Oni o nama

kapitalistička aksploatacija...

U Hrvatskoj je ovog tjedna proveden referndum o braku u kojem je većina, 65,87% (od onih koji su izašli na referendum, a izašlo ih je 37,90%), glasala za to da se u Ustav uvede stavka da je brak "zajednica muškarca i žene". Mnogi će se složiti kako je ovo očekivan rezultat. Ovo je stoga idealno vrijeme da se posvetimo detaljima ove teme o čijem se širem kontekstu jako rijetko govori.

Prije nego se dotaknemo šire teme, nužno je osvrnuti se na lokalnu situaciju i na same rezultate referenduma. Nedvojbeno je kako ovaj referendum, za mnoge, nije bio samo uvođenje zabrane braka za LGBT parove, već i svojevrsni "anti-establišment" referendum, konkretno anti-vladin referendum. To ne treba biti iznenađenje, pošto je vladajuća elita uzela LGBT zajednicu "pod svoje", za očekivati je kako će se dio bijesa protiv vladajuće nomenklature odraziti i na podupiranju referenduma kojime se LGBT parovima uskraćuje mogućnost sklapanja braka.

Ako na trenutak zanemarimo temu ovog referenduma, može se reći kako je ovo bio udarac vladi - šteta što je pritom došao iz sasvim pogrešne strane. Referendum nam je također otkrio gigantsku kratkovidnost mnogih (ne većine) koji očito još uvijek nisu u stanju u svojim glavama provesti čak ni najosnovnije diferencijacije. Većina koja je na referendumu glasala "ZA" definitivno nisu "fašisti i ustaše" kakvima ih se danas naziva iz pojedinih krugova.

Naravno, svaki autentični desni ekstremist izašao je na ovaj referendum i zaokružio "ZA", to nije uopće upitno, no većina ih nije to učinila zato što su ekstremisti, već vjerojatno zbog nekih sasvim drugačijih razloga. Reći da je preko 65% od onih koji su izašli na referendum (dakle oko 1 milijun ljudi) u Hrvatskoj "fašističko" je krajnje neprimjereno, konfrontacijski i djetinjasto. Zašto se to čini? Možda jednim dijelom iz "mjere predostrožnosti"? Možda zbog straha da bi isti danas-sutra mogli okrenuti glavu ili čak i podržati autentični fašizam u društvu? No, to je teško vjerovati, naročito ako uzmemo u obzir da su i razni samozvani "ljevičari", ponajviše "jugo-nostalgične" tendencije, također glasali "ZA" na ovom referendumu. Zar su i oni "fašisti"? Naravno da nisu, zato je posve besmisleno forsirati ovakvo spremanje masa u "toreve".

U čemu je najveći problem? Nije čak ni u tome da su pojedini ljudi "glupi", jer mnogi imaju sasvim dovoljno pameti za razumijevanje nekih osnovnih političkih tendencija - problem je primarno u toj jednoj, nazovimo je, "ekstremnoj brzopletosti" koja danas vlada u našem narodu, a izgleda kako je ta osobina naročito izražena kod mladih ljudi. Tko je kriv? Mediji? Hrana i gazirana pića? Šalu na stranu, nismo ovdje u potrazi za "uzročnicima", bar ne pojedinačnim, jer uzročnik je cijeli sistem kao takav. Kako se manifestira ta "brzopletost"? Izbjegavanjem argumenata, forsiranjem vlastitih neutemeljenih stavova, egoizmom, paranojom itd.

Ovo je danas prava opasnost za naše društvo, a ne "fašizam" - fašizam možda bude problem sutra, ali danas je naš problem sasvim drugačije prirode. Potpuno nevezano uz aktualnu temu, no izjava poprilično odgovara kontekstu - 1918. Stjepan Radić je izrekao svoju poznatu: "Gospodo! Još nije prekasno! Ne srljajte kao guske u maglu". Taj "guščji" element danas je, gotovo 100 godina nakon, itekako prisutan u našem društvu, ali više ne govorimo o guskama, ovo su neki gepardi i ne samo da srljaju, već se bacaju na tu maglu ne znajući imali ista uopće dno.

To možemo u našem društvu uočiti na gotovo svakom koraku, razni šarlatani, samoprooglašeni mesije, iscjelitelji, ekonomski "stručnjaci", politički pokreti... grabe pristaše s takvom lakoćom kao nikada do sad. U stilu "kapljica po kapljica, močvara", ili kako već - takav način (ne)razmišljanja će nas tako skupo koštati da toga danas nismo ni svjesni. Ljudima je toliko dugo trebalo da shvate kako ih mainstream politika i mainstream mediji lažu i obmanjuju da su sada spremni bez pogovora vjerovati svemu što je "drugačije", "alternativno" - bez da se ikada zapitaju koja je agenda ovih "drugih"? Što žele postići? Zašto bismo im dali svoje povjerenje?

Jedna "diktatura", pranje mozga, zamjenjuje se drugom, što brže, kako ne bi morali predugo vremena provesti u tom "strašnom" vakuumu samospoznaje. Takav trend imamo na gotovo svim razinama političkog i društvenog promišljanja. LGBT tema je samo jedna od mnogih, imamo ih još jako puno. Jedna od "kontroverznijih" modernih tema je pitanje ateizma, koje još nije došlo "na red" u Hrvatskoj, no kad dođe zabiti će još jedan gigantski klin između naroda.

Koji je problem "modernih" ateista? Problem je u tome što očito nisu, tj. jesu dok postoji čvrsta linija koja ih uvjerava da jesu, da su zbog toga napredniji, moderniji, "liberalniji", progresivniji itd. Ako se ta linija izgubi, mnogima bi se taj brzo stečeni ateizam mogao raspasti kao kula od karata, možda već pri prvom ozbiljnijem životnom problemu, prvi prvoj smrti bližnjega itd. Ne, ovo nije kritika ateizma, ovo je kritika "vjerovanja" u ateizam koje dolazi kao proizvod određenih katalizatora, elokventnih aktera itd. Koliko je "novih ateista" uopće upoznati s opusom rada Charlesa Darwina? Koliko je njih upoznato s opasnom, genocidnom, idejom tzv. "socijalnog darwinizma"? Vjerojatno malo, što ne čudi, u vremenima u kojima živimo dovoljno je nešto "lajkati" da bi se predbilježili na tu ideju, ideologiju, shvaćanje itd.

Slično je i s temom LGBT zajednice, kao što danas imamo malo "autentičnih" ateista koji shvaćaju koncept u dubinu i sebe nazivaju ateistom s dobrim razlogom, tako imamo i malo ljudi koji shvaćaju temu i probleme LGBT zajednice. Pro-kapitalistički liberali do danas su toliko "posvojatali" LGBT zajednicu da je ona, nažalost, postala neka vrsta konotacije s istima. Isti koriste LGBT zajednicu na najperfidnije moguće načine, pa smo tako ovih dana mogli vidjeti propagandističke tekstove u kojima nas se pokušalo "zastrašiti" da ćemo, ako slučajno glasamo "ZA", postati "nova Bjelorusija, Srbija ili Iran".

To je prigodna propaganda koja nanosi dodatnu štetu LGBT zajednici. Što je to tako loše u Bjelorusiji, Srbiji i Iranu? Nitko ne zagovara ideju da Hrvatska treba biti karbonska kopija bilo koje od navedenih zemalja, ali bi sigurno bila daleko bolja zemlja kada bi preuzela neke od pozitivnih aspekata istih. Zašto ne bismo imali zemlju koja ima autonomnu vanjsku politiku poput Irana i LGBT zakone poput Argentine, Brazila ili Kube? Imamo toliko dobrih primjera u svijetu od kojih možemo uzeti mnogo, a da opet mi ostanemo mi, a ne ničija kopija. U tome leži još jedan problem - službena politika očito želi da budemo kopija isključivo zapadne Europe, taj dio svijeta se idealizira često bez razloga - večeras je Francuska, svojevrsni "simbol zapadnjaštva", pokrenula vojnu intervenciju u afričkoj državi SAR nakon što su poduprijeli militante koji su srušili predsjednika. To svakako nije neki idealizam kojem bismo trebali težiti, to je običan neo-kolonijalizam. Naravno, pozitivne stvari trebamo preuzeti kada je riječ o politici, slobodi medija i ljudskim pravima, ali ne "samo" sa Zapada, već sa svih strana svijeta.

No, kako stvari danas stoje, do te točke nećemo lako doći, previše je gore spomenute "brzopletosti" kod našeg naroda, previše je odbijanja argumentacije, kod nekih su čela kao od betona - može ih se tisuću puta pozivati na racionalno razmišljanje, diferencijaciju, oni će i dalje nastaviti po svom, na najprostačkiji i najkratkovidniji način u stilu "ili si sa nama, ili si sa njima". Ne možemo se nadati nikakvoj "kolektivnoj svijesti", nikakvom napretku i nikakvom boljitku dok se razmišlja na takav način.

Ekstremi su glasni problem našeg društva jer oboje odbijaju bilo kakav razgovor. Jedni ističu kako su svi koji su glasali "ZA" fašisti, dok drugi sve koji su "PROTIV" nazivaju "pro-pederskim bolesnicima", "masonskim plaćenicima" itd. Od tih ljudi nema nikakve koristi jer oni su glavni uteg koji će vući i društvo i zemlju ka podjelama i propasti.

No, i jednu i drugu "zaraćenu" stranu - kao primjerice sada u Siriji kada je riječ o predloženoj konferenciji u Ženevi - morati će se dovesti za stol, morati će oboje uvidjeti gdje su u pravu, a gdje u krivu. Ako odbijaju to učiniti onda su oboje "fašisti" - u onom pogrdnom, ne političko-ekonomskom smislu.

Pritom imamo "pacijente" koji su već u terminalnoj fazi, gotovo u vegetativnom stanju, koji su došli do te faze da drže kako bi sve pripadnike LGBT skupine trebalo "riješiti po kratkom postupku", odvesti u konc logore itd. Tu više nema pomoći i takve se osobe neće promijeniti bez obzira na sve pozive na razum.

No, imamo one koji se "kreću" prema toj fazi i trenutačno se nalaze na stanici na kojoj misle kako je sve povezano s LGBT skupinom dio jedne velike, globalne, zavjere, kojom se nastoji uništiti obitelj, društvo, nacija itd. Prema jednima iza te zavjere stoje masoni, iluminati, "ljudi-gušteri", prema drugima židovi cionisti itd.

Okultna "zavjera" takvih magnituda sigurno ne postoji, ali prozaične "urote" - ako ih tako želimo nazvati - svakako nisu plod nečije mašte. Primjerice, što je zajedničko londonskom gradonačelniku, kompanijama British Airways, Virgin Mobile, Ford i drugima? Svi su od reda sponzori Gay parade u Londonu.

Gay parada je zamišljena kao marš sjećanja na Stonewallsku pobunu 1969. Što je bila Stonewallska pobuna? Niz nasilnih i spontanih demonstracija homoseksualnih, biseksualnih i transseksualnih osoba 28. lipnja 1969. u Stonewall Innu, klubu u Greenwich Villageu, u New Yorku. Ovaj događaj predstavlja prvu otvorenu pobunu protiv progona LGBT osoba od strane američkih vlasti, ali i začetak suvremene borbe za ostvarivanje prava ove zajednice. Stonewallska pobuna bio je autentični ustanak jedne diskriminirane skupine protiv policijske i državne represije. O njoj se danas jako malo govori, kao i o činjenici da su 50-ih i 60-ih godina prava LGBT zajednice bila veća u zemljama tadašnjeg Varšavskog Pakta nego u SAD-u.

Današnja gay parada na Zapadu je komercijalizirana i u rukama korporativnih sponzora. Jedan British Airways sponzorira gay paradu dok u isto vrijeme ugnjetava prava svojih vlastitih radnika. No, ne tako davno gay parada je zaista bila revolucionarni pokret - u Londonu su 1984. zajedno marširali s rudarima protiv izrabljivačke vlasti omražene premijerke Margaret Thatcher. Mnogi pripadnici LGBT zajednice tada, čak i iz srednje klase, uvidjeli su kako su njihovi interesi na strani organiziranog radništva. Nažalost, mi na prostoru bivše Jugoslavije jednostavno nikada nismo imali taj važan dio povijesti, kada je organizirana LGBT zajednica bila na braniku zajedničke borbe za bolji svijet slobodan od lanaca eksploatacije i diskriminacije. Koliko nam kronično nedostaje taj dio "evolucije" pokazuje se upravo ovih dana.

Ne samo da nikada nismo imali gay paradu u tom obliku već ono što smo dobili ranih 2000-ih bilo je već preuzeto od strane liberalne političke (kapitalističke) klase, vojske raznih udruga koje novac primaju od zapadnih sponzora itd. Da stvar bude još i gora, gay parada nam se nametala kao "uvjet" da uđemo u "civilizirano" društvo Europske Unije, baš kao što se to danas nameće i Srbiji. Koliko je to tragično pogrešan (i agresivan) potez sada smo svi svjedoci.

Upravo u ovom principu, taktici, nazovite to kako želite, leži jedan od glavnih razloga zašto su mnogi toliko nastrojeni protiv pripadnika LGBT zajednice. Način na koji ih se prikazuje je posve pogrešan, dok se ljude koji im nisu skloni prikazuje kao kakve pećinske spodobe, neandertalce, koje su konstantno provocira na način da im se govori kako nikada neće biti civilizirani građani dok ne prihvate LGBT populaciju i njihov aktualni način djelovanja. Zar uopće treba normalnoj osobni objašnjavati koliko je ovo kontraproduktivno i opasno?

LGBT aktivizam je desetljećima evoluirao na Zapadu, i još uvijek evoluira, u tom procesu, nakon što je ostvario određen progres, progutan je - kao i mnogi drugi pokreti - od strane kapitalističkih interesa te se danas besramno koristi kao geopolitičko oružje u vršenju pritiska na nepodobne zemlje (jer svaka zemlja na svijetu ima svoju LGBT populaciju) s jedne strane, dok se s druge strane LGBT zajednica koristi za stvaranje podjela u društvu, konkretno u radničkom sloju društva.

Među LGBT populacijom, kao i u cijeloj populaciji, imamo pametne i one manje pametne ljude, a oni LGBT-ovci koji misle kako su im "prijatelji" bankarski karteli kao što je Goldman Sachs (koji izdvaja velika sredstva za LGBT udruge diljem svijeta) su zaista malo slabije pameti. Ista stvar je i s Europskom Unijom - gdje je bila EU da kaže nešto u njihovu obranu kada je krenuo referendum u Hrvatskoj? Koja je poruka bila iz Bruxellesa? Nešto u stilu "ne bi se htjeli miješati".

LGBT zajednica su moderni Tutsiji i Alawiti u novim zapadnim kolonijama Istočne Europe, a tu spada i Hrvatska. Dajući veliku podršku jednoj manjini tu istu manjinu se izvlači iz nacionalnog okvira, daje joj se neki privilegirani status, a većina reagira onako kako reagira gotovo svugdje - animozitetom, paranojom, sumnjičavošću i u konačnici mržnjom. Belgija je za vrijeme kolonijalne vlasti nad Ruandom podržavala manjinsko pleme Tutsija i to je završilo genocidom, francuski kolonizatori su pak poprilično zaslužni za dominantnu ulogu manjinskih Alawita u Siriji što je svakako jedan od razloga izbijanja sukoba u toj zemlji.

Pripadnici LGBT zajednice biti će sve ugroženiji jer su procesi koji stvaraju netrpeljivost sve veći. Vodeći liberali ne mare za deložacije, nezaposlenost, generacije mladih koji nemaju posla, perspektivu i prisiljene su kopati po smeću. Od njih nemaju ništa, pa im se ni ne obraćaju. S druge strane izvori naklonjeni istima šalju potpuno pogrešnu sliku o pripadnicima LGBT zajednice - prikazuje ih se kao kakve elitiste, ljude koji "drmaju" scenom, imaju visokoplaćene poslove i rugaju se "većini". Stvarnost je radikalno drugačija, kako kod nas tako i u svijetu, pripadnici LGBT zajednice puno teže dobivaju posao i u prosjeku su manje plaćeni.

Kod nas je situacija zaista prešla u jednu krajnost jer većina ljudi niti ne pozna niti jednog pripadnika ili pripadnicu LGBT zajednice, sve što zapravo znaju o njima znaju kroz svega nekoliko pojedinaca koji su očito u potpunosti kompatibilni s vladajućom liberalno-kapitalističkom perfidnom ideologijom. Zašto "perfidnom"? Zato jer će ista, po potrebi, uokolo paradirati s raznim ikonama, od Tita do Che Guevare, dok se u privatnost - a ponekad čak i javno - klanjaju američkoj zastavi i njihovim interesima.

To nije LGBT zajednica i njihova homoseksualna i heteroseksualna vrhuška nema nikakve veze sa zajednicom. Naravno, ovo neće probiti beton u glavama onih političko-socijalno nepismenih beskorisnih potrošača zraka kojima su stranke poput vladajuće koalicije u Hrvatskoj "komunjare". Njima se nema smisla obraćati, nužno je obratiti se onima koji informacije o LGBT zajednici jednostavno nemaju i sve je poprilično podređeno da ih neće ni imati.

Tu skupinu valja podsjetiti na najveće "saveznike" u borbi protiv globalne opresije, koji dolaze upravo iz LGBT zajednice. Treba ih podsjetiti na jednog Glenna Greenwalda, možda i najhrabrijeg novinara našeg doba koji nakon niza godina zauzimanja protiv nepravde, imperijalizma i neo-kolonijalizma ove godine postao ključni čovjek u distribuciji dokumenata Edwarda Snowdena. Greenwald ne skriva činjenicu da je homoseksualac i da je u braku s muškarcem.

Valja ih podsjetiti na ljude kao što je Danelle Wylder, studentica iz Chicaga, koja se istaknula za vrijeme anti-NATO prosvjeda kada je vojni pakt imao summit u tom gradu. "Pogledajte oko sebe, svijet pati. LGBT zajednica je pod opresijom kao i druge zajednice. Kapitalizam je stvorio rasizam i homofobiju. Bogataši koriste ekonomski sistem da bi razdvojili ljude kako se isti ne bi udružili i poveli borbu protiv pravog neprijatelja", rekla je Wylder.

"Mi nismo samo LGBT osobe. Mi smo radnici, mi smo žene, mi smo imigranti. Svi mi zajedno imamo jedan te isti temeljni uzrok problema - a to je kapitalizam", istaknula je Wylder. To je poziv za ujedinjenjem koji mora pozitivno rezonirati, on ima jasan klasni predznak i potaknuti će one koji su do jučer imali animozitete prema LGBT zajednici da shvate kako je svaka podjela, tako i ona seksualna, unutar radničke klase ogroman i nedopustiv udarac zajedničkoj borbi. S druge strane slogan hrvatskog Gay pride iz 2010. godine glasio je "Hrvatska to može progutati!" - da li je ovo poziv na ujedinjenje? Solidarnu borbu? Da li je ovo odjek Stonewallske pobune iz 1969. kada su se mladi LGBT-ovci odlučnu suprotstavili američkoj policiji? Evo kako ova poruka rezonira u glavi prosječnog Hrvata: "Vi to morate 'progutati' jer iza nas stoji politika, čuva nas policija i ne možete ništa nego se pokoriti našoj samovolji".

Autor slogana, koji nekome isti može zvučati kreativno, "cool", fora aluzija na seksualni čin nekakvog "gutanja", očito nije smatrao da bi kod - pa to danas nakon referenduma možemo čak i otvoreno reći - većine taj slogan mogao izazvati negativne reakcije. Ta poruka će možda biti simpatična u centru Zagreba i još svega nekoliko centara u zemlji, ali u većini zemlje proći će loše. Ako je cilj zabaviti samo ove male oaze potpune potpore LGBT zajednici, onda je plan dobar, ali ako je cilj u jednoj konzervativnoj, većinski kršćanskoj, zemlji poput Hrvatske dovesti do prihvaćanja LGBT zajednice, onda je plan potpuna katastrofa, a ovaj referendum je dokaz neučinkovitosti ovakvog načina djelovanja.

To što je većina naroda u Hrvatskoj konzervativna, "domoljubna", religiozna ne bi trebao biti nikakav problem u prihvaćanju LGBT zajednice. Kreće se s krive pretpostavke da se prvo moraju mijenjati ove osobine da bi LGBT zajednica bila prihvaćena. Od tih pretpostavki kreću oni koji očito nemaju ništa protiv da se u narodu stvaraju sve veće podjele. Neke stereotipne karakteristike u hrvatskom narodu ne bi trebale biti nikakva prepreka u kolektivnom, klasnom djelovanju.

Zašto? Zato jer u konačnici spolne, etničke, religijske, rasne i sve druge razlike ne mogu eliminirati činjenicu da su pripadnici svih većina i manjina u identičnoj situaciji - prositituiraju se svakodnevno za novac, možda ne seksualno, ali zato drugim vrstama rada. Poslodavac je uvijek taj koji ostvaruje profit, proizvod rada pojedinca. Iz dana u dan, iz godine u godinu, kapitalist dobiva sve više, a radnik sve manje. Danas smo već dotakli očajne razine, ali sve to nije razlog da kažemo "pustite LGBT, imamo danas važnijih problema". Da, možemo stvar gledati iz te perspektive, štoviše, iz te perspektive gleda većina Hrvata jer je na referendum izašlo svega 37,90% birača. No, na stvar možemo gledati i na ovaj način - koji to problem naše današnjice uopće može biti veći od podjele radničke klase? Jer sva rješenja proizlaze iz ujedinjenog i organiziranog radništva koje postaje svjesno da mu pripada puno više no što ima.

LGBT zajednica je daleko, daleko, veća i brojnija od kapitalističke klase. Otuđivanjem iste također se otuđuju i svi oni koji smatraju da prave solidarnosti između nas, radnika, nema ako jedni drugima uskraćujemo pojedina prava.

No, što je tu je, sva događanja moramo promatrati u širem kontekstu i iz njih nešto naučiti, pa tako i ovaj referendum i svu histeriju oko njega. Moramo uočiti i činjenicu da je ovo cijelo pitanje većini stanovnika Hrvatske očito bilo sasvim nebitna distrakcija, čak 62% odlučilo je ne izaći na referendum. No, svi su uočili kako se brzo stvorila atmosfera animoziteta i podjele, a stvoriti će se i opet, bez problema.

Možda iz svega ovoga proizađe i nešto pozitivno. Do sada je tema LGBT zajednice bila gurnuta daleko u drugi plan, oni su se bavili sami sobom, a ostatak javnosti na njih nije obraćao pažnju. Ova atmosfera je pomogla u dovođenju nekih novih pogleda na cijelu temu i možda neki upravo zbog toga danas na situaciju gledaju drugačije.

Ključam problem koji je otkriven, mada se na njega već i ranije sumnjalo, je problem diferencijacije. Mnoge teme počele su se "prisvajati" i to dovodi do velike polarizacije i zaista čudnih situacija. Primjera imamo zaista mnogo, a uvijek se sve svodi na onu opasnu "ili si sa nama ili si protiv nas" podjelu. Jedan tragičan primjer koji je aktualan već nekoliko godina je rat u Siriji - svi liberalni mediji, bez iznimke, apsolutno podržavaju zapadnu stranu u ovom konfliktu koji ima sva obilježja indirektne imperijalističke destabilizacije jedne zemlje. Da je došlo do direktnog američkog vojnog udara, svi bi "navijali" za američku vojsku, kao što su i učinili 2011. kada je došlo do rata u Libiji. No, 10-ak godina ranije, kada je SAD napao Irak - gdje je na vlasti bio kudikamo veći diktator no što su to pokojni Gaddafi i aktualni sirijski predsjednik Assad - mnogi od tih istih medija su gorljivo kritizirali napad, očito samo zbog činjenice da je tada na vlasti bio Republikanac Bush, a danas je Demokrat Obama.

To je jako opasan apsolutistički pristup jer nevina djeca ginula su i u Iraku i u Libiji. Drugim riječima, kada se isti medijski kartel za nešto zauzima, više nema vjerodostojnost i izaziva upravo kontra-efekt. Ista stvar vrijedi i za liberalnu politiku koja je kod nas primarno manifestirana kroz politiku socijal-demokratske stranke. Pa i u vrijeme ovog referenduma neki od predstavnika LGBT zajednice su pozivali premijera i članove vlade da "šute" jer njihovi komentari stvaraju upravo taj kontra-efekt i pridonose jačanju druge strane.

O tome je znatno opširnije bilo riječi u ranijem tekstu:
Analiza: nesposobna socijal-demokracija paralizirala je radničku klasu i dovodi do jačanja krajnje desnice diljem Europe

Referendum, kao i druge aktualnosti u Hrvatskoj, pokazuju nam kako se mnogi priklanjaju pojedinim političkim opskurnim pokretima i strankama bez da pritom pitaju bar nekoliko ključnih pitanja, kao što su:
- kako ćete riješiti ekonomsko pitanje?
- koji je vaš stav prema EU i NATO paktu?
- koje je vaše vanjskopolitičko stajalište?

Ovo zadnje pitanje uvijek će vam, bez greške, otkriti radi li se o autentičnoj opciji ili još jednom političkom oportunizmu. To su pitanja o kojima vam ovisi budućnost, vas i vaše djece, a ne pitanje prava LGBT zajednice.

Što u konačnici reći po pitanju cjelokupne teme i ishoda referenduma? Ako se većina protivi LGBT brakovima, tj. tome da se istospolna zajednica naziva "brak", neka se protivi. Vlada bi morala tim ljudima dati jednaka prava, a pitanje kako će se zajednica zvati možemo ostaviti za neka druga vremena. Kamo sreće da naziv zajednice bude jedini problem LGBT skupine. Toga i LGBT zajednica mora biti svjesna.

Što se tiče konzervativne većine u Hrvatskoj, oni moraju shvatiti da ono što misle da LGBT zajednica jest, ona zapravo nije. Također moraju shvatiti kako njihove tradicionalne vrednote, pa u konačnici ni njihovo "zdravo domoljublje" (nacionalizam nije dio te kategorije, nacionalizam je mržnja, netrpeljivost prema drugim nacijama i osjećaj neutemeljene superiornosti) nije ugroženo od strane LGBT zajednice, već primarno od strane liberalno-kapitalističke udružene elite, kojoj možda pripadaju neki predstavnici LGBT zajednice, ali definitivno i nikako ne cijela zajednica. A kada je riječ o domoljublju, može li itko ozbiljan reći da jedna Mariela Castro ili Cristina Fernández de Kirchner nisu domoljubi? Jesu, itekako, ali su također i žestoki borci za prava LGBT osoba, kao što su obje borci protiv zapadnjačkog neo-kolonijalizma.

Ovih dana se često moglo čuti kako je "obitelj pod napadom". Pa tko napada tu obitelj? Homoseksualci? Ne, obitelj, ako hoćete, napada samu sebe, truje se iznutra konzumirajući šund, žutilo, trivijalnosti i svo ostalo smeće koje im svake večeri, a i kroz dobar dio ostatka dana, ulazi u dnevne sobe primarno putem TV ekrana. Obitelj se raspada zbog istih razloga zašto dolazi zbog mržnje protiv LGBT zajednice - zbog nedostatka iskrene, ali argumentirane, komunikacije, zbog nedostatka shvaćanja druge strane, zbog lošeg dijaloga, zbog isključivosti. Obitelj je došla do faze kada je gotovo potpuno razbijena iznutra, na okupu je danas drži samo teško-održiva i tanka fasada idealizma kojeg tako uporno i naporno nastoji projicirati prema vanjskom svijetu.

Znači li to da netko zaista želi "uništiti obitelj"? Pa naravno da želi, ali tko? Oni koji shvaćaju da najveći profit imaju od najrigidnijeg individualca, onog koji će sve svoje emotivne rupe popuniti materijalizmom i konzumerizmom. Zato se obitelj razbija, da bi se dobili što učinkovitiji radnici i što veći potrošači. Pa danas korporacije već svojim radnicima svakodnevno ispiru mozak kako im je "kompanija zapravo obitelj".

Da ne bi bilo pogrešnog shvaćanja, nema ništa loše u tome da pojedinac živi kao individualac, da ne želi zasnovati obitelj ili što god, to je pravo pojedinca i do sreće možemo doći tek onda kada smo u mogućnosti živjeti onako kako želimo.

No, činjenica jest da većina ljudi želi živjeti u obitelji, po mogućnosti skladnoj obitelji. Takve obitelji danas egzistiraju većinom samo u filmovima i TV reklamama, a razlog definitivno nije LGBT zajednica koja ima iste ljudske porive za pripadnošću kao i svi mi drugi. Neprijatelj svake obitelji, bila to heteroseksualna ili homoseksualna, pa u konačnici i neprijatelj svakog normalnog međuljudskog odnosa, prijateljstva, jedan je te isti - sistem eksploatacije ljudskog rada i sve njegove genocidne popratne pojave kao što su siromaštvo, zaduženost, nezaposlenost, atmosfera u kojoj gotovo "prirodno" buja korupcija i sveopći "čovjek je čovjeku vuk" mentalitet.

To je ono što danas razara hrvatsku obitelj, europsku obitelj i sve obitelji svijeta. Te obitelji pokazuju svakog dana da su spremne boriti se za svoj opstanak, za tu nekakvu iluziju ili ideju kakvima bi trebale biti, ali to danas rade na sasvim pogrešan način jer im se, nažalost, samo pogrešni načini i nude. Nitko ne poziva na suočavanje sa stvarnim neprijateljem, kako i bi kada su svi koji "pozivaju" ujedno na ovaj ili onaj način agenti-provokatori tog istog neprijatelja.

A provokatora je svugdje, pa ih mora biti i unutar same LGBT zajednice, njihov "unutarnji neprijatelj" jako je opasan - dovoljan je samo jedan da namjerno izjavi kako je "cilj homoseksualca uništenje heteroseksualne obitelji" ili nešto slično, pa da pola naroda ustane protiv LGBT osoba. Na provokacije i podvale moraju biti spremni svi, moraju aktivno raditi na tome da ih znaju prepoznati kako iste ne bi dovele do katastrofe.

Tek kada većina bude svjesna tih činjenica i kada većina bude u stanju diferencirati razne kompleksne elemente koji čine dnevno političko-socijalni diskurs, tek tada ćemo moći ići naprijed prema eliminaciji stvarnih problema i to kretanje naprijed biti će relativno brzo. U međuvremenu može se početi sa situacijom u kojoj se nalazimo, sa shvaćanjem činjenice da netko može u isto vrijeme biti za prava LGBT osoba i protiv bilo kakvog koketiranja sa liberalnim-kapitalizmom i njihovim ideologijama ili predstavnicima. Štoviše - taj stav trebao bi biti ne teško shvatljiv već apsolutno razumljiv i potpuno korektan.

Čak i kada na prvu nešto može zvučati kontradiktorno, pa čak i trivijalno, nužno je sagledati stvari u široj perspektivi. Ekstremizmi su opasna stvar, to je svima jasno, kako proglašavanje milijun ljudi fašistima, tako i proglašavanje LGBT osoba nekakvom zavjerom ili "petom kolonom". Jedina podjela koja nije nikakva "zavjera", već je stvarna, je anti-ljudska, anti-civilizacijska, mnogi pravi vjernici će se složiti i da je anti-vjerska - podjela ljudi na klase. Nema ništa strašnijeg od činjenice da je godina 2013. i da smo još uvijek podijeljeni na ogromnu, preko 99%, klasu radnika i klasu onih koji izrabljuju naš rad svakog dana, sve do dana naše smrti.

Netko će reći kako unutar "radničke klase" postoji niz podklasa, no one su minorne u usporedbi s kapitalističkom klasom. Srednja klasa danas to zna najbolje jer ona naglo nestaje, doslovno se utapa u obespravljenom i svih radosti života lišenom proletarijatu, a taj proces će se itekako nastaviti. U toj srednjoj klasi neki toliko očajno žele spasiti svoj položaj da će upregnuti svu svoju snagu, kreativnost, moć, položaj, utjecaj, preostali novac, samo kako bi ostali tamo gdje jesu. I toga ima u našem društvu, ima itekako puno. Isti će pokušati iskoristiti proletarijat kao kakav trampolin za skok prema gornjoj klasi - pritom će se poslužiti svim šarenilom, smicalicama, patetičnošću i jeftinim PR trikovima kako bi njihov skok završio hvatanjem za gornju etažu. Možda nekima, ali rijetkima, i uspije, no trampolin će svakako ostati gdje je i bio, za njega skakač nema nikakav poseban plan.

Krećemo se prema vremenu kada će klasne razlike biti kudikamo izraženije nego što su danas. Zato su gore spomenuti ekstremizmi toliko opasni, a manipulacija će biti daleko, daleko više nego danas. U tom svijetu, u kojeg smo već ušli, treba vladati samo jedno radikalno pravilo, na kojem bi se stalno moralo ustrajati i kojeg se mora ponavljati - nema dijeljenja radničke klase. Besramno korištenje LGBT osoba, skupine koja je tek nedavno - naročito u našoj regiji - "istupila" u javnost, za stvaranje podjela je jedno od zadnjih oružja u rukama vladajuće klase. Moramo pokušati, koliko god to možda bilo teško iz današnje perspektive, "preoteti" im oružje iz ruku i staviti ga u naše redove gdje oduvijek i pripada.

 

Preneseno sa advance.hr

Film

Projekcija filma "Fine mrtve djevojke"
fine mrtve djevojke
05 Lipanj 2014 1786
Povodom pride tjedna, sljedeći utorak (10.06.) u LGBT Centru Zagreb prikazat će se film Fine mrtve djevojke, a u četvrtak (12.06.) LGBT centar ugostiti će glumice iz istoimene predstave dramskog k...
Robert de Niro: Moj život sa gej ocem
Robert de Niro
29 Svibanj 2014 1408
Čuveni holivudski glumac Robert de Niro otvorio je dušu i za magazin “Aut” govorio o svom pokojnom ocu o kome je snimio i dokumentarni film.
Prikazivanje dokumentarnog filma o LGBT obiteljima u klubu MaMa - nedjelja 22.12.
Prikazivanje dokumentarnog filma o LGBT obiteljima u klubu MaMa - nedjelja 22.12.
19 Prosinac 2013 1771
U nedjelju 22.12.2013. u 18h će se u klubu MaMa (Preradovićeva 18) prikazivati dokumentarni film Right2Love koji prikazuje život LGBT obitelji u šest država Europske unije. U filmu LGBT roditelji...

LEZdarije

10 stvari koje nikada ne biste trebali reći lezbijki
Vrišt
19 Svibanj 2010 6065
10. Sve lezbijke samo žele biti muškarci Ne žele! Mi smo žene koje žele biti sa ženama. Ko je rekao išta o muškarcima? Muškarci imaju penis, pa što? Nije da se ne mogu prošetati par stanica...
45 načina da se rešite sastanka na slepo.
maca
05 Kolovoz 2009 3981
1. Tokom večere, štitite svoj tanjir nožem i viljuškom tako da odajete utisak da ćete ubosti svakog ko posegne za vašim tanjirom, pa makar to bio i konobar.2. Pokupite sve slanike sa okolnih sto...
Ako ste buč, u vezi sa famicom i želite da potraje:
Ako ste buč, u vezi sa famicom i želite da potraje:
15 Srpanj 2009 4097
1. Nazivajte je.2. Ne lažite.3. Ako će vam izlazak biti zabavan, pozovite i nju.4. Ukoliko će vaš izlazak uključiti i striptizete, ne zaboravite pravilo sa bazena "Bez dodirivanja".5. Tačan odgo...

Oni o nama

Budući politolozi/ginje su nedovoljno upućeni
politolozi
07 Svibanj 2015 1087
u problematiku ljudskih prava Tražeći informaciju više, kao budući saradnik portala Lgbt.ba, o položaju LGBT osoba u Bosni i Hercegovini, najčešći termini koji se pojavljuju u izvještajima, m...
Željka Markić nakon dobivene bitke izgubila rat
Markić
06 Kolovoz 2014 1584
Ni danas nije potpuno jasno zašto je Željka Markić odlučila postati dio javnoga života u Hrvatskoj te najznačajnija vjernica za Katoličku crkvu od devedesetih godina naovamo upravo zahvaljujuć...
Tolerancijom prema gay pravima odlikuju se razvijene sredine
Petrić
23 Siječanj 2014 1677
One sredine koje su na nedavnom referendumu o braku glasale "protiv" (Istra, Rijeka,Varaždin...) su razvijenije, naspram sredina koje su glasale "za". Sve to ide u prilog teoriji poveznice društveno...

Za žene 50+

Nekad i sad
lesbian party
04 Lipanj 2010 5452
Sad: U noćnom klubu gužva. U obilju žena raznih dobnih skupina muškarci se mjere promilima, a prisutni su isključivo u svojstvu osoblja. Na ulazu plakat s naznakom Ladies Only. A ženeeeeee. Ima...
Generacija u procjepu
Starije lezbijke
20 Svibanj 2010 2625
Zašto baš 50+?Površno gledano moguće zato jer jedna 50+ lezba ima veliki utjecaj na ovoj stranici pa joj se eto prohtjelo pisati i objavljivati tekstove o svojoj generaciji.
Možete li izbeći upadanje u "anti-aging" zamku?
aging
13 Srpanj 2009 3508
Nemam nameru pokušavati da se 65 izgledam kao da mi je 25.
FacebookTwitterDeliciousStumbleuponGoogle BookmarksLinkedin

Lezvezarije Gilde M.

 

Izložba Tine Antolić

Pogled s BaLConn-a