Posteljina boje mađarske vižle bila je potpuno izgužvana i na mjestima mokra... Biva to nakon seksa. A njih dvije, eno ih, leže izvaljene, sretne, zadovoljene. Zrinkina njegovana ruka, gotovo nestvarna u polumraku sobe, blago miluje Sarino lice. Kratkonoktim prstom pomazi joj trepavice, otprati krivulju nosa pa lagano dotakne usne koje, kao na oprugu, stisnu se u poljubac koji Zrinkin prst rado primi.
A onda ruka krene niže i već je na vratu. Vrat vodi do ramena i ruka se uputi prema njima. Masira ih blago, zna Sara to voli. Zrinka znatiželjno podigne pogled do Sarinih očiju. Zatvorene su. Znala je.
- Nemoj mi zaspati sad. – reče i poljubi ju u oko. Lijevo. Jer joj je bliže.
- Ne spavam. Razmišljam.
- Ma, dat' ću ti ja razmišljanje. Geronimooooo! – zaurla Zrinka i baci se na Saru.
Ne bi se Sara tako slatko smijala da Zrinka nije tek mrvica od žene. Malena, sitna, žilava i tek naizgled krhka, Zrile nije prijetnja Sarinom raskošnom tijelu. Meko ju dočeka na sebe pa joj pokloni dug, topao poljubac. Svidjelo se to Zrinki pa joj uzvrati još toplijim i još dužim poljupcem a onda se prisjeti puta kojim je njena ruka još malo prije prelazila pa usnama ponovi tu zanimljivu putanju.
Ne zaustavlja se na ramenima, odlazi na grudi, pa se spusti još malo niže.
- Šta ti je ovo?
- Koje?
- Ove crte tu, na trbuhu?
- Ah, to...ma ništa, nema veze...
- Ne, ozbiljno, šta je to?
- Čekaj Zrinka, pa šta ja tebi nisam pričala?? – pridigne se Sara
- Nisi. Pričaj...
- Ne znam...nije to baš lijepa priča a ovo je tako ugodan trenutak. Ali, imaš pravo, volimo se i trebala bih podjeliti to sa tobom. Dakle...nešto prije mog petog rođendana moji starci su odlučili da pravi odgoj uključuje i puno putovanja. Znaš, ono, da im djeca vide svijeta. Upoznaj svijet da bi volio domovinu. Širi vidokruge...ali nakon toga što se dogodilo nikada im više nije palo na pamet da nas vode dalje od Jadrana. Ma imala sam sreću što je i Jadran dolazio u obzir. Kako je sve to završilo, čudo da su me i u bazen pustili. Mogla sam provesti djetinjstvo u šetnjama parkovima, dok me drže za ruku...
- Da, da. Shvatila sam. Pričaj dalje!
- Pričam. Polako. Nije to priča koju je lako ispričati. Još imam traume. OK....pričam. Odlučili su oni tako da nas odvedu na Safari. U Afriku. Ne sjećam se točno koja je zemlja bila u pitanju ali nekako mi se čini da je bila Kenija. Moraš shvatiti, o tome se doma kod mene ne priča, a ja sam bila premala da bih sve zapamtila...Pričam, ok, ok! Koja bila da bila, ta zemlja je bila predivna. Samo Afrika može biti toliko različita sama od sebe. Nigdje na svijetu zelena nije tako zelena a žuta tako žuta kao tamo. Treći dan našeg boravka krenuli smo na safari. Sjedili smo u jednom od onih otvorenih kamioneta što se znaju vidjeti u filmovima. Sjedili smo na klupicama i čekali da susretnemo neke životinje. Vozili smo se više od dva sata do odredišta gdje se znaju viđati tigrovi. Sparkirali smo se tamo i čekali neko vrijeme i zaista, tigrovi su se pojavili. Možeš li zamisliti moje oduševljenje kada sam vidjela pravog tigra, ni pet metara daleko od mene, u prirodi, slobodnog? Bila sam luda od sreće i odlučila ga dotaknuti. U djeliću sekunde dok moji nisu gledali, prebacila sam noge preko ruba kamioneta i HOP! već sam bila dole, ravno pred tigrom.
U prvom trenutku, zbunjen, tigar je zaurlao revno meni u lice. Još se sjećam zadaha iz njegovih ralja! I onda, dok odrasli još nisu ni stigli reagirati tigar me dograbio sa obje strane trbuha, odmah iznad bokova i privukao me sebi. Vođa puta bacio se za mnom, uhvatio me za ramena i počeo vući natrag u sigurnost kamioneta. Ali tigar je samo ponovo hvatao i hvatao i havatao...vidis i sama, svu me je izbrazdao...i baš u trenutku kada je krenuo da me ugrize vodič me je uspio povući van dometa tigrovih šapa! Da mi tata nije liječnik, vjerojatno ne bih preživjela do civilizacije i prve bolnice, u kojoj sam provela ostatak našeg ljetovanja. I kasnije, kad smo se vratili, još sam liječila rane mjesecima. Ni u školu nisam mogla...
- Grozno nešto! Nevjerojatno! Mora da si se strahovito bojala. I kolike su to boli trebale biti...Mogu si samo zamis...čekaj malo! Škola? Pa nisi li rekla da je to bilo prije tvog petog rođendana? Pa nisi sa četri već išla u školu...!
– Zrinka je prelazila iz stanja zgroženosti u stanje zbunjenosti. Gledala je u Sarino obožavano lice dok se ova grčevito borila da ne prasne u smijeh. I onda je Sarin grohot ispunio sobu...
- Pa ti mi vjeruješ! Luda glavo! To su strije! – kroz smijeh je govorila Sara – To su strije! Strije...