Poezija
- Dora
- penzionerka
- Posts: 5319
- Joined: 03 Sep 2011, 23:38
Re: Poezija
ЉУБАВ НЕМА БОЉЕ ДАНЕ
Љубав нема боље дане
све је сад и никад више
све што иза тога дође
дође само да њу збрише.
Љубав нема боље дане
нема сутра нема јуче
то је школа за лудаке
који мало теже уче.
Љубав нема боље дане
сама креће сама стане
сама пали сама гаси.
Нас уништи себе спаси
немој да јој бројиш мане
љубав нема боље дане.
Душко Трифуновић
Љубав нема боље дане
све је сад и никад више
све што иза тога дође
дође само да њу збрише.
Љубав нема боље дане
нема сутра нема јуче
то је школа за лудаке
који мало теже уче.
Љубав нема боље дане
сама креће сама стане
сама пали сама гаси.
Нас уништи себе спаси
немој да јој бројиш мане
љубав нема боље дане.
Душко Трифуновић
- Dora
- penzionerka
- Posts: 5319
- Joined: 03 Sep 2011, 23:38
Re: Poezija
ЉУБАВНО ПРОСТРАНСТВО
Волим те само толико колико могу да те прежалим
од тежине речи ваздух се сабија
и наша љубав се пуни екразитом
Што год си даље
то је већи простор што припада нама
и свет изгледа питом
Ако си крај мора
до мора све је наше
Ако си на врх планине
или на старом месту у алеји
или у прошлости с робљем у Мисиру
или у будућности на Касиопеји
Што год си даље
то је већи простор што припада нама
То пространство оправдава постојање моје душе
међу другим светињама.
Душко Трифуновић
Волим те само толико колико могу да те прежалим
од тежине речи ваздух се сабија
и наша љубав се пуни екразитом
Што год си даље
то је већи простор што припада нама
и свет изгледа питом
Ако си крај мора
до мора све је наше
Ако си на врх планине
или на старом месту у алеји
или у прошлости с робљем у Мисиру
или у будућности на Касиопеји
Што год си даље
то је већи простор што припада нама
То пространство оправдава постојање моје душе
међу другим светињама.
Душко Трифуновић
- Dora
- penzionerka
- Posts: 5319
- Joined: 03 Sep 2011, 23:38
Re: Poezija
NE BIRA SE LJUBAV
Ne bira se ljubav
kao ni smrt.
Sve je u knjigama
duboko pod morem
zapisano.
Jezikom neznanim nama,
nebesnim pismenima.
Niti se odupreti mozeš
niti preskočiti dan.
Kao što ne možeš
tuđi san usniti
niti okom drugim
videti.
Voleo bih da nisi ti
ona koju u ovom času
volim.
Pero Zubac
Ne bira se ljubav
kao ni smrt.
Sve je u knjigama
duboko pod morem
zapisano.
Jezikom neznanim nama,
nebesnim pismenima.
Niti se odupreti mozeš
niti preskočiti dan.
Kao što ne možeš
tuđi san usniti
niti okom drugim
videti.
Voleo bih da nisi ti
ona koju u ovom času
volim.
Pero Zubac
- Dora
- penzionerka
- Posts: 5319
- Joined: 03 Sep 2011, 23:38
Re: Poezija
SJAJ U TRAVI
Sada,
kada ništa na svijetu ne može vratiti dane prohujalog ljeta
naš sjaj u travi i blještavost svijeta,
ne treba tugovati,
već tražiti snage u onom što je ostalo i s tim živjeti...
zaboravimo, ne radi nas, ne radi zaborava
zaboravimo da smo se voljeli, da smo se svadjali i
da smo bili krivi...
Požurimo, s danima i danima sto će doći
požurimo sa shvaćanjima, sa svim što me odvaja od tebe...
Jednom,
ćeš se vratiti i ubrati cvjetove
koje smo zajedno mirisali, gazili
ali, tvoje ruke bit će prekratke,
a noge premorene da se vratiš...bit će kasno
Možda ćemo se naći jedanput na malom vrhu života i neizrečene tajne
htjeti jedno drugome da kažemo,
al' proći ćemo jedno kraj drugog kao stranci
jedan skrenuti pogled bit će sve što ćemo jedno drugome moći dati...
Zaboravit ću oči
i neću promatrati zvijezde koje me na tebe neobično podsjećaju...
Ne boj se, jednom ćes se zaljubiti
al' ljubit ćes zato što će te nešto na toj ženi podsjećati na mene...
Ne otkrivaj svoje srce ljudima jer u njima vlada kob i egoizam
život je borba - nastoj pobijediti
ali ako izgubiš - ne smiješ tugovati
cilj života je ljubav - a ona traži žrtve
Bila si moje veliko proljeće
uspomena koja će vjecno živjeti u budućnosti
koje ću se sjećati...
Osjećat ću tugu jer sam tebe voljela
bit će to ironija tuge...
I nestat će sjaja u travi
nestat će veličanstvenost svijeta
ostat će samo blijeda slika onoga što je prošlo...
William Wordsworth
Sada,
kada ništa na svijetu ne može vratiti dane prohujalog ljeta
naš sjaj u travi i blještavost svijeta,
ne treba tugovati,
već tražiti snage u onom što je ostalo i s tim živjeti...
zaboravimo, ne radi nas, ne radi zaborava
zaboravimo da smo se voljeli, da smo se svadjali i
da smo bili krivi...
Požurimo, s danima i danima sto će doći
požurimo sa shvaćanjima, sa svim što me odvaja od tebe...
Jednom,
ćeš se vratiti i ubrati cvjetove
koje smo zajedno mirisali, gazili
ali, tvoje ruke bit će prekratke,
a noge premorene da se vratiš...bit će kasno
Možda ćemo se naći jedanput na malom vrhu života i neizrečene tajne
htjeti jedno drugome da kažemo,
al' proći ćemo jedno kraj drugog kao stranci
jedan skrenuti pogled bit će sve što ćemo jedno drugome moći dati...
Zaboravit ću oči
i neću promatrati zvijezde koje me na tebe neobično podsjećaju...
Ne boj se, jednom ćes se zaljubiti
al' ljubit ćes zato što će te nešto na toj ženi podsjećati na mene...
Ne otkrivaj svoje srce ljudima jer u njima vlada kob i egoizam
život je borba - nastoj pobijediti
ali ako izgubiš - ne smiješ tugovati
cilj života je ljubav - a ona traži žrtve
Bila si moje veliko proljeće
uspomena koja će vjecno živjeti u budućnosti
koje ću se sjećati...
Osjećat ću tugu jer sam tebe voljela
bit će to ironija tuge...
I nestat će sjaja u travi
nestat će veličanstvenost svijeta
ostat će samo blijeda slika onoga što je prošlo...
William Wordsworth
- Mrs Dalloway
- penzionerka
- Posts: 1534
- Joined: 08 Dec 2012, 00:01
Re: Poezija
INTIME
Noćas tako želim da me neko voli,
pregršt nečije nježnosti mi treba;
noćas ću sve da zaboravim i prebolim
i da se vratim u naručje neba.
Ja sam bio kafanski i više nič'ji,
i bio pust i prezren - neželjen k`o grobar.
Noćas bih htio sebi - dječaku da ličim
i da mi opet kažu kako sam dobar.
Vito Nikolić
Noćas tako želim da me neko voli,
pregršt nečije nježnosti mi treba;
noćas ću sve da zaboravim i prebolim
i da se vratim u naručje neba.
Ja sam bio kafanski i više nič'ji,
i bio pust i prezren - neželjen k`o grobar.
Noćas bih htio sebi - dječaku da ličim
i da mi opet kažu kako sam dobar.
Vito Nikolić
- Mrs Dalloway
- penzionerka
- Posts: 1534
- Joined: 08 Dec 2012, 00:01
Re: Poezija
PRVI SNIJEG
Sonja, izađi da skitamo,
imam ludu želju večeras da lutam.
Sonja, izađi i iznesi samo
malo nježnosti ispod kaputa.
Malo nježnosti, malo samo,
zalogaj jedan za ogromnu glad.
Sonja , izađi da skitamo ,
noćas je nestvarno lijep grad.
Vito Nikolić
Sonja, izađi da skitamo,
imam ludu želju večeras da lutam.
Sonja, izađi i iznesi samo
malo nježnosti ispod kaputa.
Malo nježnosti, malo samo,
zalogaj jedan za ogromnu glad.
Sonja , izađi da skitamo ,
noćas je nestvarno lijep grad.
Vito Nikolić
- Instinct
- World of palpitation.
- Posts: 22289
- Joined: 28 Jul 2008, 17:48
- Location: Saturn
Re: Poezija
Besanima, želim laku noć
ove večeri što liči
na neplaćen kafanski račun...
besanima, jer su zapravo oni ti
koji boluju od nemira u noći
njihove noći će biti teške,
njima će za promenu trebati jedna
laka noć...
svim usnulim
mogu poželeti
da stežu struk onih
zbog kojih tako
mirno i lako
noćas spavaju
to je čak lepše
od želje za lakom noći
jer to neće trajati
a i svi usnuli
uglavnom
završe kao besani
a železničarima
teških misli,
koji guraju napred i nazad,
na slepom koloseku svih mogućih varijatni
ljubavnih dijaloga
koji se nikada neće voditi
šaljem pozdrav i rum
laku noć vam želim,
i ne zaboravite
da moramo biti tu
da upalimo svitanje
za bezbrižne i usnule
(inače se nikada neće probuditi)
Ratko Petrović
ove večeri što liči
na neplaćen kafanski račun...
besanima, jer su zapravo oni ti
koji boluju od nemira u noći
njihove noći će biti teške,
njima će za promenu trebati jedna
laka noć...
svim usnulim
mogu poželeti
da stežu struk onih
zbog kojih tako
mirno i lako
noćas spavaju
to je čak lepše
od želje za lakom noći
jer to neće trajati
a i svi usnuli
uglavnom
završe kao besani
a železničarima
teških misli,
koji guraju napred i nazad,
na slepom koloseku svih mogućih varijatni
ljubavnih dijaloga
koji se nikada neće voditi
šaljem pozdrav i rum
laku noć vam želim,
i ne zaboravite
da moramo biti tu
da upalimo svitanje
za bezbrižne i usnule
(inače se nikada neće probuditi)
Ratko Petrović
"Ali ipak uz mene se može, mada je neobično.
Sa mnom je čudno čak i umrijeti, jer ja se ne završavam. "
Sa mnom je čudno čak i umrijeti, jer ja se ne završavam. "
- fireandice
- -
- Posts: 6048
- Joined: 29 Aug 2003, 17:00
SKRIVENE STVARI
Iz svega što učinih, iz svega što rekoh,
nek niko ne trudi se saznati ko sam.
Zapreka je neka stalno izvrtala
mog života tok i djela.
Zapreka neka je gušila
u začetku moje riječi.
Iz najskrivenijeg mog djelanja,
iz riječi što ih prekrih tajnom -
samo iz tog biću shvaćen.
Ali, možda nije vrijedno pažnje,
il' truda, otkrivati ko sam.
Jednom, u savršenijem društvu,
neko isti kao ja pojaviće se,
zasigurno, slobodnijeg stava.
Konstantin Kavafi
Iz svega što učinih, iz svega što rekoh,
nek niko ne trudi se saznati ko sam.
Zapreka je neka stalno izvrtala
mog života tok i djela.
Zapreka neka je gušila
u začetku moje riječi.
Iz najskrivenijeg mog djelanja,
iz riječi što ih prekrih tajnom -
samo iz tog biću shvaćen.
Ali, možda nije vrijedno pažnje,
il' truda, otkrivati ko sam.
Jednom, u savršenijem društvu,
neko isti kao ja pojaviće se,
zasigurno, slobodnijeg stava.
Konstantin Kavafi
- fireandice
- -
- Posts: 6048
- Joined: 29 Aug 2003, 17:00
- fireandice
- -
- Posts: 6048
- Joined: 29 Aug 2003, 17:00
- Dora
- penzionerka
- Posts: 5319
- Joined: 03 Sep 2011, 23:38
Re: Poezija
Ne bira se ljubav
kao ni smrt.
Sve je u knjigama
duboko pod morem
zapisano.
Jezikom neznanim nama,
nebesnim pismenima.
Niti se odupreti mozeš
niti preskočiti dan.
Kao što ne možeš
tuđi san usniti
niti okom drugim
videti.
Voleo bih da nisi ti
ona koju u ovom času
volim.
Pero Zubac
kao ni smrt.
Sve je u knjigama
duboko pod morem
zapisano.
Jezikom neznanim nama,
nebesnim pismenima.
Niti se odupreti mozeš
niti preskočiti dan.
Kao što ne možeš
tuđi san usniti
niti okom drugim
videti.
Voleo bih da nisi ti
ona koju u ovom času
volim.
Pero Zubac
-
- osnovnoskolka
- Posts: 36
- Joined: 08 Jul 2014, 13:32
Re: Poezija
Uzalud je budim
Budim je, zbog sunca koje objašnjava sebe biljkama,
zbog neba razapetog između prstiju.
Budim je zbog reči koje peku grlo.
Volim je ušima..
Treba ići do kraja sveta
i naći rosu na travi..
Budim je zbog dalekih stvari koje liče na ove ovde..
Zbog ljudi koji bez čela i imena prolaze ulicom,
zbog anonimnih reči, trgova..
Budim je zbog manufakturnih pejzaža javnih parkova.
Budim je zbog ove naše planete
koja će možda biti mina
u raskrvavljenom nebu.
Zbog osmeha u kamenu drugova zaspalih između dve bitke,
kada nebo nije bilo više veliki kavez za ptice
nego aerodrom!
Moja ljubav puna drugih
je deo zore koju budim.
Budim je zbog zore, zbog ljubavi
zbog sebe, zbog drugih..
Budim je, mada je to uzaludnije
negoli dozivati pticu zauvek sletelu.
Sigurno je rekla: neka me traži,
i vidi da me nema.
Ta žena sa rukama deteta koju volim,
to dete koje je zaspalo ne obrisavši suze koje budim..
Uzalud,
uzalud,
uzalud..
Uzalud je budim jer će se probuditi drukčija i nova.
Uzalud je budim jer njena usta neće moći da je kažu.
Uzalud je budim.
Ti znaš - voda protiče ali ne kaže ništa..
Uzalud je budim.
Treba obećati izgubljenom imenu
nečije lice u pesku.
Ako nije tako odsecite mi ruke
i pretvorite me u kamen!
Branko Miljković
Budim je, zbog sunca koje objašnjava sebe biljkama,
zbog neba razapetog između prstiju.
Budim je zbog reči koje peku grlo.
Volim je ušima..
Treba ići do kraja sveta
i naći rosu na travi..
Budim je zbog dalekih stvari koje liče na ove ovde..
Zbog ljudi koji bez čela i imena prolaze ulicom,
zbog anonimnih reči, trgova..
Budim je zbog manufakturnih pejzaža javnih parkova.
Budim je zbog ove naše planete
koja će možda biti mina
u raskrvavljenom nebu.
Zbog osmeha u kamenu drugova zaspalih između dve bitke,
kada nebo nije bilo više veliki kavez za ptice
nego aerodrom!
Moja ljubav puna drugih
je deo zore koju budim.
Budim je zbog zore, zbog ljubavi
zbog sebe, zbog drugih..
Budim je, mada je to uzaludnije
negoli dozivati pticu zauvek sletelu.
Sigurno je rekla: neka me traži,
i vidi da me nema.
Ta žena sa rukama deteta koju volim,
to dete koje je zaspalo ne obrisavši suze koje budim..
Uzalud,
uzalud,
uzalud..
Uzalud je budim jer će se probuditi drukčija i nova.
Uzalud je budim jer njena usta neće moći da je kažu.
Uzalud je budim.
Ti znaš - voda protiče ali ne kaže ništa..
Uzalud je budim.
Treba obećati izgubljenom imenu
nečije lice u pesku.
Ako nije tako odsecite mi ruke
i pretvorite me u kamen!
Branko Miljković
- Dora
- penzionerka
- Posts: 5319
- Joined: 03 Sep 2011, 23:38
Re: Poezija
Kad u ponocnom se iznenada zacuje casu
nevidljiva druzba sto prolazi ovuda
s muzikom zanosnom i sa glasnim poklicima-
ne tuguj zaludno za srecom sto ode,
za delima promasenim, i za snovanjima
sto zivot ih u varke pretvori.
Kao covjek odavno vec spreman, i odvazan na to,
zbogom reci Aleksandriji koja iscezava.
I nadasve ne zavaravaj se, ne govori sebi
da samo je san to bio, da te usi zavedose;
ne priginji pred takvim se ispraznim nadama.
Kao covek odavno već spreman i odvazan na to,
kako dostoji ti, tvom ugledu u ovome gradu,
okreni se, korakom odlucnim do prozora dodji
i slusaj s ganucem, ne sa preklinjanjem
il sa tuzbom kukavice,
ko poslednje tvoje uzivanje, slusaj one zvuke,
glazbala divna misticne druzine,
i tad zbogom reci Aleksandriji koju gubis.
Konstantinos Kavafis
nevidljiva druzba sto prolazi ovuda
s muzikom zanosnom i sa glasnim poklicima-
ne tuguj zaludno za srecom sto ode,
za delima promasenim, i za snovanjima
sto zivot ih u varke pretvori.
Kao covjek odavno vec spreman, i odvazan na to,
zbogom reci Aleksandriji koja iscezava.
I nadasve ne zavaravaj se, ne govori sebi
da samo je san to bio, da te usi zavedose;
ne priginji pred takvim se ispraznim nadama.
Kao covek odavno već spreman i odvazan na to,
kako dostoji ti, tvom ugledu u ovome gradu,
okreni se, korakom odlucnim do prozora dodji
i slusaj s ganucem, ne sa preklinjanjem
il sa tuzbom kukavice,
ko poslednje tvoje uzivanje, slusaj one zvuke,
glazbala divna misticne druzine,
i tad zbogom reci Aleksandriji koju gubis.
Konstantinos Kavafis
- nasta
- penzionerka
- Posts: 2118
- Joined: 23 Jun 2008, 21:27
- Location: 45°22′40″N 20°23′10″E
Re: Poezija
Милош Црњански
ЈА, ТИ, И СВИ САВРЕМЕНИ ПАРОВИ
Цео нам је дан дуг, и досадан.
До вечери, кад се, кришом, састајемо.
Пољубац један, брз, и неугледан,
доста нам је. Да се свету насмејемо.
Да одемо у ноћ, као да смо криви.
Лако, као тица, која кратко живи.
Наш вити корак не везује брак,
ни невини занос загрљаја првих.
Него осмех лак, што цвета у мрак,
на усницама са две-три капи крви.
Руке нам не дрхте, од стара прстења,
него од жуди, страха и сажаљења!
Ах, није тај страх само наш уздах,
кад видимо шуму, како лако цвета.
Него је то плах, испрекидан дах,
којим би некуд даље, са овога света.
У Слободу, куд, над нама, гране језде.
У прах мирисан, куд липе распу звезде!
Узеше нам част, али светли сласт,
небесна, као понос, на нашем лицу!
Наша је страст гурнула у пропаст:
лажи, законе, новац, и породицу.
Од понижења нам је клонула глава,
али нам се, у телу, пролеће спашава!
Наш тужан осмех благосиља грех;
жиг оних који љубе, на свету целом.
Цео нам је дан дуг, и досадан,
и пролази у ћутању невеселом.
Тек увече, слободан ко у трави цвет,
ја те чекам. На једној клупи. Разапет.
Београдски универзитет, 1919.
ЈА, ТИ, И СВИ САВРЕМЕНИ ПАРОВИ
Цео нам је дан дуг, и досадан.
До вечери, кад се, кришом, састајемо.
Пољубац један, брз, и неугледан,
доста нам је. Да се свету насмејемо.
Да одемо у ноћ, као да смо криви.
Лако, као тица, која кратко живи.
Наш вити корак не везује брак,
ни невини занос загрљаја првих.
Него осмех лак, што цвета у мрак,
на усницама са две-три капи крви.
Руке нам не дрхте, од стара прстења,
него од жуди, страха и сажаљења!
Ах, није тај страх само наш уздах,
кад видимо шуму, како лако цвета.
Него је то плах, испрекидан дах,
којим би некуд даље, са овога света.
У Слободу, куд, над нама, гране језде.
У прах мирисан, куд липе распу звезде!
Узеше нам част, али светли сласт,
небесна, као понос, на нашем лицу!
Наша је страст гурнула у пропаст:
лажи, законе, новац, и породицу.
Од понижења нам је клонула глава,
али нам се, у телу, пролеће спашава!
Наш тужан осмех благосиља грех;
жиг оних који љубе, на свету целом.
Цео нам је дан дуг, и досадан,
и пролази у ћутању невеселом.
Тек увече, слободан ко у трави цвет,
ја те чекам. На једној клупи. Разапет.
Београдски универзитет, 1919.
~ Misli stvaraju dela. Dela formiraju navike. Navike grade karakter. Karakter oblikuje sudbinu. ~
- Instinct
- World of palpitation.
- Posts: 22289
- Joined: 28 Jul 2008, 17:48
- Location: Saturn
Re: Poezija
Dođi da ti objasnim nepoznate reči.
Makar tu nepoznatu reč
koju koristiš
i njome stalno objasnjavaš sebi
pogrešnu stvar...
Ratko Petrović
Makar tu nepoznatu reč
koju koristiš
i njome stalno objasnjavaš sebi
pogrešnu stvar...
Ratko Petrović
"Ali ipak uz mene se može, mada je neobično.
Sa mnom je čudno čak i umrijeti, jer ja se ne završavam. "
Sa mnom je čudno čak i umrijeti, jer ja se ne završavam. "
- Mrs Dalloway
- penzionerka
- Posts: 1534
- Joined: 08 Dec 2012, 00:01
- hellen_stewart
- najpoželjnija forumašica
- Posts: 15819
- Joined: 31 Jan 2008, 11:36
- Location: Iza sedam gora,iza sedam mora...
Re: Poezija
Bas prekrasnaMrs Dalloway wrote:PRVI SNIJEG
Sonja, izađi da skitamo,
imam ludu želju večeras da lutam.
Sonja, izađi i iznesi samo
malo nježnosti ispod kaputa.
Malo nježnosti, malo samo,
zalogaj jedan za ogromnu glad.
Sonja , izađi da skitamo ,
noćas je nestvarno lijep grad.
Vito Nikolić
Mi nekog ljubimo ne zato sto sto tu ljubav zasluzuje potpunije i iskljucivije nego iko drugi,nego sto smo mi na tu licnost prosuli jedno svoje sunce koje ga je ozarilo i izdvojilo od sveg drugog naokolo na zemlji...
-
- osnovnoskolka
- Posts: 36
- Joined: 08 Jul 2014, 13:32
Re: Poezija
ХАЉИНА
Нико на њој не види твоје руке
када пролазим улицом.
Нико на њој не види твоје прсте
кад је вратим кући.
Малено дугме је опет ушивено,
и закопчани сви снови високо до врата.
Ја ову хаљину нежно скидам,
ја ову хаљину пажљиво облачим:
Она за мене моћ мађије има.
Волела бих да твоје руке на њој
могу да покажем свима.
Мира Алечковић
Нико на њој не види твоје руке
када пролазим улицом.
Нико на њој не види твоје прсте
кад је вратим кући.
Малено дугме је опет ушивено,
и закопчани сви снови високо до врата.
Ја ову хаљину нежно скидам,
ја ову хаљину пажљиво облачим:
Она за мене моћ мађије има.
Волела бих да твоје руке на њој
могу да покажем свима.
Мира Алечковић
- Sage
- srednjoskolka
- Posts: 89
- Joined: 10 Apr 2015, 17:35
- Location: Zagreb
Re: Poezija
ZAHVALA
Mnogo zahvaljujem
onima koje ne volim.
Olakšanje, na koje pristajem,
da su bliži nekome drugom.
Radost što nisam
vuk njihovih ovčica.
Mir mi je s njima
i sloboda mi je s njima,
a to ljubav ne može ni dati,
ni uzeti ne uspijeva.
Ne čekam na njih
od prozora do vrata.
Strpljiva
gotovo kao sunčani sat,
shvaćam
što ljubav ne shvaća,
opraštam
što ljubav nikad oprostila ne bi.
Od susreta do pisma
ne prolazi vječnost,
nego naprosto nekoliko dana ili tjedana.
Putovanja su s njima uvijek uspjela,
koncerti odslušani,
katedrale posjećene,
krajobrazi izraziti.
A kad nas dijeli
sedam gora i rijeka,
te su gore i rijeke
dobro znane iz atlasa.
Njihova je zasluga,
ako živim u tri dimenzije,
u prostoru nepriličnom i neretoričnom,
s istinskim jer pokretnim obzorom.
Sami ne znaju
koliko nose u praznim rukama.
«Ništa im ne dugujem» -
rekla bi ljubav
na tu otvorenu temu.
W. Szymborska
Mnogo zahvaljujem
onima koje ne volim.
Olakšanje, na koje pristajem,
da su bliži nekome drugom.
Radost što nisam
vuk njihovih ovčica.
Mir mi je s njima
i sloboda mi je s njima,
a to ljubav ne može ni dati,
ni uzeti ne uspijeva.
Ne čekam na njih
od prozora do vrata.
Strpljiva
gotovo kao sunčani sat,
shvaćam
što ljubav ne shvaća,
opraštam
što ljubav nikad oprostila ne bi.
Od susreta do pisma
ne prolazi vječnost,
nego naprosto nekoliko dana ili tjedana.
Putovanja su s njima uvijek uspjela,
koncerti odslušani,
katedrale posjećene,
krajobrazi izraziti.
A kad nas dijeli
sedam gora i rijeka,
te su gore i rijeke
dobro znane iz atlasa.
Njihova je zasluga,
ako živim u tri dimenzije,
u prostoru nepriličnom i neretoričnom,
s istinskim jer pokretnim obzorom.
Sami ne znaju
koliko nose u praznim rukama.
«Ništa im ne dugujem» -
rekla bi ljubav
na tu otvorenu temu.
W. Szymborska
-
- osnovnoskolka
- Posts: 36
- Joined: 08 Jul 2014, 13:32
Re: Poezija
Pesma za nas dvoje
Znam, mora biti da je tako:
nikad se nismo sreli nas dvoje,
mada se tražimo podjednako
zbog sreće njene
i sreće moje.
Pijana kiša šiba i mlati,
vrbama vetar čupa kosu.
Kuda ću?
U koji grad da svratim?
Dan je niz mutna polja prosut.
Vucaram svetom dva prazna oka,
zurim u lica prolaznika.
Koga da pitam, gladan i mokar,
zašto se nismo sreli nikad?
Il je već bilo?
Trebao korak?
Možda je sasvim do mene došla.
Al' ja, u krčmu svratio gorak,
a ona ne znajući - prošla.
Ne znam.
Ceo svet smo obišli
u žudnji ludoj
podjednakoj,
a za korak se mimoišli.
Da, mora da je tako.
Mika Antić
Znam, mora biti da je tako:
nikad se nismo sreli nas dvoje,
mada se tražimo podjednako
zbog sreće njene
i sreće moje.
Pijana kiša šiba i mlati,
vrbama vetar čupa kosu.
Kuda ću?
U koji grad da svratim?
Dan je niz mutna polja prosut.
Vucaram svetom dva prazna oka,
zurim u lica prolaznika.
Koga da pitam, gladan i mokar,
zašto se nismo sreli nikad?
Il je već bilo?
Trebao korak?
Možda je sasvim do mene došla.
Al' ja, u krčmu svratio gorak,
a ona ne znajući - prošla.
Ne znam.
Ceo svet smo obišli
u žudnji ludoj
podjednakoj,
a za korak se mimoišli.
Da, mora da je tako.
Mika Antić