Drama u Japanu
- djurdja
- trabl babl
- Posts: 9047
- Joined: 17 Sep 2010, 10:01
- Location: virtuala
Drama u Japanu
Gledajući snimke užasa koji je pogodio Japan, čitajući o tragičnim brojkama nestalih i umrlih, koje k tome nisu ni konačne, slušajući vijesti koje govore o novim i novim katastrofalnim događajima koji se i dalje dešavaju i šire,s grčem u želucu ostajem nijema i bez teksta nad nesrećom tamošnjeg naroda. Za njih je to smak već svijeta, a za mene strepnja od budućih događanja i želja da tako nešto nitko više nikada ne doživi. Duboko suosjećam sa svima tamo i tužna sam zbog uništenih života i svih srušenih snova…
Mogu se oduprijeti svemu osim iskusenju
- sunce
- na vrhuncu
- Posts: 529
- Joined: 16 Oct 2010, 22:48
- Location: Zagreb
Re: Drama u Japanu
Strašno je to što im se događa, ali fascinirana sam reakcijama ljudi.
- wendy
- penzionerka
- Posts: 2429
- Joined: 29 Nov 2010, 02:07
Re: Drama u Japanu
samo mogu reci UZASSS... sve druge rijeci su suvisne
Nocas gledam zvijezdu koja me u mislima nosi k tebi...
-
- penzionerka
- Posts: 4493
- Joined: 16 Feb 2010, 20:08
- la pittura
- penzionerka
- Posts: 5394
- Joined: 16 Feb 2011, 11:16
- Location: inspiracija
Re: Drama u Japanu
Žao mi je zbog događaja u Japanu, jezivo je gledati sve one slike i slušati o tamošnjim dešavanjima. Posebno stoga što sam imala mišljenje da kao napredan dio svijeta imaju spreman odgovor i na mnoge katastrofe koje ih mogu zadesiti, poučeni iskustvom iz II s.rata te svakodnevnim zemljotresima.
Ovaj ozbiljan udarac ostaviće dubok trag na čitavu planetu, ali ako ne ostavi na ljudski ego ništa se bitno neće promijeniti. Priroda mnogo trpi i onog trenutka kad nam pokaže samo djelić svoje snage sasvim nas parališe. To je ono što me ljuti, ponašanje ljudi, uobraženost, ne taktilnost, grabež, enormna eksploatacija svega radi profita i sve pod motom “kako ćemo-lako ćemo”. Uvjeravaju nas da imaju riješenja za sve i to nam poručuju sa najviših nivoa. A mi ovce… ali i nemamo mnogo moći do li riječi.
Jesmo li u stanju sagledati našu minornost u odnosu na kosmos ili nam nije ni važno, jesmo li u stanju sagledati da naš životni vijek nije vrijeme kojim se išta mjeri na ovoj planeti, osim našeg ličnog , mučnog i sujetnog trajanja.
Zemlja visokih duhovnih i umjetničkih dostignuća odgojila je generacije koje se ponašaju dostojanstveno i u ovakim časovima i zaista zaslužuju svako divljenje.
Tužna sam zbog njih.
Ovaj ozbiljan udarac ostaviće dubok trag na čitavu planetu, ali ako ne ostavi na ljudski ego ništa se bitno neće promijeniti. Priroda mnogo trpi i onog trenutka kad nam pokaže samo djelić svoje snage sasvim nas parališe. To je ono što me ljuti, ponašanje ljudi, uobraženost, ne taktilnost, grabež, enormna eksploatacija svega radi profita i sve pod motom “kako ćemo-lako ćemo”. Uvjeravaju nas da imaju riješenja za sve i to nam poručuju sa najviših nivoa. A mi ovce… ali i nemamo mnogo moći do li riječi.
Jesmo li u stanju sagledati našu minornost u odnosu na kosmos ili nam nije ni važno, jesmo li u stanju sagledati da naš životni vijek nije vrijeme kojim se išta mjeri na ovoj planeti, osim našeg ličnog , mučnog i sujetnog trajanja.
Zemlja visokih duhovnih i umjetničkih dostignuća odgojila je generacije koje se ponašaju dostojanstveno i u ovakim časovima i zaista zaslužuju svako divljenje.
Tužna sam zbog njih.
led, 'lad i di-s'-cipli-na gradele
- la pittura
- penzionerka
- Posts: 5394
- Joined: 16 Feb 2011, 11:16
- Location: inspiracija
Re: Drama u Japanu
Japan - spolja haos, unutra mir
16. mart 2011
Kakvo je zaista stanje među ljudima u potresenom, potopljenom pa ozračenom Japanu, najbolje pokazuje pismo jedne profesorice engleskog jezika iz Sendaija.
Dirljivo pismo prijateljima profesorice Ane objavljeno je na Fejsbuku, nakon čega se brzo proširilo svjetskom mrežom.
„Ukoliko nekome u stanu dođe voda, ljudi stave napolju natpis tako da i drugi mogu da dođu da napune svoje vrčeve i kante. Dijelimo to što imamo: vodu, hranu i grijalicu... Nema krađa, pljački, guranja u redovima...”, piše u dirljivom pismu profesorica iz Japana.
U Sendaiju (grad na krajnjem jugu Japana) sve izgleda dosta nestvarno. Međutim, blagoslovljena sam prekrasnim prijateljima koji mi puno pomažu. S obzirom da moj stan više ne zaslužuje taj naziv, preselila sam se kod prijatelja. Dijelimo to što imamo: vodu, hranu i grijalicu. Svi spavamo jedni uz druge na podu sobe, jedemo uz svijeće, pričamo priče. Toplo je, atmosfera je prijateljska i prekrasna.
Začuđujuće je kako ovdje gdje sam uopšte nema krađa ni guranja u redovima. Ljudi ostavljaju ulazna vrata širom otvorena jer je tako sigurnije kada potres opet udari. Stalno čujem da ponavljaju: ´Ovako je nekada bilo kada su se svi međusobno pomagali.´ Potresi se stalno vraćaju. Sinoć smo ih imali skoro svakih 15 minuta. Stalno se čuju sirene i nadlijeću nas helikopteri.
Proradio nam je vodovod u stanovima sinoć na nekoliko sati, a sada radi i preko dana. Struja se vratila danas popodne. Gas još nije proradio. Međutim, sve to ide prema područjima. Nekima proradi, a nekima ne. Svi se danima nisu prali. Osećamo se prljavima, ali sada imamo i važnijih briga. Sviđa mi se to kako smo odbacili nevažno. Živimo punim plućima na nivou instinkta, intuicije, brige, preživljavanja, ne samo za sebe, nego i za cijelu grupu, piše profesorica.
„Primjećujem čudnovate paralelne situacije. Na nekim su mjestima kuće u potpunom neredu, a onda vidim kuću s uredno posloženim ležajevima ili vešom koji se suši na suncu. Vidim ljude koji stoje u redu za hranu i vodu, a istovremeno vidim šetače sa psima. Ima i neočekivane ljepote. Noću je potpuna tišina. Nema automobila. Nikoga nema na ulicama. I noćno nebo prekriveno je zvijezdama. Obično se mogu vidjeti dvije ili tri, a sada je cijelo nebo prekriveno zvijezdama. Planine iznad Sendaija stoje čvrsto i kad je vazduh bistar vidimo njihovu veličanstvenu siluetu na nebu”, nastavlja se u pismu.
„Svaki dan dolazim do svoga stana da pogledam kako stoje stvari, sada šaljem ovaj email jer se struja vratila, a pred vratima bi me dočekala voda i hrana koju je neko ostavio. Nemam pojma ko, ali to je tu za mene. Starci sa zelenim kapama idu od vrata do vrata i proveravaju jesu li svi dobro. Ljudi potpune strance pitaju da li trebaju pomoć. Nigdje ne vidim znakove straha. Pomirenosti sa sudbinom da, ali straha ili panike ne.”
U pismu se još navodi i da su građani upozoreni kako mogu da očekuju naknadne udare, čak i jednako velike, u idućih mjesec dana ili više. Podrhtavanje se stalno osjeća.
Zatim zaključuje:
„Zbog nečega imam snažan osjećaj da se stvarno upravo događa ogroman kosmički korak naprijed u cijelome svijetu. I zbog nečega osjećam da mi se usljed iskustva sa ovim događajima u Japanu srce širom otvara. Brat me pitao osjećam li se ´manjom od makova zrna´ zbog ovoga što se dogodilo. Ne. Zapravo, osjećam da se događa nešto što je puno veće od mene same. Taj talas rađanja (širom svijeta) je težak, ali ipak veličanstven”, poručuje profesorka. (Mondo)
16. mart 2011
Kakvo je zaista stanje među ljudima u potresenom, potopljenom pa ozračenom Japanu, najbolje pokazuje pismo jedne profesorice engleskog jezika iz Sendaija.
Dirljivo pismo prijateljima profesorice Ane objavljeno je na Fejsbuku, nakon čega se brzo proširilo svjetskom mrežom.
„Ukoliko nekome u stanu dođe voda, ljudi stave napolju natpis tako da i drugi mogu da dođu da napune svoje vrčeve i kante. Dijelimo to što imamo: vodu, hranu i grijalicu... Nema krađa, pljački, guranja u redovima...”, piše u dirljivom pismu profesorica iz Japana.
U Sendaiju (grad na krajnjem jugu Japana) sve izgleda dosta nestvarno. Međutim, blagoslovljena sam prekrasnim prijateljima koji mi puno pomažu. S obzirom da moj stan više ne zaslužuje taj naziv, preselila sam se kod prijatelja. Dijelimo to što imamo: vodu, hranu i grijalicu. Svi spavamo jedni uz druge na podu sobe, jedemo uz svijeće, pričamo priče. Toplo je, atmosfera je prijateljska i prekrasna.
Začuđujuće je kako ovdje gdje sam uopšte nema krađa ni guranja u redovima. Ljudi ostavljaju ulazna vrata širom otvorena jer je tako sigurnije kada potres opet udari. Stalno čujem da ponavljaju: ´Ovako je nekada bilo kada su se svi međusobno pomagali.´ Potresi se stalno vraćaju. Sinoć smo ih imali skoro svakih 15 minuta. Stalno se čuju sirene i nadlijeću nas helikopteri.
Proradio nam je vodovod u stanovima sinoć na nekoliko sati, a sada radi i preko dana. Struja se vratila danas popodne. Gas još nije proradio. Međutim, sve to ide prema područjima. Nekima proradi, a nekima ne. Svi se danima nisu prali. Osećamo se prljavima, ali sada imamo i važnijih briga. Sviđa mi se to kako smo odbacili nevažno. Živimo punim plućima na nivou instinkta, intuicije, brige, preživljavanja, ne samo za sebe, nego i za cijelu grupu, piše profesorica.
„Primjećujem čudnovate paralelne situacije. Na nekim su mjestima kuće u potpunom neredu, a onda vidim kuću s uredno posloženim ležajevima ili vešom koji se suši na suncu. Vidim ljude koji stoje u redu za hranu i vodu, a istovremeno vidim šetače sa psima. Ima i neočekivane ljepote. Noću je potpuna tišina. Nema automobila. Nikoga nema na ulicama. I noćno nebo prekriveno je zvijezdama. Obično se mogu vidjeti dvije ili tri, a sada je cijelo nebo prekriveno zvijezdama. Planine iznad Sendaija stoje čvrsto i kad je vazduh bistar vidimo njihovu veličanstvenu siluetu na nebu”, nastavlja se u pismu.
„Svaki dan dolazim do svoga stana da pogledam kako stoje stvari, sada šaljem ovaj email jer se struja vratila, a pred vratima bi me dočekala voda i hrana koju je neko ostavio. Nemam pojma ko, ali to je tu za mene. Starci sa zelenim kapama idu od vrata do vrata i proveravaju jesu li svi dobro. Ljudi potpune strance pitaju da li trebaju pomoć. Nigdje ne vidim znakove straha. Pomirenosti sa sudbinom da, ali straha ili panike ne.”
U pismu se još navodi i da su građani upozoreni kako mogu da očekuju naknadne udare, čak i jednako velike, u idućih mjesec dana ili više. Podrhtavanje se stalno osjeća.
Zatim zaključuje:
„Zbog nečega imam snažan osjećaj da se stvarno upravo događa ogroman kosmički korak naprijed u cijelome svijetu. I zbog nečega osjećam da mi se usljed iskustva sa ovim događajima u Japanu srce širom otvara. Brat me pitao osjećam li se ´manjom od makova zrna´ zbog ovoga što se dogodilo. Ne. Zapravo, osjećam da se događa nešto što je puno veće od mene same. Taj talas rađanja (širom svijeta) je težak, ali ipak veličanstven”, poručuje profesorka. (Mondo)
led, 'lad i di-s'-cipli-na gradele