lud! Pogledaj sve ove dečke u školi, sve moje prijatelje kod kuće, sve očeve mojih prijatelja. Ako je deset posto zemlje homoseksualno, gdje su svi oni? Nisam mnogo razgovarala o knjizi sa svojim prijateljima sa koledža - kao što sam rekla, to je bila veoma neugodna tema. Ali rekla sam svojoj majci sljedeći put kad sam došla kući. Nije htjela o tome ni razgovarati, osim da odbaci cijelu ideju kao smiješnu.

Kako sam odrastala, tema homoseksualnosti je došla na otvoreno. Još uvijek nisam znala nikoga ko je gay; naposljetku, oni su bili "nakaze," "čudaci," "bolesni," "neprirodni" - ne baš moj tip ljudi. Čitava ideja vođenja ljubavi sa nekim svoga spola je bila tako strana, da nisam htjela ni razmišljati o tome. Ali tokom vremena i izlaganja gayevima i homoseksualnosti - kroz članke u magazinima, televizijske emisije, i filmove - moja tolerancija je porasla. Počela sam shvatati kakvoj vrsti proganjanja su homoseksualci bili izloženi, i moj osjećaj za pravdu je preuzeo: to što su bili tretirani tako loše nije uredu - sve dok su to držali za sebe i nisu kvarili nedužnu djecu. Imali su pravo na vlastiti način života - samo dok ja nisam svjedok tomu. Možda nisu svi bili "čudaci" - ali samo ih držite dalje od mene.

Nisam sigurna kada sam prvi put saznala da je neko koga poznajem homoseksualac. Zasigurno niko nije napravio "coming out" do prije nekoliko godina. Ako sam mislila da je neko gay, to je bilo samo zbog stereotipskog imidža kojeg sam se držala, ne zbog pravog znanja. Kada sam se pitala znam li neke homoseksualce, sumnjala sam u starije ljude koji nisu bili vjenčani, kao i u mlađe ljude koji se nisu "zabavljali." Ne da sam se puno pitala o tome; postojale su druge stvari za razmišljanje: Vijetnam, Nixon i Watergate, atentat na Kennedyja i Kinga, klijent koji je želio oglas preko čitave strane u novinama sljedeće sedmice, možda ću praviti ribu večeras za večeru. Mnoge od ovih stvari su bile manje stresne od teme homoseksualnosti.

Jedna od mojih najdražih TV emisija je "All in the family," epizoda u kojoj velik, snažan, lijep građevinski radnik igra obaranja ruke sa Archiem Bunkerom u lokalnom pabu. Archie skrene razgovor ka "onim ljudima" (misleći na homoseksualce) i kaže prost komentar. Građevinski radnik kaže Archiu da je on jedan od "onih ljudi." Gledala sam originalno prikazivanje te epizode, i barem tri ili četiri reprize. Svaki put kad je vidim uživam u Archievom negiranju, izrazu njegovog lica kada shvati da drži ruku "čudaka," u potpuno tihom iščezavanju. Da! Ovo je pravda; to je način da takav zatucani, licemjerni, uskogrudni tikvan nauči o stvarnosti. Ali da li sam se ja imalo razlikovala od Archia?

Nakon učenja čitavog života da je homoseksualnost "perverzna," "čudna," "neprirodna," "bolesna," protiv svega što je Bog ili neko drugi propisao, jesam li i ja, previše učvršćena u svoja shvatanja, sa preispranim mozgom, mogla ikada - otvoreno, iskreno, do srži - prihvatiti taj koncept? Sa 48 godina, trebala sam to da otkrijem.


Marcie kaže da je tokom zime na drugoj godini koledža konačno priznala sa čim se borila godinama: više su je privlačile žene nego muškarci. Iako je imala simpatije prema djevojci u sedmom razredu, mislila je da je to dio odrastanja, prirodna faza u napredovanju do odrastanja. Kada je imala 13 godina, njeno iskustvo sa i znanje o gayevima bilo je neznatno. Tokom srednje škole, naročito u godini koju je provela u internatu, uplitala se sa drugim djevojkama. Kasnije, razgovarala je sa svojim prijateljima iz srednje škole, na način kao da želi privući pažnju, o tome kako osjeća nešto za druge žene, ali odbacivala je ta osjećanja kao "to nisam prava ja," kao dio njene pobune tog trenutka. Cijelo to vrijeme izlazila je sa dečkima, a nakon zadnje godine srednje škole uselila je kod tadašnjeg dečka.

Tokom jesenjeg semestra druge godine koledža, Marcie je bila duboko privržena jednoj profesorici. Do tada je odbijala takve sklonosti kao divljenje, obožavanje idola, kao ugledanje na žene koje joj se sviđaju. Tada je shvatila da su ta osjećanja išla mnogo dalje od obične simpatije, dalje od divljenja, dalje od obožavanja idola. Kroz njeno uključenje u žensku grupu na fakultetu bila je izložena drugima koji su bili ili "out" (koji su napravili iskorak, op. p.) ili su sumnjali, i imala je priliku da razgovara sa njima i da bolje razumije ko i šta su oni. Konačno je shvatila odakle je dolazila.

Marciene tinejdžerske godine su bile burne. Bunila se jer je kćerka slavne osobe; binila se jer se od nje očekivalo, zato što je najstarije dijete, da bude zrela i odgovorna; bunila se protiv svoje mlađe sestre, svojih roditelja, društva uopće. Uzimala je alkohol i droge, bježala je od kuće, imala probleme u školi. I nikada nije znala zašto. Danas kaže da uopće ne poznaje osobu koja je tad bila. Ali zna da je "iskorak bio početak kraja moje ljutnje" i da "dok se nisam outirala moj se život nije promijenio."

Većina mladih koji su homoseksualci se brinu da će, ako naprave iskorak, izgubiti ljubav roditelja i porodice. I Marcie se brinula zbog reakcije svoje sestre jer je Tanya bila tako mlada i možda ne bi razumjela. (Ispostavilo se da je Tanya ubrzo postala najvatreniji i najglasniji branitelj svoje sestre i svih gayeva.) Zato što Marcie nikada nije čula svoga oca ili mene da kažemo nešto negativno o gayevima, nije se bojala da je više nećemo voljeti. Ali bila je zabrinuta da će se odnosi između nas, koji su bili poljuljani od njenih pobunjeničkih dana, biti žrtva toga. Tako je, umjesto da nam to direktno kaže odlučila da "prvo isproba." Kada je bila spremna da nam kaže, nije nas mogla samo zaskočiti i reći nam. Radije je počela "davati znakove." Eto o čemu se radilo u onim kasnonoćnim ćaskanjima sa mnom. Sada, kada razmišlja o tome, shvata da je ustvari pokušavala da me natjera da je pitam je li lezbijka, i da je poštedim toga da mi ona to kaže.

Kada sam je tog proljetnog dana konačno pitala i kad mi je ona konačno prizvala svoju homoseksualnost, bila je rasterećena ali još uvijek nije znala šta da očekuje.


Kada se osvrnem, vidim koliko sam negirala ono što mi je Marcie tako dugo pokušavala reći. Cijelo vrijeme tokom "ćaskanja," natjerala sam se da mislim kako govori o drugima. Nakon što mi je rekla, još uvijek sam se nadala da je to samo faza; neko vrijeme sam bila ubijeđena da će se pojaviti sa novim dečkom. Držala sam se priča mojih prijatelja o ljudima koji su mislili da su gay a ustvari nisu bili. Kada mi je predložila da pročitam knjige roditelja i o roditeljima čija su djeca gay, odbrusila sam joj da "ja ne trebam da čitam bilo šta. Nosila sam se sa dovoljno drugih stvari u životu; mogu se nositi i sa ovim."

Nešto moga opiranja da prihvatim da je Marcie gay je došlo zbog brige o tome kako društvo tretira homoseksualce. Kao i svi roditelji, željela sam da bude sretna, da postigne sve što joj treba za ispunjenje života, da ide najlakšim mogućim putem. Njen život kao lezbijke zamišljala sam kao život konstantnog skrivanja stvarne sebe, ili prisilnog laganja, ili, ako je potpuno "out", život prepun uznemiravanja, ugnjetavanja, diskriminacije. Nijedna majka to ne želi za svoje dijete. Čak i kada sam si priznala da je lezbijka mislila sam, zbog manjka razumijevanja, da je izabrala takav put, da je imala izbor da bude ili ne bude lezbijka. Na neki način je bilo lakše da razumijem i tako prihvatim, da je to bio njen vlastiti izbor, jer je izgledalo kako Marcie uvijek bira da sve radi na najteži način.

Također sam se pitala da li je dio moje brige zbog društvenog biljega koji prati homoseksualnost i da će mene i Jacka smatrati "lošim" roditeljima jer je naša kćerka "ispala" takva. Dakako, naši prijatelji nisu reagovali negativno; poznavali su je dobro i mislili su, kao što smo u početku i mi mislili, da to Marcie samo još jednom radi po svom. Uostalom, biti drukčiji nije nikada bio problem u našoj porodici: Jack je vjerovatno imao najdužu kosu nego bilo koji sudija u zemlji; niti stil niti običaji nisu mi bili mnogo važni. Zaista mislim da strah od toga šta će ljudi misliti nije imao udjela u mom negiranju.

Sada je očigledno da je dio negiranja njenog lezbijstva došao od starih ideja da su gayevi "perverzni," "neprirodni," "čudni." Svakako mi nisu bile ugodne istospolne veze: gledati dva odrasla čovjeka istog spola kako se drže za ruke mi je smetalo; od gledanja slika dvojice gayeva kako se strastveno ljube sam se crvenila i okretala glavu. Ne bih uopće mogla ni pokušati da zamislim kakvi su fizički odnosi između dvije žene. Četrdeset i osam godina indoktriniranja je teško preći.

Tokom svega ovoga, propustila sam jednu važnu stvar: da homoseksualnost nije seks. Većini žena koje znam je poseban užitak biti sa drugim ženama; više je razumijevanja na svim nivoima - intelektualnom, emotivnom, senzualnom. Žene razumiju šta žene misle kada pričaju, isto kao što muškarci razumiju muškarce. Žene se povezuju sa ženama bolje nego sa muškarcima, kao što se muškarci vjerovatno povezuju sa muškarcima. Kada izuzmete seks, ima smisla da bi dvije žene željele biti zajedno. Tako da sam ja krenula na put prihvatanja odatle, izbacujući seksualni dio iz glave.

Kako je vrijeme odmicalo, shvatila sam da je Marcie postajala sretnija i sretnija. Izgledala je opušteno kako nije godinama; izgledala je kao ona, umjesto neko ko glumi ulogu; mogla se iskreno smijati i pokazati zadovoljstvo. Iako je bila prilično ratoborna (u svačije lice govorila o svojoj orijentaciji) kada je tek napravila coming out, s vremenom se smekšala. Kaže da je shvatila da ne mora biti stereotipni gay da bi živjela gay načinom života, da je mogla jednostavno biti ono što jeste. Kako je postajala sretnija, ja sam sve više prihvatala. Ovo je bila osoba koju sam znala prije nego se pojavila pobunjenička, zbunjena tinejdžerka. Urezivala je sebi karijeru u kojoj je bila poštovana zbog onoga ko je i šta može uraditi. Stvorila je sebi udoban dom i vezu sa partnerkom koja se može porediti sa partnerom bilo koje mlade heteroseksualne žene.

U međuvremenu, ja sam iskusila veoma sporu evoluciju. Dio evolucije je bilo žaljenje za gubitkom kćerke kakvu sam očekivala od Marcie da bude. Prošla sam kroz faze žaljenja: negiranje - neslušajući šta govori kada je Marcie pokušavala da mi kaže da je gay; bijes - kriveći njene lezbijske prijateljice na negativan utjecaj na nju; očekivanje - hvatajući se za nadu da je sve to samo faza; depresiju - brinući se kakav će težak život imati kao gay osoba u američkom društvu, i konačno, prihvatanje - shvatajući da je Marcie ista osoba kao što je bila prije nego mi je rekla da je gay, i da je potpuno sretna i prilagođena svom načinu života. I možda još uvijek žalim na neki način: dubina emocija probuđenih dok pišem svoju priču me iznenađuje.

Također sam dosta razmišljala. Razgovarala sam o tome sa Jackom i nekim od mojih bliskijih prijatelja. Na fakultetu na kojem radim prisustvovala sam prezentaciji jednog uposlenika lezbijke, čiji program me duboko dirnuo i na kojoj sam "iskoraknula" prema javnosti kao roditelj lezbijke. Uvidjela sam da su stereotipi sa kojima sam odrasla upravo to: stereotipi koji se odnose na samo neke homoseksualce. Shvatila sam da biti gay nije izbor nego biološka činjenica. Gledala sam kako Marcie postaje uravnotežena, pouzdana, vedra osoba i odlučila da ako je njeno prihvatanje sebe kao lezbijke moglo učini tako mnogo za nju, onda biti lezbijka ne može biti sasvim loše.

Nikada nisam čitala nikakve knjige.

Što se Marcie tiče, nije me tjerala. Prestala je konstantno pričati o homoseksualnosti. Dok je živjela kod kuće, nije ponekad provodila noć sa svojom partnerkom. Pazila je da ne ljubi i ne grli partnerku preda mnom. Dala mi je (mudro) vrijeme koje mi je trebalo da se priviknem na ovaj novi koncept.

Kao rezultat napora sa obje strane, danas imamo topao odnos, pun ljubavi koji bi zadovoljio bilo koju majku i kćer. Prošli smo oluju odvojeno i zajedno i izašli iz nje kao drugačije ali jače i suosjećajnije osobe. Još uvijek ne razumijem sasvim kako je biti gay, i vjerovatno nikad ni neću. Ali prihvatam činjenicu da Marcie i milioni drugih jesu gay i da mogu biti sretnije, stabilnije osobe kada to priznaju.

Za vrijeme procesa osjećala sam se veoma usamljenom, što smo moj muž i ja bili jedini ljudi koji su prolazili kroz ono što je u tom trenutku izgledalo kao veoma teško iskustvo. Ali onda sam se sjetila da su istraživanja pokazala da bi deset procenata populacije moglo biti gay. Milioni drugih roditelja će čuti svoje dijete da kaže "Ja sam gay." Ako ste Vi jedan od tih roditelja, samo se nadam da možete odstupiti, saslušati svoje dijete, naučiti koliko god možete o homoseksualnosti, i zapamtiti da je to ista osoba koju ste voljeli od rođenja, ista osoba koju ste odgajali, ista osoba koja je on ili ona bila prije "iskoraka" prema Vama. Ako možete gledati na svoje dijete objektivno, vjerovatno ćete primijetiti da je on ili ona sada sretniji/a kada Vi znate, sada kad među vama nema tajni. Trebat će Vam vremena da se priviknete, ali tokom tog vremena, nemojte izbjegavati svoje dijete. Uz vrijeme i razumijevanje, vaš odnos može postati jači i sa više ljubaviu nego ikada prije.

A ako si ti mlada osoba koja pravi "iskorak" prema svojim roditeljima, imaj na umu da čak i ako poznaju nekoga ko je gay i ako izgleda da im je koncept homoseksualnosti uredu, priča je nešto drugačija kada se radi o njihovom vlastitom djetetu koje je gay. Pokušaj da počneš nježno, polako; daj im vremena da se priviknu, da razumiju i da prihvate da si gay.

Najviše od svega, sjeti se da je roditeljska ljubav najjača i da je praktički nemoguće razbiti je, kao što pokazuje priča moga prijatelja Dana. Odrastao u malom, uskogrudnom, ruralnom gradu sa ocem, tvrdim, neemotivnom vlasnikom male prevozne kompanije, Dan je znao od petnaeste godine da je gay. Nakon srednje škole, odselio se od kuće da izbjegne da njegova porodica i prijatelji saznaju. Nakon godina sakrivanja istine, više nije mogao podnijeti. Nazvao je oca i nježno, tokom dvosatnog razgovora, rekao mu da je gay. Reakcija njegovog oca? Prvi put u Danovom životu, njegov otac mu je rekao "Volim te.

Film

Projekcija filma "Fine mrtve djevojke"
fine mrtve djevojke
05 Lipanj 2014 1721
Povodom pride tjedna, sljedeći utorak (10.06.) u LGBT Centru Zagreb prikazat će se film Fine mrtve djevojke, a u četvrtak (12.06.) LGBT centar ugostiti će glumice iz istoimene predstave dramskog k...
Robert de Niro: Moj život sa gej ocem
Robert de Niro
29 Svibanj 2014 1353
Čuveni holivudski glumac Robert de Niro otvorio je dušu i za magazin “Aut” govorio o svom pokojnom ocu o kome je snimio i dokumentarni film.
Prikazivanje dokumentarnog filma o LGBT obiteljima u klubu MaMa - nedjelja 22.12.
Prikazivanje dokumentarnog filma o LGBT obiteljima u klubu MaMa - nedjelja 22.12.
19 Prosinac 2013 1709
U nedjelju 22.12.2013. u 18h će se u klubu MaMa (Preradovićeva 18) prikazivati dokumentarni film Right2Love koji prikazuje život LGBT obitelji u šest država Europske unije. U filmu LGBT roditelji...

LEZdarije

10 stvari koje nikada ne biste trebali reći lezbijki
Vrišt
19 Svibanj 2010 5998
10. Sve lezbijke samo žele biti muškarci Ne žele! Mi smo žene koje žele biti sa ženama. Ko je rekao išta o muškarcima? Muškarci imaju penis, pa što? Nije da se ne mogu prošetati par stanica...
45 načina da se rešite sastanka na slepo.
maca
05 Kolovoz 2009 3932
1. Tokom večere, štitite svoj tanjir nožem i viljuškom tako da odajete utisak da ćete ubosti svakog ko posegne za vašim tanjirom, pa makar to bio i konobar.2. Pokupite sve slanike sa okolnih sto...
Ako ste buč, u vezi sa famicom i želite da potraje:
Ako ste buč, u vezi sa famicom i želite da potraje:
15 Srpanj 2009 4045
1. Nazivajte je.2. Ne lažite.3. Ako će vam izlazak biti zabavan, pozovite i nju.4. Ukoliko će vaš izlazak uključiti i striptizete, ne zaboravite pravilo sa bazena "Bez dodirivanja".5. Tačan odgo...

Oni o nama

Budući politolozi/ginje su nedovoljno upućeni
politolozi
07 Svibanj 2015 1036
u problematiku ljudskih prava Tražeći informaciju više, kao budući saradnik portala Lgbt.ba, o položaju LGBT osoba u Bosni i Hercegovini, najčešći termini koji se pojavljuju u izvještajima, m...
Željka Markić nakon dobivene bitke izgubila rat
Markić
06 Kolovoz 2014 1531
Ni danas nije potpuno jasno zašto je Željka Markić odlučila postati dio javnoga života u Hrvatskoj te najznačajnija vjernica za Katoličku crkvu od devedesetih godina naovamo upravo zahvaljujuć...
Tolerancijom prema gay pravima odlikuju se razvijene sredine
Petrić
23 Siječanj 2014 1625
One sredine koje su na nedavnom referendumu o braku glasale "protiv" (Istra, Rijeka,Varaždin...) su razvijenije, naspram sredina koje su glasale "za". Sve to ide u prilog teoriji poveznice društveno...

Za žene 50+

Nekad i sad
lesbian party
04 Lipanj 2010 5375
Sad: U noćnom klubu gužva. U obilju žena raznih dobnih skupina muškarci se mjere promilima, a prisutni su isključivo u svojstvu osoblja. Na ulazu plakat s naznakom Ladies Only. A ženeeeeee. Ima...
Generacija u procjepu
Starije lezbijke
20 Svibanj 2010 2573
Zašto baš 50+?Površno gledano moguće zato jer jedna 50+ lezba ima veliki utjecaj na ovoj stranici pa joj se eto prohtjelo pisati i objavljivati tekstove o svojoj generaciji.
Možete li izbeći upadanje u "anti-aging" zamku?
aging
13 Srpanj 2009 3457
Nemam nameru pokušavati da se 65 izgledam kao da mi je 25.
FacebookTwitterDeliciousStumbleuponGoogle BookmarksLinkedin

Lezvezarije Gilde M.

 

Izložba Tine Antolić

Pogled s BaLConn-a