Secanja

Lijepa ili ruzna iskustva koja zelite podijeli sa drugima.
User avatar
hellen_stewart
najpoželjnija forumašica
Posts: 15819
Joined: 31 Jan 2008, 11:36
Location: Iza sedam gora,iza sedam mora...

Re: Secanja

Post by hellen_stewart »

Neke davne godine uveli smo telefon,bilo je to čudo tehnike pogotovo za nas djecu.Mama je održala predavanje meni i sestri-"ne dao vam Bog da zovete bilo koga,to je skupo,ako pozvoni javite se i to je to".O majko mila,i sestra i ja smo jedva čekale da to čudo pozvoni a onda trčale ko će se prije javiti jer je to bio doživljaj.To "čudo"je obično zvonilo vrlo rijetko,većinom kad je rodbina zvala iz inostranstva.Ali,djavo meni nije dao mira..Starci su radili od 7h i odlazili iz kuće a onda sam ja stupala u akciju.Naime,natakarila sam se na jedan broj koji sam upamtila (slučajnim odabirom).Bio je to broj nekog čike,pojma nemam kojeg.Ja:Dobro jutro,zašto niste na posu?Čiko-"Šta tebe briga mala?"Iduće jutro ja:Čiko,opet niste na poslu?zasto spavate,mozda vam se piski?Čiko-"Idi mala u pizdu materinu i prestani me zvati".Tako jedno mjesec-dva,svako jutro sam zvala čiku i postavljala mu pitanja razna.
Nakon dva mjeseca,negdje pred mrak zvono na vratima.Mama otvara vrata i grmi,"IZVINITE MOLIM VAS,NECE VISE NIKAD".Ulazi sva bijesna,uzima drvenu kuhaču i mlati me,namlati me ko vola u kupusu.Čiko je u pošti unajmio "lovca" i tako saznao ko ga maltretira.Te batine sam pamtila dugo,dugo.Nikad vise nisam zajebavala nikog na telefon :laugh:
Mi nekog ljubimo ne zato sto sto tu ljubav zasluzuje potpunije i iskljucivije nego iko drugi,nego sto smo mi na tu licnost prosuli jedno svoje sunce koje ga je ozarilo i izdvojilo od sveg drugog naokolo na zemlji...
User avatar
Jelena-E
Cuisine ala Jela
Posts: 4458
Joined: 02 Aug 2010, 04:33

Re: Secanja

Post by Jelena-E »

Moje maturske ekskurzije u Grckoj se uvek setim sa pomesanim osecanjima srece i sete. To je bio prvi put das am otisla negde van nase drzave. Celo moje drustvo se euforicno spremalo za taj put. Kovali smo planove o ludim provodima a ispostavilo se da smo bili preumorni, buduci dasmo najvise vremena provodili i u autobusu. Onda se naravno tu nadoveze seta jer se te godine nikada nece vratiti osim u mom secanju.
Stojim na usijanom kamenom plocniku sa svojom drugaricom iz srednje skole. Napolju je jako toplo i ja polako pocinjem da se znojim Tek sam kupila kartu za telefon i htela sam da pozovoem mamu, da joj se javim na dva minuta i kazem joj da smo dobro, da sve ide po planu i da se super provodimo. Medjutim telefonska govornica je bila zauzeta. Jedna omalena debeljuskasta zena je razgovarala sa nekim na Nemackom ili se to bar meni tada tako cinilo.
“Nadam se da ova zena nece dugo da razgovara.” Rekla sam svojoj drugarici koja se isto kao i ja premestala sa noge na nogu na Atinskom trotaru.
“Valjda nece, posto i ja moram da se javim mojima. “ Odgovorila je.
Pokusale smo da vreme prekratimo neobaveznim caskanjem o ne secam se vise cemu, ali se nasa prethodnica nije predavala. Pricala je i pricala... Vreme je prolazilo a ja sam gubila strpljenje. Kada je potrosila jednu karticu zamenila ju je drugom bez ikakvog znaka da ce u skorije vreme da zavrsi.
“Kakva zena. Sa kim toliko prica. Kako joj ne dosadi vise. Brate ona usta ne zatvara . Pretpostavljam da ona s druge strane zice samo slusa, nema sanse da je uspela da kaze i jednu rec koliko ova blebece. “
E sad tu se postavlja pitanje sto mi nismo nasle drugu telefonsku govornicu? E pa nismo. Treba da se pogubimo i sta posle...
“ E j... je pas bas. Hoce li se smilovati?” I tako ja sve naglas na nasem. Kontam ne razume me, prica na Nemackom.
Dok ti se ona lepo u jednom trenutku okrene i rece:” Sta je? Ne mozes da cekas.” E sad to je bio malo drugaciji akcenat ali sam je razumela perfektno.
Nisam od onih ljudi kojima skoci pritisak kad se iznerviraju, ali sam od onih ljudi kojima skoci pritisak kad se osramote. Tako sam sagla glavu sva crvena u licu dok se moja drugarica smejala na sav glas.
User avatar
daleka
penzionerka
penzionerka
Posts: 2965
Joined: 20 Aug 2012, 13:27
Location: udaljena

Re: Secanja

Post by daleka »

Moj brat i ja vječito smo vodili neke međusobne ratove. Starci su se ponekad bojali ostaviti nas same kod kuće, jer nisu bili sasvim sigurni da li će kuća ili mi ostati živi. Sjećam se jedno ljeto, oboje smo već bili poprilično veliki. Mislim čak da smo oboje i radili starci su preko vikenda otišli na selo. Pazi molim te ovo, otišli su na selo. Kao da do tada nisu živjeli na selu. No nema veze. Dakle ostadosmo nas dvoje sami. U dva dana uspjeli smo razbiti kuhinjska vrata, razvaliti nogu od stola također u kuhinji i razbiti u frižideru staklenu policu. Naravno za vrata je bio kriv propuh i naše nabijanje njima. Sjećam se da sam baš pomislila kako bi bilo fora da staklo samo „iscuri“. I za sekundu eto nas dvoje kako jedno u drugo gledamo preko rupe u vratima. Nogu sam razvalila ja, ali braneći se od napasnika. Mislim da je vrlo vjerojatno bilo kako sam mu nešto sočno opsovala, pa me počeo naganjati oko stola. A ja uzela stolicu u namjeri da se zaštitim, zamahnula njome i zuuum. Ode noga od stola. Ne moram ni govoriti kako je pokušaj kamufliranja prošao bezuspješno. Što se pak tiće staklene police u frižideru, tu je on nešto vadio i kako je inače bio sav nespretan, zakačio policu , povukao je i ova se razbila u tisuću komada. Taj vikend su starci odlučili da nam je zadnji što smo oboje ostali doma.
Ali to su samo neke sitnice.
Najdojmljiviji događaj bio je kada sam brata špijunirala kroz ključaonici. Lijepo sam se namjestila, prislonila oko taman da vidim što klipan radi, kad odjednom osjetim nešto mokro.
Majmun mi je kroz tu moju špijunku pljunuo ravno u oko. Još dana danas mi nije jasno kako je samo uspio tako dobro naciljati.
Moj brat je inače poznat kao štedljiva osoba. Ukoliko smo dobili slatkiše, njego vi bi trajali tjednima, a ja sam svoje naravno smazala odmah isti dan. Pa mislim nema smisla da se pokvare. E baš takva misao vodila me kad sam po njegovoj sobi krala njegove slatkiše.
Zatim kako je bio stariji, bilo mi je fora uzimati mu njegove košulje i veste. Sjećam se jedne karirane košulje. Bila mi je prekrasna, ali dosjetio se on kako će mi je dati. Tako da je bilo ono „plati pa ću ti je dati“. Joj koliko sam samo đeparaca potrošila na tu košulju. Vjerujem da mi je uzimajući ih, usput naplatio i one silne slatkiše koje sam mu pokrala.
O svađama, , psovanjima, uvredama ne moram niti pričati. Tu sam bila maher. A kakve sam samo psovke znala. Nije bilo šanse da me u tome prestigne. Međutim on je imao dobar rad ruku i svako malo prolazeći pokraj njega zveknuo bi me u rame. Jedno me je priliko nabio u ćošak zida u kuhinji (Bože ispada da nam je kuhinja bila jedina prostorija) , primio me za lice i tako me pokušao dići u zrak. Nekako sam uspjela zbrisati i otići do bake , gdje sam ga optužila da me on želi ubiti. Naravno bakica se odmah požalila ocu kojem je ionako već bilo dosta naših svađa.
Ipak moj brat bio je mnogo suptilniji i nježniji u izražavanju, ali zato je to sve puno više boljelo. Tako je jednom gledajući me pitao da li sam maloprije bile na kupanju. Gledam ga je i kažem da koji mu je, pa kakvo kupanje usred zime., a on mrtav hladan na to odgovori „pa zašto onda još uvijek imaš šlauf oko struka“ . Evo i sada kad se toga sjetim spopadne me smijeh. Međutim nisam ni ja njemu ostajala dužna. Čim sam primijetila da mu brkovi postaju sve izraženiji , pravila sam se kao da ih onako zamišljeno frčem. Nije mi jasno zašto, ali to ga je izluđivalo. Baš kao što je mrzio da ga zovem „sinek“.
Ali definitivno najupečatljiviji događaj zbio se jednog ljetnog popodneva. Sjedimo na terasi moj brat, tata i ja. Brat i ja se kao obično nešto prepucavamo. U jednom trenutku kažem ja njemu neka me ošamari ako smije, aludirajući na to da je tata pokraj nas i da ovaj to neće učiniti. Ali vraga, ustane se on i zvek meni šamar. Ja, onako u šoku jer stari nije reagirao, ustajem od stola, frajerski odgurujem stolicu iza sebe i zummm, zviznem šamar, ali ne bratu već tati . Auuuuuuuu, koji zajeb. Na kraju sam popušila dva šamara . Jedan od brata, a drugi mi je opalio stari. I još sam dobila kaznu.
Sve u svemu imala sam sasvim lijep suživot sa svojim bratom.
Da odustanem ?!
Ne !!! Ne stoji mi !!!
User avatar
Jelena-E
Cuisine ala Jela
Posts: 4458
Joined: 02 Aug 2010, 04:33

Re: Secanja

Post by Jelena-E »

daleka wrote:Sve u svemu imala sam sasvim lijep suživot sa svojim bratom.
Stvarno zvuci divno.... :)
User avatar
daleka
penzionerka
penzionerka
Posts: 2965
Joined: 20 Aug 2012, 13:27
Location: udaljena

Re: Secanja

Post by daleka »

Pa nije bilo loše, a sve te svađe mislim da su sasvim normalne među braćom i sestrama :)
Da odustanem ?!
Ne !!! Ne stoji mi !!!
User avatar
Jelena-E
Cuisine ala Jela
Posts: 4458
Joined: 02 Aug 2010, 04:33

Re: Secanja

Post by Jelena-E »

Ma ne kazem jesu normalne ali nacin na koji si ih ti opisala zvuce brutalno. :zmig:
User avatar
Jelena-E
Cuisine ala Jela
Posts: 4458
Joined: 02 Aug 2010, 04:33

Re: Secanja

Post by Jelena-E »

Oštar miris nekog dezingekcionog sredstva meašao se sa mirisom fekalija. Stajala sam u premalom WC-u. Ako se nagnem napred udariću glavom u vrata ako se izmaknem u natrag upašću u WC šolju. Tako sam stajala uhvaćena u procepu između ta dva trenutka.
Želela sam biti kući, možda ići u školu, možda se igrati sa bratom i sestrom od tetke. Mogla sam se setiti sijaset stvari koje bih radije radila tog prepodneva. Onda mi je sinulo da mi je majka kupila mikijev zabavnik. Eto to je jedna stvar koju ti ne bi kupila da nisi baš ovde baš sada.
I dalje sam stajala tako. Moja naradžasta pidžama je visila povrh vrata.

"Jelena šta radiš toliko unutra?"
"Šta radim? Oblačim se." odgovorila sam nabusito u nadi da će mi taj odgovor kupiti još malo vremena, u nadi da ću uspeti da se saberem, u nadi da ću pokazati da sam hrabra, u nadi da ću izbeći suze...

Počela sam da otpertlavam cipele.
"Na šta da stanem ovde?" Pitala sam.
"Pa na pod." Ponovo glas moje majke koja kao da ne želi da čeka, kao da je samo pitanje vremena kada će razvaliti vrata i na silu me obuću...
"Pa ne mogu da stanem na pod, možda je prljav i verovatno je hladan. Daj mi patofne iz te kese!" Znala sam da je iritiram sa svim time. Verovatno je sada žalila što mi je na prvom mestu dozvolila da uđem sama.
"Joj, evo. To te je sve baba naučila. Nemoj da staješ na hladno, nemoj ovo nemoj ono... "
"Pa jeste. I šta hoćeš? Više bih volela da je ona sada ovde sa mnom nego ti. Ti me samo nerviraš."

Koliko god da sam odugovlačila na kraju sam se obukla i izašla napolje. Malo mi je laknulo jer je onaj miris počeo da me štipa za oči i zadaje glavobolju. Kretale smo se dugim uzanim hodnikom. Moja majka je sve vreme nešto pričala ali ja se više ne sećam šta.
U glavi su mi ostale urezane sledeće slike:
Veliki stakleni prozori od kojih su se odbijali sunčevi zraci i zaslepljivali me.
Bezizražajni pogledi dece kroz te iste prozore dok ih mimoilazim.
Beli mantil moje doktorke i jedna zelena olovka u njenom donjem levom džepu.
Ja koja sedim na ivici kreveta u svojoj narandžastoj pidžami.
Pogled na moju majku koja se udaljava.
Ja kako ležim u krevetu okrenuta zidu i pokušavam da plačem što je tiše moguće u strah da će me druga deca čuti i smejati mi se.
I danas kada osetim miris tog dezinfekcionog sredstva vrate mi se sve te slike mog detinjstva kada sam imala 9 godina i kada sam prvi put ostala u bolnici.
User avatar
hellen_stewart
najpoželjnija forumašica
Posts: 15819
Joined: 31 Jan 2008, 11:36
Location: Iza sedam gora,iza sedam mora...

Re: Secanja

Post by hellen_stewart »

Sjetim te se često,kad bolje razmislim onda je to vjerovatno svaki dan.Možda zbog toga jer smo tu provele tinejdzrske ali i ratne dane,svakodnevno prolazile nasom mahalom.Od onog sna kad si mi zadnji put dosla i rekla da vise neces doci,od tada neprestano mislim na dan kada cu posjetiti tvoje vjecno pocivaliste.Ali,nikad niko nije znao gdje je?Nisam imala koga da pitam a ti mi nisi rekla te noci kad si dolazila da me zadnji put zagrlis i kazes mi da umrijeti nije strasno.Sjecanja me vode na nas zadnji dan,onaj dan kad si mi poklonila svoje dvije fotografije koje su bile namjenjene za pasos,rekla si,evo ti za uspomenu ali uskoro se vidimo u Njemackoj.Pitam se danas jesi li ikad zapravo napravila taj famozni pasos?Bilo je tesko,nedostatak onih glupih crvenih knjizica.Ko bi rekao da me danas ta crvena boja podsjeca na krv,na rat,na tvoju izgubljenu mladost...Znas,danas je kod mene bila tvoja majka.Iznenadila se kad me vidjela,nije me vidjela od onog naseg zadnjeg dana kada smo kod tebe pile kafu a ona nam gatala u fildzan pa mi rekla da mi vidi put.Sledila se gledajuci me,jedva da je promucala ista,pruzajuci svoje ruke prema meni,da me zagrli.Uspjela je da me pita jel imam ijednu tvoju sliku?Ona nema,sem onih kad si bila mala i pjevala u crkvenom horu,a nisu prikladne za spomenik.Imam,imam dvije,na jednoj se smijes a na drugoj si ozbiljna.I evo gledam te,tvoje lijepe zelene oči i tvoja gusta crna kosa rasuta preko ramena.Gledam kako se smiješ,Boze kako si divan osmijeh imala...Ko bi rekao moja V. da ce te slike koje si mi dala za uspomenu upravo biti slike na tvome grobu?Zar sam ih sve te godine cuvala da bi mi se posjednji put nasmijala sa crne kamene ploče?Ipak,vidimo se mi,opet i ponovo,i znas sta,onaj mali od tvog brata ima iste zelene oči kao ti.Vidim ga često i zagrlim ga,njemu nista nije jasno ali ja znam da kroz njegove oči skoro svakog dana vidim tebe.Ostaj mi mirno draga moja...
Mi nekog ljubimo ne zato sto sto tu ljubav zasluzuje potpunije i iskljucivije nego iko drugi,nego sto smo mi na tu licnost prosuli jedno svoje sunce koje ga je ozarilo i izdvojilo od sveg drugog naokolo na zemlji...
User avatar
Jelena-E
Cuisine ala Jela
Posts: 4458
Joined: 02 Aug 2010, 04:33

Re: Secanja

Post by Jelena-E »

O bože kako je lep i tužan ovaj tekst.
User avatar
daleka
penzionerka
penzionerka
Posts: 2965
Joined: 20 Aug 2012, 13:27
Location: udaljena

Re: Secanja

Post by daleka »

hellen_stewart wrote:Sjetim te se često,kad bolje razmislim onda je to vjerovatno svaki dan.Možda zbog toga jer smo tu provele tinejdzrske ali i ratne dane,svakodnevno prolazile nasom mahalom.Od onog sna kad si mi zadnji put dosla i rekla da vise neces doci,od tada neprestano mislim na dan kada cu posjetiti tvoje vjecno pocivaliste.Ali,nikad niko nije znao gdje je?Nisam imala koga da pitam a ti mi nisi rekla te noci kad si dolazila da me zadnji put zagrlis i kazes mi da umrijeti nije strasno.Sjecanja me vode na nas zadnji dan,onaj dan kad si mi poklonila svoje dvije fotografije koje su bile namjenjene za pasos,rekla si,evo ti za uspomenu ali uskoro se vidimo u Njemackoj.Pitam se danas jesi li ikad zapravo napravila taj famozni pasos?Bilo je tesko,nedostatak onih glupih crvenih knjizica.Ko bi rekao da me danas ta crvena boja podsjeca na krv,na rat,na tvoju izgubljenu mladost...Znas,danas je kod mene bila tvoja majka.Iznenadila se kad me vidjela,nije me vidjela od onog naseg zadnjeg dana kada smo kod tebe pile kafu a ona nam gatala u fildzan pa mi rekla da mi vidi put.Sledila se gledajuci me,jedva da je promucala ista,pruzajuci svoje ruke prema meni,da me zagrli.Uspjela je da me pita jel imam ijednu tvoju sliku?Ona nema,sem onih kad si bila mala i pjevala u crkvenom horu,a nisu prikladne za spomenik.Imam,imam dvije,na jednoj se smijes a na drugoj si ozbiljna.I evo gledam te,tvoje lijepe zelene oči i tvoja gusta crna kosa rasuta preko ramena.Gledam kako se smiješ,Boze kako si divan osmijeh imala...Ko bi rekao moja V. da ce te slike koje si mi dala za uspomenu upravo biti slike na tvome grobu?Zar sam ih sve te godine cuvala da bi mi se posjednji put nasmijala sa crne kamene ploče?Ipak,vidimo se mi,opet i ponovo,i znas sta,onaj mali od tvog brata ima iste zelene oči kao ti.Vidim ga često i zagrlim ga,njemu nista nije jasno ali ja znam da kroz njegove oči skoro svakog dana vidim tebe.Ostaj mi mirno draga moja...

ajme hellen...srce mi se kida od ove priče :smrc: :smrc:
Da odustanem ?!
Ne !!! Ne stoji mi !!!
User avatar
Instinct
World of palpitation.
Posts: 22289
Joined: 28 Jul 2008, 17:48
Location: Saturn

Re: Secanja

Post by Instinct »

Ove godine kada sam bila s mamom na moru par dana mi se dogodilo nešto što me istovremeno fasciniralo i uplašilo. Prolazile smo pokraj jednog restorana,stale da pogledamo jelovnik koji je stajao ispred i dok smo tako promatrale do nas je došao konobar da nas pita trebamo li pomoć. U tom trenu,kada se stao pokraj mene osjetila sam miris muškog parfema koji sam prvi puta osjetila pred 10 godina,na svom ocu. Taj djelić sekunde je vratio sva moja sjećanja na vrijeme kada smo bili skupa. Kao da je bio tamo.
"Ali ipak uz mene se može, mada je neobično.
Sa mnom je čudno čak i umrijeti, jer ja se ne završavam. "
User avatar
Arizona
penzionerka
penzionerka
Posts: 1088
Joined: 07 Sep 2013, 02:27

Re: Secanja

Post by Arizona »

Svi tekstovi su divni :super: :daa:
User avatar
Jelena-E
Cuisine ala Jela
Posts: 4458
Joined: 02 Aug 2010, 04:33

Re: Secanja

Post by Jelena-E »

Žurila sam nizbrdo pored Karadjordjevog parka da sačekam autobus na auto komandi. Ne volim zimu pa sam joj prkosila tako što sam obukla tanku jaknu I ako je bio novembar. Košava je duvala I probijala me do kosti. Tek što sam završila na faksu neko predavanje ili ispit, ne sećam se jasno šta je bilo. Verovatno ispit, predavanja nisam pohađala redovno.
Prošla sam pored veterinarskog fakulteta I već sa mosta sam mogla videti gomilu ljudi koji čekaju autobus. Pokajala sam se što sam bila lenja da odem na autobusku stanicu, kupim rezervaciju I sednem ko čovek. Ovako ću morati da se smrzavam dok autobus ne stigne a onda da se guram sa svim onim narodom kako bih ušla unutra I gušim dok ne stignem kući. Jer ko po pravilu uvek se nađe neko sa lošim higijenskim navikama da mi zagorčava život tih 50 minuta koliko traje vožnja. Ja se onda uzdržavam da dišem, onda mi se sloši pa se onesvestim. Neborjeno puta mi se to događalo...

I taman da se sjurim onim kružnim stepenicama do auto puta kad jedna baka mršava u sivom kaputu I teget marami, sa štapom u ruci stoji na vrhu tih stepenica I kaže:
"Dete hoćeš da mi pomogneš da siđem ovim stepenicama dole. Ja ne vidim dobro pa se bojim da ne padnem."
"Naravno bako" kažem joj I polako je uhvatim pod ruku I sidjem sa njom dole. Kretala se sporo I jednom rukom se pridžavala za gelender a drugom za mene.
"A hoćete li vi moći sami sad?" pitam je.
"Hoću" kaže ona.
Ja je tu pustim na kraju stepenica I krenem ka autobuskoj stanici ali se već u sledećem trenutku predomislim misleći da je nisam ni pitala kuda ide I kako će tamo stići I okrenem se da se vratim I da je pitam jel mogu jos nekako da joj pomognem. Gledam tamo na ono mesto gde sam je ostavila nema je, obidjem oko onih stepenica, nema bake. Popnem se opet uz one stepenice, nema je... Dobrih 15 minuta sam se ja tamo vrzmala I zagledala prolaznike a bake nigde.
I dan danas se pitam šta se sa njom dogodilo? Koliko se sporo kretala nije mogla nigde da mi utekne. Po neki put mislm da je nestala da su je možda oteli vanzemaljci, a nekad čak da bake nije ni bilo već da je sve product moje mašte...
:zbunj:
User avatar
cube
penzionerka
penzionerka
Posts: 4124
Joined: 06 Jan 2012, 03:34

Re: Secanja

Post by cube »

ne znam otkud mama da te spomene u telefonskom razgovoru, pa ti si postao neko koga stidljivo i rijetko spomenu moji. i ja se zapitah, otkud to odjednom. kazu da si u nasem gradu opet, vec duze vrijeme. i ne znam sta je meni bilo da otipkam tvoje (i njeno) ime na Facebook i otvorim ti profil. i vas dvoje na slici. nasmijani i sretni. i ja sam sretna sto si ti takav. mada mi kazu da nisi, da si se promijenio, da nisi vise onaj stari, da te ne prepoznaju. a to si mi i sam napisao u onom stidljivom mailu prije 5 godina. od tad nit se vidjesmo, nit se cusmo. samo u prolazu cini mi se, kao sjena spustene glave. jos ne mozes da me pogledas u oci. a tako mi fali to. falis mi ti. fali mi nase prijateljstvo. fali mi moja srodna dusa. moj drug. nasa ljubav mi ne fali. nikad nije mogla biti ona prava.
prodje pored mene decko jedan cesto. ima isti parfem kakav ti koristis. imami mi osmijeh. cak i posle svega sto se desilo medju nama. i posle svega sto se nije desilo. i ja cu biti u nasem gradu uskoro. proci kroz nasu ulicu svaki put. bilo bi divno da se sretnemo. mozda bi bilo jezivo. mozda bi bilo cudno. voljela bi bar da se nasmijemo jedno drugom. fali mi taj osmijeh. i tvoej oci koje se smiju same od sebe. da li su takve sad? kao da ta toj losoj slici vidim tuzne neke oci i vjestacki osmijeh.
naucila sam se da ne mislim na tebe cesto. ali ne mogu da se naucim da mi ne falis. i uvijek ces.
*CAUTION: Spending more then a few minutes with me could lead to a VERY serious addiction
User avatar
hellen_stewart
najpoželjnija forumašica
Posts: 15819
Joined: 31 Jan 2008, 11:36
Location: Iza sedam gora,iza sedam mora...

Re: Secanja

Post by hellen_stewart »

Kasno je...
vec tri dana proganja me jedno sjecanje...
Nikola,otkud ti meni na pamet da padnes nakon toliko godina?Proslo je sigurno 30godina...Bila sam djevojcica ali sjecam se...U nasem gradu malenom ali meni najljepsem na svijetu,zivio je jedan Nikola,starac,neuredan i vjecno pijan ili pripit,ne znam tacno sad.Sjecam se da je svaki dan u isto vrijeme prolazio nasom ulicom,zureci na autobusku stanicu,usput pitao svakog prolaznika "jesi li ti vidio moju Maru?".Jednom mi je neko rekao da je njegova Mara,odavno otisla na drugi svijet,ali da je on lud i da ne zna...Stotinu puta sam ga izazivala s drugom djecom "Nikola Tesla usima vesla" na sto se on obicno namrstio ili nije uopste dozivljavao...Sjecam se da su mi rekli da vec 20 godina ceka svoju Maru,da budala svaki dan ceka na stanici svoju Maru...
Nakon mnogo godina vratilo mi se to sjecanje...Danas se pitam,da li svi mi,imamo svoju "Maru"?Cekamo li i nadamo li se nekome ili necemu cijeli zivot?Ne znam ali razmisljam o tome vec tri dana...
Mi nekog ljubimo ne zato sto sto tu ljubav zasluzuje potpunije i iskljucivije nego iko drugi,nego sto smo mi na tu licnost prosuli jedno svoje sunce koje ga je ozarilo i izdvojilo od sveg drugog naokolo na zemlji...
User avatar
Instinct
World of palpitation.
Posts: 22289
Joined: 28 Jul 2008, 17:48
Location: Saturn

Re: Secanja

Post by Instinct »

Sjećam se kada je mama završila u bolnici pred 2 godine. Sjećam se toga kao da je bilo danas. Znate ono kad imate osjećaj da su vam uzeli sve životne konce iz ruku i ostavili vas tako da živite u neizvjesnosti što će se dogoditi s vama? To je bio takav nekakav osjećaj. Nikada me ničega nije bilo straha kao što me tada bilo strah da ću ju izgubiti. U tim trenucima sam shvatila koliko su neke druge stvari nevažne, koliko su nevažni i ispiti, loše veze, krivi ljudi, krivi potezi. Sjedila sam na krevetu u boli koja je toliko bila jaka da sam pomislila kako ju mogu doslovno "nanjušiti". Kada sam došla kod nje u bolnicu jedino što sam uspjela reći je "molim te budi jaka". Sjećam se da mi je ona na to odgovorila "ti si moj razlog za život i zbog tebe ću sve prebroditi." Ti dani dok su ju pripremali za operaciju su bili najduži dani moga života, dani strepnje, straha i nemoći. Nemoć je u takvim trenucima valjda najgora stvar na svijetu. Jedino što vam tada ostaje je nadati se da će sve biti dobro. Bila sam u stanju preokrenuti svemir da nađem najboljeg doktora koji će ju operirati jer se radilo o dosta delikatnoj operaciji. Na kraju nas je valjda nešto "pogledalo" i operirao ju je jedan od najvećih stručnjaka na području Hrvatske i šire. Kada me nazvala nakon operacije i rekla mi da je sve ok osjetila sam najveću sreću koju sam do tada imala priliku osjetiti. Bila sam sretna što je tu, što ću ju još milijun puta moći zagrliti, poljubit ju i reći joj koliko mi znači. Što ću joj moći reći da je ona zaslužna što sam od toga dana neke stvari počela gledati drugačijim očima i što sam se ponovno uvjerila da je snaga ljubavi najveća snaga koju čovjek može osjetiti i imati.
"Ali ipak uz mene se može, mada je neobično.
Sa mnom je čudno čak i umrijeti, jer ja se ne završavam. "
User avatar
fireandice
-
Posts: 6048
Joined: 29 Aug 2003, 17:00

Post by fireandice »

Bakutanerka je nestala u prolazu tu malo pored stepenica. Dok si ti došla do stanice za međugradske autobuse, vratila se i još uz stepenice pa dole, ona ti je odgegala u prolaz. Ako niz njega nisi gledala pažljivije, to ti je to. Eventualno u onoj kineskoj radnji ako je tad bila tu pored.
Jelena-E wrote:Žurila sam nizbrdo pored Karadjordjevog parka da sačekam autobus na auto komandi. Ne volim zimu pa sam joj prkosila tako što sam obukla tanku jaknu I ako je bio novembar. Košava je duvala I probijala me do kosti. Tek što sam završila na faksu neko predavanje ili ispit, ne sećam se jasno šta je bilo. Verovatno ispit, predavanja nisam pohađala redovno.
Prošla sam pored veterinarskog fakulteta I već sa mosta sam mogla videti gomilu ljudi koji čekaju autobus. Pokajala sam se što sam bila lenja da odem na autobusku stanicu, kupim rezervaciju I sednem ko čovek. Ovako ću morati da se smrzavam dok autobus ne stigne a onda da se guram sa svim onim narodom kako bih ušla unutra I gušim dok ne stignem kući. Jer ko po pravilu uvek se nađe neko sa lošim higijenskim navikama da mi zagorčava život tih 50 minuta koliko traje vožnja. Ja se onda uzdržavam da dišem, onda mi se sloši pa se onesvestim. Neborjeno puta mi se to događalo...

I taman da se sjurim onim kružnim stepenicama do auto puta kad jedna baka mršava u sivom kaputu I teget marami, sa štapom u ruci stoji na vrhu tih stepenica I kaže:
"Dete hoćeš da mi pomogneš da siđem ovim stepenicama dole. Ja ne vidim dobro pa se bojim da ne padnem."
"Naravno bako" kažem joj I polako je uhvatim pod ruku I sidjem sa njom dole. Kretala se sporo I jednom rukom se pridžavala za gelender a drugom za mene.
"A hoćete li vi moći sami sad?" pitam je.
"Hoću" kaže ona.
Ja je tu pustim na kraju stepenica I krenem ka autobuskoj stanici ali se već u sledećem trenutku predomislim misleći da je nisam ni pitala kuda ide I kako će tamo stići I okrenem se da se vratim I da je pitam jel mogu jos nekako da joj pomognem. Gledam tamo na ono mesto gde sam je ostavila nema je, obidjem oko onih stepenica, nema bake. Popnem se opet uz one stepenice, nema je... Dobrih 15 minuta sam se ja tamo vrzmala I zagledala prolaznike a bake nigde.
I dan danas se pitam šta se sa njom dogodilo? Koliko se sporo kretala nije mogla nigde da mi utekne. Po neki put mislm da je nestala da su je možda oteli vanzemaljci, a nekad čak da bake nije ni bilo već da je sve product moje mašte...
:zbunj:
Post Reply