Ni danas nije potpuno jasno zašto je Željka Markić odlučila postati dio javnoga života u Hrvatskoj te najznačajnija vjernica za Katoličku crkvu od devedesetih godina naovamo upravo zahvaljujući borbi protiv homoseksualaca i lezbijki. Možda je očekivala da će joj ta tema u hrvatskome većinski konzervativnom društvu donijeti najjeftinije bodove. I nije se prevarila, barem na prvi pogled.
Naime, pitanje je kako bi primjerice prošao referendum, nadahnut katoličkim učenjem, o zabrani pobačaja, ili primjerice referendum o zabrani umjetne oplodnje, zabrane rastave braka ili zabrane korištenja kondoma? I bi li ti i takvi referendumi prošli glatko kao što je prošao prošlogodišnji o definiciji braka kao heteroseksualnoj zajednici? No, jedno je točno. Borba protiv homoseksualaca identifikacijska je isprava za sve gorljive konzervativne katolike, ne samo u Hrvatskoj, već i diljem svijeta.
Nedavno sam pogledao zanimljiv film koji bih preporučio svima onima koji traže odgovore na pitanja – zašto je Crkva protiv homoseksualaca, odakle dolazi homofobija i kako se manifestira, kroz što prolazi zaljubljeni istospolni parovi u većinski heteroseksualnom i religioznom društvu? Riječ je o filmu Djeca Božja (Children of God) iz 2009. godine, redatelja Kareema Mortimera. Filmska priča prati tri lika i njihove probleme – slikara Joea koji je u potrazi za umjetničkim nadahnućem i ljubavi; Romea, koji od svoje konzervativne obitelji krije da je homoseksualac; i kršćansku aktivisticu Lenu koja se snažno bori protiv homoseksualnih brakova, a koja je zapravo duboko u sebi nesretna žena u braku sa suprugom koji vodi dvostruki život, s jedne strane gradi političku karijeru na mržnji prema homoseksualcima, a s druge strane svoju suprugu potajno vara s – muškarcima. Film je zapravo neobično tužan jer govori o onoj staroj istini kako mržnja prema nekoj drugoj osobi može biti zapravo odraz vlastite nesreće ili rezultirati vlastitom nesrećom te unesrećuje drugu osobu.
I nakon što je referendum prošao, pitam se žive li obitelji osoba koje su glasale za katoličku inicijativu Željke Markić bolje nego prije referenduma?
U Hrvatskoj smo krajem prošle godine, zahvaljujući Željki Markić te udruzi U ime obitelji, imali referendum koji je bio upravo to – odraz fobije, mržnje… I nakon što je referendum prošao, pitam se žive li obitelji osoba koje su glasale za katoličku inicijativu Željke Markić bolje nego prije referenduma? Od koga se na referendumu štitio brak? Sudeći po statistici, Hrvatska, između ostalog, svakog dana sve više tone po broju sklopljenih brakova. I usprkos referendumu, obaraju se rekordi. Sve manje novih brakova, sve više rastava… No, Katolička crkva i katolički aktivisti ne nude odgovore na te trendove već se bjesomučno drže homofobije kao jedinog mogućeg za hrvatske probleme.
No, premda je udruga U ime obitelji uspjela prikupiti dovoljan broj potpisa za održavanje referenduma, te je izvojevala pobjedu na slabašnom odazivu hrvatskih birača, većina u Hrvatskom saboru nedavno je donijela Zakon o životnom partnerstvu koji istospolnim parovima omogućuje da pred matičarom sklope partnerstvo i imaju sva prava kao i muškarac i žena u braku, osim onog na posvajanje djece. I taj je zakon od danas, 5. kolovoza, na snazi. Time je Hrvatska, unatoč svojoj katoličkoj tradiciji, i unatoč većine koja je katolička i heteroseksualna, potvrdila svoju sekularnost i svrhu. A moderna država, koja je još uz to odnedavno članica najrazvijenijeg svijeta kao dio Europske unije, ne može si dopustiti da tlači manjine, bez obzira radi li se o nacionalnim, vjerskim, seksualnim, rasnim ili drugim manjinama. I kao što je važno da baš na današnji Dan pobjede i domovinske zahvalnosti brojni naši političari pozivaju na suživot hrvatskih građana Hrvata i Srba, tako je važno da Hrvatska ima i zakone koji će omogućiti prava hrvatskim građanima, bili oni heteroseksualni ili homoseksualni.
Katolička crkva ima puno pravo izražavati svoj stav i svoj stav nazivati jedinom apsolutnom istinom koju je nekom biskupu u snu šapnuo na uho ni manje ni više nego Bog osobno (jer Isus, barem kako piše u evanđeljima, nikada nije rekao ni slova protiv homoseksualaca). Pa čak i kada se ti stavovi suprotstavljaju zdravoj pameti i logici, pa čak i ljubavi koja je u katoličkoj teologiji drugo ime za Boga. No, nikada nema pravo taj svoj stav, pa čak i na temelju katoličke većine u društvu, nametati svima onima kojima Katolička crkva u životu znači malo ili nimalo.
Na kraju tek ostaje pitanje: je li katolički homofobni aktivizam u Hrvatskoj tek jeftini populizam Katoličke crkve i nekih vjerskih udruga u tradicionalnom društvu ili je sličniji priči iz spomenutog filma Djeca Božja, puki odraz vlastitih frustracija, nezadovoljstva i nesretnog života?
Preneseno sa KRIŽ ŽIVOTA