Meša Selimović

[daleka]

U jesen sam joj predložio da se vjenčamo. Iskreno sam to želio, nisam mogao zamisliti da će biti nekako dukčije, ali sam pošteno rekao da sam rđava prilika, nemam ništa niti ima izgleda da ću ikad imati, i ne dobija mnogo udajom za mene. Možda nije ni pravo što joj to nudim, ali mi ljubav daje pravo da budem nepravedan. Voljeću je, i nećemo imati ništa, je li joj to dovoljno?

[Instinct]

Meša.

OT:

"Zar ne vidis koliko mi je vazno da me obestetis ? Da zatrpas sobom prazninu sto me plasi, da me izdvojis izmedju svih ljudi, da zaboravis predrasude, da posaljes do djavola sve pametne postupke jer nisu pametni, da me uvjeris da mi dajes sebe cijelu u zamjenu za ono sto gubim, ili da se pravis da je tako , da me obmanes dok se ne naviknem na zivot , jer ovo sto je sad, to nije zivot, vec sjecanje i cekanje.."

[daleka]

Četrdeset mi je godina ružno doba: čovjek je još mlad kako bi imao želja, a već star da ih ostvaruje. Šteta što nemam deset godina više pa bi me starost čuvala od pobuna ili deset godina manje pa bi mi bilo svejedno. Jer trideset godina je mladost, to sad mislim, kad sam se nepovratno udaljio od nje, mladost koja se ničega ne boji, pa ni sebe.

[daleka]

Čovjek nije drvo, i vezanost je njegova nesreća, oduzima mu hrabrost, umanjuje sigurnost. Vežući se za
jedno mjesto čovjek prihvaća sve uvjete, čak i nepovoljne i sam sebe plaši neizvjesnošću koja ga čeka. Promjena mu liči na napuštanje, na gubitak uloženog, netko drugi će zaposjesti njegov osvojeni prostor i onće počinjati iznova. Ukopavanje je pravi početak starenja, jer je čovjek mlad sve dok se ne boji započinjati. Ostajući, čovjek trpi ili napada. Odlazeći, čuva slobodu, spreman je promijeniti mjesto i nametne uvjete. Kuda i kako da ode?

[daleka]

Trebalo bi ubijati prošlost sa svakim danom što se ugasi. Izbrisati je kako ne bi boljela. Lakše bi se podnosio dan što traje, ne bi se mjerio onim što više ne postoji. Ovako se miješaju utvare i život, pa nema ni čistog sjećanja ni čistog života.

[hellen_stewart]

Trebalo bi ubijati prošlost sa svakim danom što se ugasi. Izbrisati je kako ne bi boljela. Lakše bi se podnosio dan što traje, ne bi se mjerio onim što više ne postoji. Ovako se miješaju utvare i život, pa nema ni čistog sjećanja ni čistog života.

ova mi je omiljena od Meše

[hellen_stewart]

Kasno je sjecanja, uzalud se javljate...
beskorisne su vase nemocne utjehe i podsjecanja na ono sto je moglo da bude, jer sto nije bilo, nije ni moglo da bude.

[hellen_stewart]

Opet sam sam.
Mozda je i najbolje tako, ne ocekujes pomoc i ne bojis se izdaje. Sam.
Ucinicu sve sto mogu, ne uzdajuci se u podrsku koje nema,
i onda je sve moje sto postignem, i zlo i dobro....

[hellen_stewart]

...I zauvijek sam ostao gladan ljubavi i pažnje: niko me u životu nije mogao iznenaditi grubošću, uvijek sam je očekivao, a svako me mogao pridoboti, pa i prevariti pitomošću, prijateljstvom; pa i kad bih se prevario, opet sam uvijek bio spreman da naletim na isti mamac. -Sjećanja-

[hellen_stewart]

Da sam drukčiji, da život nosim kao tegobu, da sam ogorčen, počeo bih da se gubim, da pijem, da mrzim, postao bih nezadovoljnik koji se okreće protiv cijelog svijeta. A ne mogu to. Usprkos svemu, živim kao i drugi ljudi, koji su bez moga biljega, veseo i tužan zbog običnih stvari, veseo zbog dobrih ljudi koji su pomalo zli, tužan zbog zlih ljudi koji su rijetko dobri...
Mehmed Meša Selimović

[hellen_stewart]

Nama su sva vrata otvorena, sve želje ostvarive, sve mogućnosti nadomak, treba samo htjeti, a ja hoću. Svejedno je odakle ću početi, negdje će izbiti ova nagomilana osjećajnost s kojom se teško nosim, jer još ne znam čemu da je podredim. Nekome će biti potrebno ono što budem učinio, neko će zastati pred tim i pogledaće me začuđeno: zaista, to je tvoje djelo?
Još ne znam kakvo je to djelo, ali ma kako da bude, biće lijepo.

(Tišine)

[daleka]

U življenju, u trpljenju
srce blijedi,
srce vene,
sjena slijedi
bivšeg mene,
u trpljenju, u žvljenju.

Izgubih se u traženju.
Ja sam bio,
ja sam i sad.
Nisam bio,
nisam ni sad.
Izgubih se u traženju.

U lutanju, u snovima
noć me rubi,
dan me vraća.
Dan se gubi,
život kraća,
u snovima , u lutanju.

U nadanju, u čekanju
žvot snijem,
a snom živim.
Srce krijem,
srce krivim
što ne živim,
što još snijem,
u čekanju, u nadanju.

[daleka]

Troje nas je, u cijelom svijetu samo troje: moji prsti, njeno tijelo i njegov ujednacen
damar. Uhvaceni nezaustavnim kolanjem krvotoka. Nije važno šta se dešava u svijetu,
nije važno šta ce biti sutra, važan je ovaj cas blaženstva bez misli...
Hiljadu necijih srecnih casaka bice kao ovaj, ali ovaj nikada više.
Hiljadu tudjih ljubavi
bice kao ova, ali ova nikada više. Nikada: jedina konacnost.
Prvi put znam šta je sreca, osjecam je, vidim, mirišem.
Cio svijet i cijela vasiona, nas troje. Nikog drugog osim nas nema.
I ima sreca. Da li je mogu zadržati?

[Instinct]

"Tužan sam i zbog tebe, ali neću da ti kažem...danima i sedmicama sam putovao da te vidim... koračao sam drumovima bez kraja... kad zatvorim oči, da mi budeš bliža...ne bojim se života, ni ljudi, bojim se samo da me se tvoje srce ne zasiti..."

[Instinct]

"Sve sam to ja, isitnjen, sav od komadića, od odsjaja, probljeska, sav od slučajnosti, od neraspoznatih razloga, od smisla koji je postojao pa se zaturio, i sad više ne znam šta sam u tom kršu."

[Linda]

"Ali sve je trajalo kratko, i prolazilo začas, kao mađija, kao oblak. A možda nije ni postojalo. Možda su ga čula varala, jer ona, eto, sjedi mirno, toliko uzdržana i sigurna u sebe da izgleda nedodirljiva kao zvijezda na nebu.
Ponekad je bila vesela i razgovorna, a nekad, i sve češće, neraspoložena, zatvorena, zla. Tada je osjećao mržnju u njenim očima. Čudio se, ali nije gubio glavu. Baš u takvim časovima započinjao je sa njom najživlji razgovor."

[whisper]

U svojoj sam sobi našao odgovor na pitanje:koji je ključ uspjeha? Plafon mi kaže da je ambicija visoka, prozor mi reče pogledaj svijet, sat reče da je vrijeme zlato, ogledalo mi reče: ne sudi nikoga po vanjštini, vrata mi rekoše: gurni jako da bi dostigao svoj cilj, i na kraju, pod mi reče: ostani skroman, ti si samo stvorenje.

[hellen_stewart]

Čini mi se da sam povratak uvijek ovako zamišljao: prostrano nebo bez prijetnje, sunce što rađa boje, pomalo tupo osjećanje sreće zbog iščekivanja. I vedra lica oko mene.

(Tišine)

- Čovjek je stvoren da bude uhvaćen kad-tad.
- Nisi tako mislio ranije.
- Nisam bio ni zatvoren ranije. Nekad i sad to su dva čovjeka.

[hellen_stewart]

Cijelog života je sanjao o nečemu višem, a prilika mu se nikada nije pružala. Ako mu sudbina nije dala mogućnost, zašto mu je dala želju?

Ostrvo

[whisper]

Najgore je kad ljudi šute,kad se ne objasne
pa svaka sumnja ima pravo na život,i moja i tvoja.
Jer ti možda misliš o meni što je samo za tebe istina,
što je samo za tebe moja krivica,
jer te nitko ne razuvjerava,
a ja mogu da ti pripišem zlu namjeru,a to nije dobro,rat je.
Prijek pogled je opasniji nego u miru,
teže se podnosi i krvavije vraća,
a ponekad sumnja i strah natjeraju čovjeka da učini ružnu stvar,
da se osigura i obrani.

[Arizona]

"Ne želim da posjedujem, ne želim da upravljam. Želim samo neko blago lice, malo povjerenja, koju utješnu riječ, toplu ruku, ispruženu da me prihvati kad posrnem. Da ne dozvoli da padnem."

[Lea]

Život naroda je glad, krv, bijeda, mučno tavorenje na svojoj zemlji, i glupo umiranje na tuđoj. A velikaši će se vratiti kući, svi, da pričaju o slavi, i da preživjelima piju krv.

[Instinct]

"Najteže je objasniti ono što je najjednostavnije."
(Tvrđava)