ceznutljiva granica smrti

Religija, etika, moral, alternativa, parapsihologija, ezoterija.
Post Reply
User avatar
micka
vječno nedonošče
Posts: 2510
Joined: 13 Aug 2008, 02:46

ceznutljiva granica smrti

Post by micka »

jednom spomenuh kako je tanka granica, maglovita i koliko ju je lako prijeci, samo zakoraknuti.
cemu postoji ta nit koja zove i vice? zasto neki od nas cuju zov koji budi ceznju u tijelu u dusi, neku izgubljenu svjesnost i bolnu odvojenost od necega sto u tim trenucima boli i boli. potones u sebe i trazis. osjetis da necega nema, da je jedan dio tebe, nesto sto ti pripada negdje iza te granice. nekako mi nije prirodna ta granica. zar ne bi bilo logicnije putovati izmedju? da boli i ceznje nema.
cemu ta ceznja za tisinom unutar sebe? jednom iskusih tu tisinu. morala sam se vratit u buku jer jos ne. zov je ostao tu. ostala je zelja i ceznja za tim smirenjem i ispunjenjem. borba je nekada teska. korak je tako lak, tako prirodan a opet nesto zadrzava pokret.
da li iza te granice lezi zaboravljeno znanje? pitam se nekada sto je ustvari zivot? zivot ili smrt? cudna mi je nekad i svrha zivota. jer za ucenje, igru ili cisto nesvjesno egzistiranje? zasto nesto tako predivnoga mora biti rascjepljeno?
toliko nekada vristim u sebi i guram tu bol od sebe, a najgore je ili mozda nije sto volim tu bol. poznata mi je. tu je oduvjek blizu mene.
ponekada mi dolazi netko u snove koga zovem svojom cuvaricom. godinama je to ista zena, svjetlosmedje poluduge valovite kose, svjetlih ociju. mirna sam pored nje. imam povjerenje u nju i znam da me ceka. svaki put ju gledam sa srecom i mirom.
izgleda da je ona sa druge strane granice i da mi jos uvjek neda da dodjem.
sa godinama kako sam cistila sebe i micala sve sto nije potrebno ta linija je sve cisca i cisca. ponekad se igram uz nju i gledam ju. nekada placem pored nje jer znam da ju nesmijem prec i gledam je li ona tamo. toliko divlja ta ceznja unutar mene nekada da mi dodje da si rastvorim prsa da izadje. zelim se prepustiti divljoj prirodi da me nosi i siba dok se ne raspadnem i nestanem.
nekada dignem glavu i potonem u sebe i gledam naprijed. nekako se onda osjecam razdvojeno. jedan dio mene ceka ispunjenje a drugi dio vadi i cupa iz sebe da da sve sto moze, sto prije, kao da mi gori pod petama, kao da moram izvrsiti zadace koje imam i otic negdje drugdje. stvarno se ponekad osjecam totalno zbrckano i zbunjeno zbog toga. strah me i pomisliti da li mi je misao o mojoj zadaci i mjestu tu, tocna???
User avatar
Lea
penzionerka
penzionerka
Posts: 9201
Joined: 13 Apr 2008, 15:24
Location: Njemacka

Re: ceznutljiva granica smrti

Post by Lea »

micka wrote:cemu ta ceznja za tisinom unutar sebe? jednom iskusih tu tisinu. /.../
da li iza te granice lezi zaboravljeno znanje? pitam se nekada sto je ustvari zivot? zivot ili smrt?
Danas sam sjebana, pa da mnogostruko ne citiram, izdvojila sam ove rečenice...

Zanima me, jesi li se nakon te tišine promijenila kao osoba? Kako je i je li to stanje utjecalo na tebe? Kakav je bio tvoj odnos prema svim ustaljenim formama "bitnoga" ili barem onoga što si do tada smatrala bitnim? Jesu li ti počele značiti "male stvari"? Jesi li primjećivala detalje i jesu li te isti ispunjali? Jesi li osjećala euforiju?

Ti si ovim postom opisala nešto što malo ljudi "prođe" u životu i sa samima sobom... Neki samo seru i seru... Ovome se divim... Ovo je duhovno...
User avatar
micka
vječno nedonošče
Posts: 2510
Joined: 13 Aug 2008, 02:46

Post by micka »

nije bilo euforije. samo mir. sveprozimajuci mir i sigurnost. od onda sam pustila da sve ide kako ide. smirila sam se, nije vise bilo unutarnje borbe sa svjetom i trazenja svog mjesta u njemu, kada sam shvatila da vec jesam u njemu, tocno na mjestu koje mi pripada.

male stvari? nema malih stvari, svaki trenutak je jedinstven i bogat, i ako ga prozivljavas tako zivot je ispunjen. svaki dio je jednako bitan jer te cini. svaki trenutak koji mozes poklonit nekome te ispunjava jer dio te tisine dajes dalje, dajes snagu i sigurnost koja je potrebna nekome, negdje na planeti.
od malena sam bila u svom svijetu, a to iskustvo mi je dalo da i ostanem u njemu i stvaram vlastite vrijednosti, da donosim svoje zakljucke i da trazim i trazim odgovore, da se ne mirim sa povrsnoscu i da shvatim da je u biti zivot strasno jednostavan jedino onda kada si to sto jesi, svoja i iskrena. progledas i vidis da puno ljudi zivi u nekom snu, i da su ti strani jer te i ne vide, jer ti ne spavas vise.
tisina ostaje. kada se pustis da otplutas u nju, cekas. sa sigurnoscu cekas, ne bojis se onoga sto ti buducnost nosi. nemas se cega plasit, sve je prirodno. odluke se donose odmah, ne kocis sebe. ne radis vise sto se ocekuje od tebe, zivis SVOJ zivot ne neciji tudji. a tisina te vodi. mozes se smijati i smijati, rekose mi da se i u snu smijem.
kada kazem cekas-nije to u onom smislu da stojis. to je da cekas kroz zivljenje. paralelno sa tobom i tvojim zivotom ide tisina i prati te, rame uz rame, ide ka cilju. cilja se ne plasim, imam povjerenje i sigurnost i mir.
ta tisina mi je dala potvrdu da se nisam bez razloga od malih nogu, opirala autoritetu, nametnutim obrascima ponasanja i prihvacanja bez razumjevanja ili saginjanja glave pred bilo kime.
znala sam ko klinka bit strasno tvrdoglava i uporna. sjecam se dobro, sa nekih 8-9 god. nesto sam se bila pokacila sa starim vezano za kupanje. bila je kasna jesen, i odlucila i donjela odluku da cu do ljeta, do odlaska na more vrsit samo stratesko pranje-lice, vrat, ispod ruku, pica i guza, ruke do laktova i noge do koljena. i jesam. kada sam se skinula na plazi, stari samo sto nije zavristao od uzasa i sramote, jer mu je mladja kcer na sebi imala odjelce-carape, rukavice i gacice su bile bjele, i vrat i lice, a ostalo, eh, samo je zavristao u more! i nikad me vise nije pokusavao prisilit na nesto sto necu. pustio me. a tisina mi je dala mene cjelu.
nema tu euforije, samo taj predivni mir i sigurnost, i znanje sebe i osjecanje sebe i sreca i smjeh. taj mir i tu tisinu bi pozeljela svakome da iskusi.
ceznja ostaje, jedino ju ljubav moze utisati. njihova snaga je jednaka, isto smirenje i snagu i sigurnost nosi. smisao mi je davat to sto dobijam iz tisine. tisina nije prazna, puna je.
User avatar
Lea
penzionerka
penzionerka
Posts: 9201
Joined: 13 Apr 2008, 15:24
Location: Njemacka

Post by Lea »

micka wrote:nije bilo euforije. samo mir. sveprozimajuci mir i sigurnost. od onda sam pustila da sve ide kako ide. smirila sam se, nije vise bilo unutarnje borbe sa svjetom i trazenja svog mjesta u njemu, kada sam shvatila da vec jesam u njemu, tocno na mjestu koje mi pripada.

male stvari? nema malih stvari, svaki trenutak je jedinstven i bogat, i ako ga prozivljavas tako zivot je ispunjen. svaki dio je jednako bitan jer te cini. svaki trenutak koji mozes poklonit nekome te ispunjava jer dio te tisine dajes dalje, dajes snagu i sigurnost koja je potrebna nekome, negdje na planeti.
Doživjela sam slično iskustvo, zbog toga sam fascinirana ovim što si iznijela... Pod "malim stvarima", mislila sam na detalje, sitnice, koje možda do tog trena nisi primjećivala, a koje su u tom stanju ispunjale tvoje biće... To sam doživjela... Do tada sam bila samo još jedna bahata, ohola balavica, s kojom ni bog ni čovjek nije mogao na kraj izaći... Sve sam "znala", sve sam "mogla", na sva sam pitanja imala odgovor, i stalno bi se prepucavala s ljudima koji su me okruživali... U tom sam se stanju, u tom periodu života, doživjela sam promjenu... Sve do tada važno izgubilo je smisao... I obuzela me tišina koju spominješ... Osjećala sam se smireno i kao da lebdim u sebi... Ništa me više nije diralo, ni na šta nisam reagirala, a svijet sam počela promatrati nekim drugim očima, očima polu sna...
User avatar
Lea
penzionerka
penzionerka
Posts: 9201
Joined: 13 Apr 2008, 15:24
Location: Njemacka

Post by Lea »

I taj smisao za suosjećanje tad je poprimio neki novi oblik... Ni dan danas ne znam to objasniti.
Michelangelo Buonarroti "Kad pripadam tebi, tad konačno potpuno pripadam i samome sebi."
User avatar
Modesty Blaise
penzionerka
penzionerka
Posts: 2294
Joined: 21 Dec 2008, 13:59
Location: 43°33' N, 16°27' E
Contact:

Post by Modesty Blaise »

Micka, svaka čast, od riječi do riječi, savršeno!!!
Imaš uvide vrijedne divljenja.
"Do what you will, this world's a fiction and is made up of contradiction." (William Blake) Image
Post Reply