Stranica 1 od 2
"Rizične skupine" i vladajuća većina
U Hrvatskoj možda popuštaju neki oblici ideološke represije, tako inače karakteristični za tuđmanovski nacional-staljinizam, ali jačaju i opasno se vriježe resentimani protiv svih onih koji se ne uklapaju u konzervativne, vladajuće predodžbe o poželjnom i dopuštenom u spolnom životu. Na Babeljev popis, prošaptan jedne moskovske noći godine 1936., u Hrvatskoj današnjice valjalo bi dodati homo-erotične ljude. I onda ukazati na to da se upravo po količini agresije koju većina razvija protiv njih dade izmjeriti stupanj regresije ad totalitarismus, da adaptiram malo jedan freudovski pojam iz kojega se naprimjer mogu izvesti gotovo svi korijeni totalitarne vladavine
Nego, Ervine Isidoroviću, kako može čovjek ovako nagomilavati u sebi najnemogućnije atribute kao što Vi to činite. Biti Madžar – samo po sebi je nesreća, ali to nekako još ide. Biti Madžar i Židov – pomalo je već pretjerano. Biti Madžar i Židov i madžarski književnik komunist – upravo je perverzno. Ali da je netko danas Madžar, Židov, komunistički književnik, a usto jugoslavenski državljanin – fantazija pokojnoga Sacher-Masocha prema tome je kao neki bezazleni mali pinč!
Razgovor se ovaj vodi u dubokoj noći, koja je i simbolična pomrčina razuma: u kuhinji jednoga moskovskog stana, godine 1936, dakle, u doba staljinskih čistki, kad su zidovi imali uši. Oslovljeni Ervin Isidorović jest Šinko Ervin, danas zaboravljeni madžarski i jugoslavenski pisac, porijeklom Židov, upravo madžarski Židov. Čovjek koji mu se obraća jest Izak Babelj, danas slavni autor Crvene konjice, ali tada kad se razgovor vodio, uplašeni čovjek. I to s razlogom: uskoro će nestati u Sibiru, kao japanski špijun. To je odredba koju u svojoj lepezi najnemogućnijih atributa Babelj nije predvidio: fantazija darovitog književnika, a ni fantazija Sacher-Masocha, nisu ovdje dostajale. Citiram prema nadasve zanimljivoj Šinkovoj knjizi – koja je nedavno u Njemačkoj doživjela svoje tko zna koje novo izdanje – Roman jednog romana (s. 331). I mislim svoje.
Kako bismo mi koji živimo u današnjoj Hrvatskoj vodili ovakav jedan noćni razgovor, i kako bi danas izgledao popis najnemogućnijih atributa?
Biti književnik nije neka sreća
Književnika, hvala Bogu, imademo, premda biti danas književnik u Hrvatskoj nije neka sreća; no s Babeljom dalo bi se kazati, to još ide.
Nakon što su skoro svi bili komunisti, točnije "komunisti", nitko to danas ne želi biti, niti se pravo zna što bi tako nešto još imalo značiti.
Židova je u nas malo, jer su oni od kojih je bježao jedan Ervin Šinko (naprimjer 1941. preko Dravara u talijansku okupacijsku zonu, o čemu je ostavio opširan dnevnik – uopće, ovaj je pisac ostavio opširne dnevnike o skoro svemu), a u našoj epizodici svjetske konflagracije koju imenujemo kao drugi svjetski rat gotovo dovršili svoj neveseli posao čišćenja hrvatskoga naroda od židovstva. No iako je danas Židova u Hrvatskoj malo, biti Židov svakao spada u popis "najnemogućnijih atributa", kao što je spadao onda. Moj prijatelj, filmski redatelj s opusom i profesor na zagrebačkoj Akademiji dramskih umjetnosti, Nenad Puhovski, upravo je zaprimio jedno prijeteće pismo koje nedvosmisleno prijeti hrvatskim "konačnim rješenjem". Ne valja se zavaravati: sve dok u Hrvatskoj bude tinjao njezin vlastiti, endemski (da tako kažem, korienski, fašizam koji je po svojim oblicima i cvatu po svemu naše gore list, kolikogod da se trudi imitirati svoje svjetskopovijesno uzore), biti pripadnikom židovskog naroda ostat će jedan "nemogući atribut".
Teorija zna biti itekako neugodna
Što se tiče "jugoslavenskog državljanstva" – valja dodati: Svatko tko se u tom pitanju izrazi makar i blago dvosmisleno – naprimjer da je nogometna liga bila zanimljivija kad su po stadionima divljali "ustaše" i "cigani", od ovog današnjeg šutanja napuhane mješinice pred kojom stotinom izdosađenih ljudi, što se sve skupa doima kao hakl veterana za gajbu pive – bit će optužen da je jugo-nostalgičan, što u datim okolnostima može biti neugodno. U većini slučajeva, međutim, neće dovesti do fizičkog nasrtaja, premda, kad se mržnja i opet stane kotrljati našim ulicama, ni to nije isključeno.
Dakle, s iznimkom židovstva, ostali rizici više su teorijski, premda teorija zna biti itekako neugodna. Rizici nisu podjednaki, ali se kao "rizične skupine" mogu uzeti preostali pripadnici židovskog naroda, prononsirani ljevičari, preostali Srbi, dok su književnici uglavnom integrirani, maženi i paženi, bilo od strane države, ili od strane moćnih medijskih grupa koje ih mogu proizvesti, čak i da ništa nisu napisali, ili ih oboriti, čak i ako su tu i tamo nešto napisali.
Može se smatrati vjerojatnim da niti u post-tuđmanovskoj Hrvatskoj nitko neće biti strijeljan pod optužbom da je japanski špijun.
Regresija na infantilno
No sasvim drugačije stoji sa svima onima kod kojih se oblik njihove spolne želje ne podudara sa spolnim praktikama većine stanovništva. U Hrvatskoj možda popuštaju neki oblici ideološke represije, tako inače karakteristični za tuđmanovski nacional-staljinizam, ali jačaju i opasno se vriježe resentimani protiv svih onih koji se ne uklapaju u konzervativne, vladajuće predodžbe o poželjnom i dopuštenom u spolnom životu. Na Babeljev popis, prošaptan jedne moskovske noći godine 1936., u Hrvatskoj današnjice valjalo bi dodati homo-erotične ljude. I onda ukazati na to da se upravo po količini agresije koju većina razvija protiv njih dade izmjeriti stupanj regresije ad totalitarismus, da adaptiram malo jedan freudovski pojam iz kojega se naprimjer mogu izvesti gotovo svi korijeni totalitarne vladavine: regressus ad infantilismus, pad ili regresija na prevladani stupanj u razvoju pojedinca, a kad je u pitanju društvena skala, pad na prevladani stupanj u razvoju društva i države. (Slijedim ovdje, ugrubo i pojednostavljeno, analize iz knjige Tuđin u nama, autor koje je Arno Gruen).
Fašistička je država, kako ju je skrojio njemački nacionalsocijalizam (više nego talijanski fašizam) upravo je takva regresija na infantilno.
