Queerologija

Zdravko Cimbaljević

Pozajmljeni intervju: Zdravko Cimbaljević, LGBT Forum progres

Moja porodica je bila u šoku. Iako je dio nje znao da sam homoseksualac, o tome se, naravno, nije govorilo; bila je to neka vrsta porodične javne tajne. I sve dok je u statusu javne tajne, familija vas na neki način ipak prećutno prihvata. Problemi kreću kada to bude objavljeno, kada za “bruku” saznaju rođaci, susjedi, prijatelji; odjednom postajete crna ovca, ruglo familije, njihova “bruka i sramota”. Istoga dana kada sam javnosti saopštio da sam gay, pozvao me je otac i rekao mi da me se odriče. “Za mene ne postojiš!” – vikao je. “Zabranjujem ti da ikada više pređeš prag moje kuće!“ Čuti od roditelja da vas se odriče... Nije baš lako, znate... I majka je nekoliko mjeseci bila u šoku. I to sam razumio: roditelji prolaze pakao kada shvate da im je dijete drugačije... Onda me je ipak pozvala, rekla da je to što sam njeno dijete važnije od toga da li sam i na koji način različit

U organizaciji LGBT Foruma progres, u srijedu, 24. jula, u Budvi je održana prva Povorka ponosa u Crnoj Gori. Organizatori kažu da je za održavanje ove manifestacije od izuzetnog značaja bila podrška koju su dobili od Vlade Crne Gore, Ministarstva za ljudska i manjinska prava, ministra Suada Numanovića, kao i od crnogorske Uprave policije, Opštine Budva i Turističke organizacija Budve.

Zanimljivo je da su predstavnici samo dvije parlamentarne političke partije učestvovali u budvanskoj Povorci ponosa: Pozitivna Crna Gora i vladajuća Demokratska partija socijalista. Za razliku od njih, manja članica vladajuće koalicije, patriotska i testosterona puna Socijaldemokratska partija, kao i prosrpski Demokratski front, odlučili su da ovoga puta na Povorku ponosa ne pošalju svoje “opunomoćene i izvanredne predstavnike”. Sve su prilike da su u toku pripreme za vanredne parlamentarne izbore u Crnoj Gori.

“Moram da kažem da je tokom tri godine postojanja, LGBT Forum progres ipak uspio da za svoje aktivnosti obezbijedi podršku države i da sa Vladom Mila Đukanovića uspostavi korektan i partnerski odnos” – kaže Zdravko Cimbaljević. “Tako smo, recimo, u saradnji sa crnogorskom Vladom, proteklih mjeseci organizovali edukaciju policijskih službenika, napravili korektne odnose sa Ministarstvom zdravlja, Ministarstvom za ljudska i manjinska prava... Bez obzira ne sve teškoće sa kojima se LGBT populacija danas suočava, u Crnoj Gori se razgovara i diskutuje o našim pravima, o našem statusu u društvu; to doživljavamo kao veoma važan pomak. Najzad, uzimajući u obzir sve okolnosti, kao i tretman LGBT populacije u državama nastalim raspadom bivše Jugoslavije, mogao bih slobodno da kažem da se Crna Gora danas prepoznaje kao zemlja koja najbrže napreduje u smjeru zaštite ljudskih i manjinskih prava. Naravno, to ne znači da institucije sistema ne moraju da nastave da rade na našoj zaštiti i primjeni zakona.”

*Sa ministrom za ljudska i manjinska prava u Vladi Igora Lukšića – koji je, da paradoks bude veći, pripadnik manjinskog naroda – imali ste, koliko znam, velikih problema?

CIMBALJEVIĆ
: Prethodni ministar zaista ne samo da nije pokazivao namjeru da nas kao manjinsku grupu uzme u zaštitu, nego je u javnosti konstantno iznosio stavove koji su se bez zadrške mogli okarakterisati kao homofobni. Ako u obzir uzmemo činjenicu koju ste naveli – da je ministar dolazio iz manjinskog naroda – dodatno zaprepašćuje nerazumijevanje i nedostatak senzibiliteta koji je taj čovjek iskazivao prema LGBT zajednici. Srećom, sa novim ministrom Suadom Numanovićem, kažem, imamo odličnu saradnju, uživamo njegovu punu podršku; najzad, sa njim smo u ponedeljak održali zajedničku konferenciju za štampu na kojoj smo najavili budvansku Povorku ponosa.

*Osim crnogorske Vlade, ko Vas je još podržao?

CIMBALJEVIĆ: Podršku nam pružaju ličnosti iz javnog i kulturnog života Crne Gore. Neki od njih – kao i predstavnici Vlade – prisustvovali su jučerašnjoj Povorci ponosa. Moram da kažem da podrška stiže i sa prostora bivše Jugoslavije – LGBT i organizacija za zaštitu ljudskih i manjinskih prava iz Beograda, Skopja, iz Hrvatske... Predsjednica NVO-a Žene u crnom iz Beograda, Staša Zajović, bila je naš gost. Trudimo se i da sa Sarajevom – u kome je nedavno prilično tužno završio pokušaj održavanja Parade ponosa – uspostavimo kontakte...

Zdravko Cimbaljević

*Da li Vas je iznenadilo to što je na onako sraman način ugušen pokušaj održavanja Parade ponosa u Sarajevu?

CIMBALJEVIĆ: Uzimajući u obzir činjenicu gdje živimo, u kakvim sredinama, moram da kažem da nisam bio naročito iznenađen. Začudilo me je samo to što građani koji su ne tako davno preživjeli ratnu strahotu, koji su gotovo četiri godine bili pod opsadom, nisu pokazali saosjećenje i razumijevanje prema svojim sugrađanima, prijateljima i rođacima koji danas, u miru, gotovo svakodnevno prolaze kroz pakao. U tom smislu, žao mi je što su se onakve scene vidjele baš u Sarajevu, gradu koji je postao simbol ratnog stradanja. Nadam se da će se u godinama pred nama stvari ipak polako mijenjati, da će Sarajlije pokazati više tolerancije prema ljudima drugačijih seksualnih sklonosti i da će bosanskohercegovački političari biti pošteniji, hrabriji i otvoreniji u podršci LGBT populaciji u Bosni i Hercegovini.

*Uprkos podršci koju ste, kažete, imali od Vlade, policije, lokalne vlasti u Budvi, ipak ste datum održavanja Povorke ponosa dugo držali u tajnosti. Zašto?

CIMBALJEVIĆ: Zato što smo se plašili reakcija. Od trenutka kada je u medijima najavljena mogućnost održavanja Povorke ponosa, krenuli su forumi, blogovi, prijeteće SMS poruke, lijepljenje naših čitulja...

*A zašto baš Budva?

CIMBALJEVIĆ: Prije Parade ponosa u Podgorici – koja bi trebala da bude održana 27. oktobra – odlučili smo da u svim crnogorskim gradovima pokušamo da organizujemo šetnje, panele, javne debate na kojima bismo afirmisali ljudska i prava LGBT populacije. Budva se prva našla na tom spisku zbog toga što je riječ o otvorenom, mediteranskom gradu koji, vjerujemo, kao metropola crnogorskog turizma, njeguje pravo na različitost. Naravno, posle Budve nastavljamo po ostalim primorskim gradovima, nakon čega se selimo na sjever Crne Gore.

*Gdje očekujete da bi moglo biti najviše otpora?

CIMBALJEVIĆ: Gledajući iz ličnog iskustva, mislim da bismo najviše negativnih reakcija mogli očekivati u Nikšiću. Nažalost, od trenutka kada sam priznao da sam gay, u svom rodnom gradu više nisam dobrodošao. Prošle godine sam doživio niz neprijatnosti: vidjevši me kako mirno šetam ulicom, ljudi su iznenada izlijetali iz kafića, gađali me pepeljarama, vrijeđali, pljuvali...

Kada je riječ o sjeveru Crne Gore, ne znam, vidjećemo... Iskreno se nadam se da će i taj kraj pokazati da nije konzervativan i netolerantan kakvim ga inače doživljavamo i da tamo žive ljudi koji su koji poštuju ljudska prava.

*Znate da po pitanju LGBT populacije crnogorsko društvo važi kao jedno od najnetolerantnijih na prostoru bivše Jugoslavije. Odakle, po Vašem mišljenju, dolazi ta vrsta agresije i netrpeljivosti?

CIMBALJEVIĆ: Kao u jednom od najkonzervativnijih i najtradicionalnijih društava u bivšoj Jugoslaviji, u Crnoj Gori su pripadnici LBGT populacije dugo tretirani kao građani drugog reda. O našoj seksualnoj orijentaciji se, nažalost, govorilo kao o “bolesti”, o “teškoj devijaciji”, “poremećaju u ponašanju”, “patologiji koju smo uvezli sa Zapada” i slično. Ta je tema bila zabranjena i u porodici i u školama, u medijima, u javnosti; svugdje! Pominjani ste – a i danas vas pominju – uglavnom kada hoće nekoga da naruže, da ga nazovu pogrdnim imenom. “Peder” je sinonim za sve najgore; najmanje za drugačiju seksualnu orijentaciju. I sami znate da su u Crnoj Gori generacije vaspitavane na taj način.

E, sad, neke stvari se, moram reći, ipak mijenjaju... Za početak, o tome se govori javno, u medijima; to prestaje da bude tabu i društvo, imam utisak, te ljude polako počinje da prihvata. Znate, ovdje živimo, dio smo ovog društva; najzad, takvi smo rođeni. Naravno, imate svakakvog svijeta... U tom smislu, uvijek mi je žao što oni koji pripadaju našoj manjinskoj grupi, a koji rade u crnogorskim državnim institucijama, koji se nalaze na dobrostojećim pozicijama, na mjestima na kojima se donose važne odluke za ovo društvo i državu, uglavnom odbijaju da javno saopšte svoje seksualno opredjeljenje.

*Plaše se za svoje pozicije ili...

CIMBALJEVIĆ: Boje se javne osude, gubitka pozicije na kojoj se nalaze. Vjerovatno misle da bi takvim priznanjem izgubili sve ono što su gradili, do čega su u međuvremenu došli...

*Imaju li pravo?

CIMBALJEVIĆ: Ne mogu da vam odgovorim na to pitanje zato što ni sam ne znam odgovor. Prije dvije, tri ili pet godina – možda; danas – nisam siguran... Ali, zašto insistiram na javnom priznanju? Ako uzmete u obzir status političara u zemljama bivše Jugoslavije, odjek i pažnju kojom se dočeka svaka i najbanalnija poruka koju upute, vjerujem da bi javno priznanje seksualne orijentacije nekog političara ili donosioca odluka bilo od izuzetnog značaja i za našu zajednicu, ali i za društva u kojima živimo. Naprosto, to bi LGBT populaciji umnogome olakšalo život, relaksiralo atmosferu; najzad, na taj način bi se pokazalo da ne dolazimo samo iz jednog, određenog socijalnog sloja, da nismo društvena margina – kako nas javnost inače doživljava – nego da se možemo naći u svim državnim i društvenim strukturama.

Ta vrsta percepcije bi nam, ponavljam, umnogome olakšala život. U tom smislu, apelujem da pripadnici LGBT populacije koji rade u ministarstvima, koji su na pozicijama ili u strukturama koje građani slušaju i cijene, pokažu društvenu odgovornost, da skupe hrabrosti i javno saopšte ono što godinama pokušavaju da sakriju. Time bi najprije poboljšali svoja prava, a onda i prava drugih u zajednici kojoj pripadaju.

Zdravko Cimbaljević

*Možete li zaista zamisliti situaciju u kojoj bi – kao njemački šef diplomatije, Guido Westerwelle – jednoga dana i neki crnogorski ministar javno priznao da je gay?

CIMBALJEVIĆ: Ako bih bio izraziti optimista, rekao bih da bi tako nešto moglo da se dogodi za nekoliko godina. Međutim, budući da sam realan i da imam trogodišnje iskustvo LBGT aktiviste u Crnoj Gori, naprosto se ne usuđujem da tome o čemu govorite dam bilo kakav vremenski okvir. Jedino što mogu da kažem je da sam siguran da se to neće dogoditi u skorije vrijeme. Ni u Crnoj Gori, a bogami ni na Balkanu.

Sa druge strane, moramo biti pošteni: vidjeli smo da čak i u Njemačkoj koja je otvorena, demokratska država postoji dio društva koji ne odobrava ono što je učinio njihov ministar spoljnih poslova. Tim prije me impresionira odluka Guida Westerwellea da, kao uvažen i ugledan političar, obznani svoju seksualnu orijentaciju i sklopi brak sa svojim dugogodišnjim partnerom.

*Kakvo je inače Vaše mišljenje o gay brakovima?

CIMBALJEVIĆ: Podržavam, iako znam da za Crnu Goru to nije realna opcija. Svjestan sam gdje živim i da je u ovom momentu brak između homoseksualnih partnera nemoguća misija. Najzad, za LGBT populaciji u Crnoj Gori brak u ovom trenutku i nije najbitnija stvar. Tim prije što, kažem, imate mnogo važnijih problema sa kojima se kao zajednica suočavamo. Brak dolazi na kraju. Uostalom, sve i da je takva mogućnost zakonski dozvoljena, šta mislite koliko bi se u Crnoj Gori na takav korak danas odlučio?

*A Vi?

CIMBALJEVIĆ: Bih. Ali, pitanje je da li bi to prihvatio moj partner. Da li bi za tako nešto imao hrabrosti? I, da se vratim na vaše pitanje: prije sklapanja homoseksualnih brakova, veoma je važno obezbijediti pravo na istospolno partnerstvo koje bi, u smislu zakonskih normi, bilo izjednačeno sa pravima heteroseksualnih parova. Tek kada budemo imali status koji uživa većinska heteroseksualna zajednica možemo razgovarati o legalizaciji homoseksualnog braka. To vam govorim iz iskustva. Naime, budući da sam čovjek koji se javno deklarisao kao homoseksualac, svakodnevno se suočavam sa raznim problemima...

*Sa čim se suočavate?

CIMBALJEVIĆ: Evo, navešću vam nekoliko primjera. Kao i veliki broj doseljenika u Podgoricu, više puta sam, recimo, tražio stan za iznajmljivanje. Uredno bih se javio na oglas, u telefonskom razgovoru sa vlasnikom zakazao termin kako bih pogledao stan; međutim, čim bi čovjek shvatio o kome je riječ, ko sam, situacija bi se naglo promijenila: na manje ili više civilizovan način, bilo bi mi saopšteno da je stan u međuvremenu izdat, da su vlasnici odustali od namjere da ga iznajmljuju i slične laži. Znate, to vas na početku veoma povrijedi; kasnije se naviknete. Pored toga, i kao korisnik javnog međugradskog prevoza sam doživio bezbroj neprijatnosti: od dobacivanja, pljuvanja, vrijeđanja, diskriminacije od strane ostalih putnika i korisnika prevoza.

Sa druge strane, i ljudi koji se javljaju našoj NVO svakodnevno svjedoče o tome da ih prijatelji, susjedi ili poznanici koji znaju za njihovu seksualnu orijentaciju konstantno ucjenjuju, prijeteći im da će ono što znaju saopštiti roditeljima ili najbližoj rodbini. Da ne govorimo o situaciji u školama, o odnosu tinejdžera ili profesora prema maloljetnim pripadnicima LGBT populacije. Najzad, našem Forumu se često javljaju ljudi od osamnaest, devetnaest godina koje su roditelji, saznavši njihove sklonosti, izbacili iz kuće na ulicu. Nemajući kud, obraćaju nam se i traže pomoć.

*Živeći u takvoj sredini i suočavajući se sa problemima o kojima govorite, zašto ste ipak odlučili da javnosti saopštite da ste gay? Šta Vas je natjeralo?

CIMBALJEVIĆ: Tu sam odluku donio nakon što sam prije tri godine u Podgorici bio brutalno fizički napadnut.

*Ko Vas je napao?

CIMBALJEVIĆ: Čovjek za koga će se kasnije ispostaviti da je moj susjed; iz čista mira je izletio iz kola i najprije krenuo da me vrijeđa, a onda je na mene i fizički nasrnuo. Mislim da nema potrebe da govorim o tome da ga nisam izazvao; tog popodneva sam se sa svojim psom mirno vraćao iz šetnje. Dugo sam razmišljao šta da radim, znate... Bio sam svjestan da će, prijavim li ga policiji, uskoro cijela Podgorica saznati da sam gay. Tim prije što sam veoma dobro znao da je u Crnoj Gori bilo bezbroj sličnih slučajeva i da niko od žrtava – plašeći se da ne bude stigmatizovan – nikada nije prijavio napadača. Onda sam, konačno raskrstivši sa tim da to što sam gay nikoga ne ugrožava, otišao i prijavio ga policiji.

Naravno, vijest se brzo pročula... Počeo sam da dobijam anonimne prijetnje i prve dvije nedjelje bukvalno nisam smio da izađem iz stana. Prijatelji su me posjećivali, donosili mi hranu, kupovali ono što mi je bilo neophodno za život... Prolazeći kroz stravičan košmar, jednog jutra sam odlučio da tome stanem na kraj i da javno progovorim o svemu. Znao sam da ću proći linč, ali sam vjerovao da će me – ma kakva da je – ta ista javnost kako-tako štititi. Jer, odluka da, uprkos činjenici da većina ljudi zna za vašu “tajnu” ostanete u sjenci, nosi rizik da vas jednoga dana jednostavno – pojede mrak.

*Kakve su bile reakcije porodice, okoline, prijatelja?

CIMBALJEVIĆ: To je već druga faza u kojoj shvatate koliko je u ovakvim sredinama teško biti drugačiji. Moja porodica je bila u šoku. Iako je dio nje znao da sam homoseksualac, o tome se, naravno, nije govorilo; bila je to neka vrsta porodične javne tajne. I sve dok je u statusu javne tajne, familija vas na neki način ipak prećutno prihvata. Problemi kreću kada to bude objavljeno, kada za “bruku” saznaju rođaci, susjedi, prijatelji; odjednom postajete crna ovca, ruglo familije, njihova “bruka i sramota”.

Istoga dana kada sam javnosti saopštio da sam gay, pozvao me je otac i rekao mi da me se odriče. “Za mene ne postojiš!” – vikao je. “Zabranjujem ti da ikada više pređeš prag moje kuće!“ Čuti od roditelja da vas se odriče... Nije baš lako, znate... I majka je nekoliko mjeseci bila u šoku. I to sam razumio: roditelji prolaze pakao kada shvate da im je dijete drugačije... Onda me je ipak pozvala, rekla da je to što sam njeno dijete važnije od toga da li sam i na koji način različit...

Zdravko Cimbaljević

*A otac?

CIMBALJEVIĆ: Ne. Ni posle tri godine. Nemamo nikakav kontakt... Možda mu je žao, možda neće da prizna da je pogriješio. Ko bi ga znao. Neću u to da ulazim... Važno je da moj otac bude svjestan da sam i dalje tu... Uvijek! Moram da kažem da me sestra i brat nikada nisu odbacili, da su me prihvatili i da, po tom pitanju, između nas nije bilo nikakvih problema. Mislim da nas troje na taj način ocu pokazujemo da je sve u redu, da smo i dalje porodica...

*Jeste li se pokajali?

CIMBALJEVIĆ: Kako da vam kažem? Život mi se promijenio za 180 stepeni: izgubio sam dio porodice, prijatelja; javnost me doživljava na drugačiji način, nisam više siguran na ulici. To mi ponekad da za pravo da pomislim kako možda i nije trebalo da učinim tako nešto. Istovremeno, ne kajem se: postao sam na neki način slobodan, konačno iz sebe izbacio kamen koji me je godinama pritiskao i koji mi u jednom momentu više nije dozvoljavao da dišem. Danas slobodno mogu reći šta sam; ne živim život sa dva lica, ne plašim se da li će neko iz neke moje rečenice ili gesta razumjeti da sam gay. Najzad, podršku sam dobio od nekih ljudi od kojih tako nešto nisam očekivao... E, sad, da li je moja sloboda preskupo plaćena...

*Je li?

CIMBALJEVIĆ: Jeste.... Ipak, siguran sam da će vrijeme pokazati da sam postupio ispravno. Ne samo prema sebi, nego i prema porodici, prema ocu, prema društvu u kome živim.

Film

Projekcija filma "Fine mrtve djevojke"
fine mrtve djevojke
05 Lipanj 2014 1764
Povodom pride tjedna, sljedeći utorak (10.06.) u LGBT Centru Zagreb prikazat će se film Fine mrtve djevojke, a u četvrtak (12.06.) LGBT centar ugostiti će glumice iz istoimene predstave dramskog k...
Robert de Niro: Moj život sa gej ocem
Robert de Niro
29 Svibanj 2014 1389
Čuveni holivudski glumac Robert de Niro otvorio je dušu i za magazin “Aut” govorio o svom pokojnom ocu o kome je snimio i dokumentarni film.
Prikazivanje dokumentarnog filma o LGBT obiteljima u klubu MaMa - nedjelja 22.12.
Prikazivanje dokumentarnog filma o LGBT obiteljima u klubu MaMa - nedjelja 22.12.
19 Prosinac 2013 1749
U nedjelju 22.12.2013. u 18h će se u klubu MaMa (Preradovićeva 18) prikazivati dokumentarni film Right2Love koji prikazuje život LGBT obitelji u šest država Europske unije. U filmu LGBT roditelji...

LEZdarije

10 stvari koje nikada ne biste trebali reći lezbijki
Vrišt
19 Svibanj 2010 6045
10. Sve lezbijke samo žele biti muškarci Ne žele! Mi smo žene koje žele biti sa ženama. Ko je rekao išta o muškarcima? Muškarci imaju penis, pa što? Nije da se ne mogu prošetati par stanica...
45 načina da se rešite sastanka na slepo.
maca
05 Kolovoz 2009 3967
1. Tokom večere, štitite svoj tanjir nožem i viljuškom tako da odajete utisak da ćete ubosti svakog ko posegne za vašim tanjirom, pa makar to bio i konobar.2. Pokupite sve slanike sa okolnih sto...
Ako ste buč, u vezi sa famicom i želite da potraje:
Ako ste buč, u vezi sa famicom i želite da potraje:
15 Srpanj 2009 4083
1. Nazivajte je.2. Ne lažite.3. Ako će vam izlazak biti zabavan, pozovite i nju.4. Ukoliko će vaš izlazak uključiti i striptizete, ne zaboravite pravilo sa bazena "Bez dodirivanja".5. Tačan odgo...

Oni o nama

Budući politolozi/ginje su nedovoljno upućeni
politolozi
07 Svibanj 2015 1071
u problematiku ljudskih prava Tražeći informaciju više, kao budući saradnik portala Lgbt.ba, o položaju LGBT osoba u Bosni i Hercegovini, najčešći termini koji se pojavljuju u izvještajima, m...
Željka Markić nakon dobivene bitke izgubila rat
Markić
06 Kolovoz 2014 1565
Ni danas nije potpuno jasno zašto je Željka Markić odlučila postati dio javnoga života u Hrvatskoj te najznačajnija vjernica za Katoličku crkvu od devedesetih godina naovamo upravo zahvaljujuć...
Tolerancijom prema gay pravima odlikuju se razvijene sredine
Petrić
23 Siječanj 2014 1661
One sredine koje su na nedavnom referendumu o braku glasale "protiv" (Istra, Rijeka,Varaždin...) su razvijenije, naspram sredina koje su glasale "za". Sve to ide u prilog teoriji poveznice društveno...

Za žene 50+

Nekad i sad
lesbian party
04 Lipanj 2010 5410
Sad: U noćnom klubu gužva. U obilju žena raznih dobnih skupina muškarci se mjere promilima, a prisutni su isključivo u svojstvu osoblja. Na ulazu plakat s naznakom Ladies Only. A ženeeeeee. Ima...
Generacija u procjepu
Starije lezbijke
20 Svibanj 2010 2605
Zašto baš 50+?Površno gledano moguće zato jer jedna 50+ lezba ima veliki utjecaj na ovoj stranici pa joj se eto prohtjelo pisati i objavljivati tekstove o svojoj generaciji.
Možete li izbeći upadanje u "anti-aging" zamku?
aging
13 Srpanj 2009 3493
Nemam nameru pokušavati da se 65 izgledam kao da mi je 25.
FacebookTwitterDeliciousStumbleuponGoogle BookmarksLinkedin

Lezvezarije Gilde M.

 

Izložba Tine Antolić

Pogled s BaLConn-a