Oni o nama

Iako ljeto provodi u rodnoj Zenici, Tarik Filipović nije na odmoru. Gotovo svakodnevno odlazi na površinski rudarski kop u susjedni Kakanj na kojemu se snima film Go west Ahmeda Imamovića. Film prati sudbine dvojice homoseksualaca različitih nacionalnosti tijekom rata u BiH, a Tarik Filipović glumi jednoga od njih.

Snimanje je vrlo naporno jer na lokaciji nema nikakva zelenila, nijednoga stabla, pa su vrućine iznimno velike. S Tarikom smo se našli dan uoči noćnog snimanja, u njegovu omiljenom caffeu Porto u Zenici.
- Zašto ste pristali glumiti u ovom filmu?
- Mislim da kao glumac imam senzore za dobre i loše projekte. Cijelu sam godinu naporno radio i namjeravao sam se odmarati. No, kad sam pročitao scenarij i stavio na vagu odmor i film ovo je drugo debelo prevagnulo.

- Bez obzira na to što je tema provokativna?
- Po meni baš i nije previše provokativna, nema kompromitirajućih scena. Uvijek ponavljam: ako sam mogao igrati četnika, zašto ne bih mogao igrati i homoseksualca. Nisam ni trenutka dvojio hoću li igrati tu ulogu.

- U filmu nema eksplicitnih scena muškog seksa, no ima li poljubaca?
- Poljubaca ima, zapravo foliranja poljubaca. Uostalom, glavna tema i nije homoseksualizam, tema je nešto drugo.

- No, da je takva jedna scena predviđena, biste li pristali na ulogu?
- Budući da je nema, nisam razmišljao o tome. Da ima, onda bih vjerojatno puno više razmišljao i o financijama, ali prije toga, naravno, i je li sve to umjetnički opravdano. Dakle, prvo bih u obzir uzeo umjetničke razloge, a onda i financije. Ovako, novac mi uopće nije bio u igri.

- Mislite li da je hrvatsko društvo sazrelo da o ovim temama otvoreno govori i da prihvati homoseksualce?
- Umjetnost i film rođeni su za sve teme. Privatno me to ne zanima, uopće. Mogu biti Europljanin u smislu da to sve skupa prihvatim, ali ne da to sad postane stranka.

- Ne bojite se da će netko kazati kad vas vidi u Milijunašu: vidi, ovaj je glumio onog homića, ja ga više neću gledati?
- Ma ne. To je isto kao kad sam počeo voditi Milijunaša, pa su mi neki glumci govorili da to ne prihvatim, da će me to, kao, odrediti. Ma što me to ima odrediti, pa 90 posto ljudi ne ide u kazalište!

- Kakva su iskustva sa snimanja Duge mračne noći?
- Snimanje s Vrdoljakom moje je najljepše filmsko iskustvo. To mi je bila filmska škola. Iako se prije nismo baš poznavali, za vrijeme snimanja smo mnogo razgovarali. Vrdoljak mi je pričao o tom teroru Udbe, a ja kao mnogo mlađi nisam zamišljao da se i zbog ružnog ili krivog pogleda na Titovu sliku mogao izgubiti život. Ne daj Bože da se ponovi takvo društvo! Kao dijete iz tog socijalizma nemam nikakvih trauma, no kad slušam Vrdoljaka, očito da su ih mnogi imali.

- U Dugoj mračnoj noći ste negativac. Općenito se smatra da je negativca lakše glumiti nego pozitivnu, karakternu ulogu?
- Pa ne znam baš... Ja sam privatno pozitivac. Mislim da sam dobar čovjek. Stoga su mnogi koji me poznaju bili tužni poslije gledanja filma zato što sam igrao negativca. A djevojka me nije mogla poljubiti prvih deset minuta poslije filma, što mi je bio kompliment. Najveći mi je kompliment bio kad su ljudi nakon filma govorili joj, kako si odvratan!

- Postoji li neki redatelj s kojim biste željeli raditi?
- Pa snimao sam nedavno u filmu Benjamina Filipovića Dobro uštimani mrtvaci. I tu glumim homoseksualca, Darija. Trebao sam raditi s Danisom Tanovićem u Ničijoj zemlji, u nekoj prvoj opciji. U svakom slučaju, volio bih raditi s njime.

- U posljednje se vrijeme za moderne urbane muškarce često koristi termin metroseksualci. Smatrate li sebe takvim, odnosno, jeste li vi predvodnik metroseksualizma u Hrvatskoj?
- Ma ni slučajno! Gledajte, ako se redovito tuširamo i brijemo, ne znači da smo metroseksualci. Ne depiliram se, jedino što imam kreme za lice i ruke. Možda bih tek želio ukloniti ovaj dio što mi viri ispod majice, ovaj Sean Connery, no nemam ni vremena ni živaca za to.

- Dakle, niste se nikad osjećali kao hrvatski David Beckham?
- Bože sačuvaj, osjećam se baš suprotno. Tek ponekad odem na masažu. Ako je to nešto zbog čega bih se trebao osjećati kao Beckham, e onda se osjećam...

- Koliko televiziji možete zahvaliti karijeru, kod nas je ona očito jača od filma?
- Kod nas je televizija uvijek bila moćnija od filma. Oni nemaju istu publiku, a televizija i te kako dobro dođe u svakome pogledu. Glumac snimi reklamu za čaj i već ga svi znaju, a neki koji cijeli život provode na daskama ostaju anonimci. Još i prije nego što mi je ponuđeno da dođem na audiciju za Milijunaša, to mi je bila jedina emisija za koju sam mislio da bih je baš želio raditi. Nema nikakva scenarija i to je stvoreno za mene.

- Osjećaju li glumci imalo grižnje savjesti što ulaze u prostor koji je primarno ipak novinarski?
- Pa ne bih se baš složio s vama. Novinare ipak vežem više uz novine, a za voditelja ne postoji neka škola. Moja akademija je mnogo bliža voditeljskom poslu nego elektrotehnika, veterina... Ili jesi ili nisi za nešto. Neki će naturščić bolje odigrati ulogu od školovanog glumca, i to se događa. Ne mogu se složiti s tvrdnjom da mi glumci tako nekome krademo kruh...

- No, ipak je voditeljstvo novinarska forma, ona se izučava na novinarskom fakultetu?
- Možda za politički talk show, možda za Latinicu, ali ne vjerujem baš za Milijunaša. Ja se ne bih snašao u emisiji u kojoj imam sve zapisano, ja tu ne bih dobro plivao i ne bih se osjećao najbolje. Ovako, sve što trebam napraviti za Milijunaša jest obrijati se, oprati kosu, obući se, našminkati i biti dobro raspoložen. A kako ću pozdraviti gledatelje smislim minutu prije i tu se odlično osjećam.

- Jeste li uvijek dobro raspoloženi za Milijunaša?
- Pa ako nekad i nisam, uspijevam to skriti.

- Laskaju li vam izjave vlasnika licencije da radite najboljeg Milijunaša na svijetu?
- Naravno, mislim da su vlasnici licencije spomenuli nas i Indijce. I ostat ću u projektu do kraja 2005., do kada imamo otkupljenu licenciju.