Jeanette Winterson - "Zapisi na tijelu"
"Bila si dovoljno obazriva da ne izgovoriš te riječi koje su vrlo brzo postale naš privatni oltar. Ja sam ih izgovorila mnogo puta prije, ispuštajući ih kao novčiće u bunar želja, nadajući se da će me učiniti iskrenom. Izgovarala sam ih mnogo puta ranije ali ih nisam upućivala tebi. Davala sam ih kao nezaboravke djevojkama ali one nisu shvatale. Ne volim da mislim o sebi kao o neiskrenoj osobi, ali ako kažem “Volim te”, a ne mislim tako, onda šta sam? Hoću li te njegovati, obožavati, praviti prostor za tebe, popraviti se zbog tebe, gledati te I uvijek vidjeti samo tebe, govoriti ti istinu? I ako ljubav nije to, onda šta je?...
Kada kažem “Biću ti vjerna", stvaram nijemi prostor van dosega ostalih želja. Niko ne može ozakoniti ljubav. Njoj se ne može naređivati niti laskati. Ona pripada samoj sebi, gluva je na molbe I ne voli nasilje. S njom se ne može pregovarati. Ona je jedino jača od želja I jedini ispravan razlog da se odupremo iskušenju.
Kada kažem “Biću ti vjerna", moram da mislim uprkos formalnostima, umjesto formalnosti. Ako počinim preljubu, makar samo u srcu, tada sam te jednim dijelom izgubila. Svijetla vizija tvog lica će zamagliti. Možda to neću primjetiti jednom ili dvaput, možda ću se ponositi svojim tjelesnim izletima napravljenim u mislima. Ipak, ugasiću onu jaku iskru koja sija između nas, onu želju koju osjećamo jedna prema drugoj iznad svega ostalog.
Rekla si "Ostaviću ga jer ljubav prema tebi svaku ljubav čini lažnom”.
Sakrila sam ove riječi u postavu kaputa. Vadim ih ponekad kao što lopov vadi dragulj kada niko ne gleda. Nisu izbljedile. Ništa u vezi sa tobom nije izbljedilo. Još uvijek si boja moje krvi. Ti si moja krv. Kad pogledam u ogledalo ne vidim svoje lice. Tvoje tijelo vidim dvostruko. Jednom ti, jednom ja. Zar mogu da budem sigurna koje je čije?
Strast nije lijepo vaspitana. Njeni prsti su pronašli pravo mjesto. Privezala bi me konopcima za sebe I ležale bi licem u lice, sposobne da se pomjeramo samo jedna prema drugoj, da osjećamo samo jedna drugu. Lišavale smo se svih čula osim dodira I mirisa. U slijepom, gluvom I nijemom svijetu mi smo zauvijek zaključile našu strast. Kraj bi značio početak. Samo ona, samo ja. Bila je ljubomorna baš kao I ja. Bila je okrutna u ljubavi, ali takva sam bila I ja. Bile smo dovoljno strpljive da brojimo jedna drugoj vlasi sa glave, nedovoljno strpljive da se skinemo. Imale smo iste rane. Bila je moja bliznakinja I izgubila sam je. Kažu da je koža otporna na vodu, ali moja koža nije bila otporna na Luiz. Preplavila me je I još nije presušila. Još uvijek plivam kroz nju, kuca mi na vrata I ugrožava moju najdublju sigurnost. Nemam gondolu na vratima a plima sve više nadolazi. Plivaj, ne boj se. Bojim se.
Nedostaješ mi, Luiz. Vode ne mogu da ugase ljubav, niti poplave mogu da je potope. Šta onda ubija ljubav? Samo ovo: zanemarivanje.
Ne vidjeti te kako stojiš ispred mene. Ne misliti na tebe u malim stvarima. Ne napraviti put dovoljno širokim za tebe, sto spremljen za tebe. Izabrati te zbog navike, ne zbog želje, proći pored prodavca cvijeća a ne kupiti cvijet za tebe. Ostaviti tanjire neoprane, krevet neraspremljen, ignorisati te ujutru, iskoristiti te noću. Željeti drugu dok te ljubim u obraz. Izgovoriti tvoje ime a ne čuti ti ga…"..

...njeno ime je molitva....Tajni...Požudi...Sreći...Beskraju...mojoj Potpunosti...