Draga Marta,
Javljam ti se jer više ne znam kuda da idem i šta da radim. Svaki je dan nova borba u koju se treba upustiti a ja imam sve manje snage. Uvijek sukob sa sobom, sa svijetom, i moram priznati da mi je dosta.
Naime, lezbijka sam.
Javljam ti se jer više ne znam kuda da idem i šta da radim. Svaki je dan nova borba u koju se treba upustiti a ja imam sve manje snage. Uvijek sukob sa sobom, sa svijetom, i moram priznati da mi je dosta.
Naime, lezbijka sam.
Mislim da sam prva koja ti se obraća sa ovakvim problemom i nadam se da ćeš ga moći objaviti, da se ne kosi sa politikom časopisa..ili tako nešto. Nisam cinična, realna sam. I dobro znam o čemu pričam.
Rođena sam u prosječnoj porodici sa ocem koji nije tukao majku, nije pio i nije bio loš čovjek. Moja je majka bila poštena žena koja je radila dva posla. Jedan je bio onaj u firmi a drugi, neplaćen, onaj kod kuće...vječita ženska priča, zar ne? Oboje su se trudili i emocionalno i materijalno bratu i meni pružiti maksimum. Da, djetinjstva se sjećam kao sretnog.
Prvi puta sam se zaljubila kada sam imala osam godina. U filmsku zvijezdu, kako to već ide u tim godinama. Jedina je razlika bila što je moja filmska zvijezda bila istog spola kao ja. No, u to vrijeme nisam znala da postoji seksualnost pa je bilo normalno da me vlastita homoseksualnost nije zabrinjavala.
Zabrinula sam se prvi puta kada sam, slušajući najbolju prijateljicu kako priča o svom dečku i načinu na koji se ljube, poželjela da zašuti. Nisam željela slušati o njegovim poljupcima jer sam ja željela biti ta koja ju ljubi. Nisam je nikad poljubila ali se još dobro sjećam koliko sam vremena provela umirujući leptiriće u mom tijelu koji bi uzletjeli kada bi se ona nasmijala.
Oh, Marta, nisam imala pojma da ju volim, da sam zaljubljena u ženu. Mislila sam da mi je samo jako stalo do njenog prijateljstva, mislila sam da...u to vrijeme moj mozak još nije mogao podnijeti pomisao da sam drugačija od svih koje znam. Bila sam jedina lezbijka na svijetu, i odlučila sam da to nisam.
Vrijeme je prolazilo i došla sam u doba kada sam poželjela imati nekoga pored sebe. Nekog svog. Poneki nespretni pokušaj sa mojim muškim prijateljima, kojima sam uvijek bila blagoslovljena. Nije išlo. Sva moja ljubav prema njima se ograničavala poljupcem. Nije išlo dalje jer nisam mogla. Pomislila sam da sam frigidna. Pomislila sam da možda čekam "Onog Pravog" i da sam prevelika emocionalka da se samo tako upustim u ljubavnu vezu sa drugim najboljim. I sve to vrijeme uvijek je tu bila neka najbolja prijateljica, čije su me pogledi dovodili do ludila, kojoj sam voljela napraviti frizuru - jer bi joj tada milovala kosu, za koju bih prešla sedam gora i mora i livada... Ali još nisam mogla stati pred sebe i reći - da, ja volim žene.
Sve do jednom.
Već sam odavno završila faks, odavno se zaposlila i polako sam postajala "svoj čovjek", ma šta to značilo.
Ona je bila kćerka prijatelja mojih roditelja i ljetovali smo kod njih na moru. Veče je bilo toplo i more je šumilo i mi smo razgovarale i razgovarale i razgovarale. U gluho doba noći dok smo, gledajući se u oči, pokušavale zatomiti grohotan smijeh zbog šale netom ispričane, samo smo krenule jedna prema drugoj i tada sam prvi puta poljubila ženu. Ništa se osim tih nekoliko poljupca i moga saznanja da je to - to, te noći nije dogodilo. Zvijezde su ostale na nebu, jutro je svanulo. Sve, osim mene, je ostalo isto.
Naša se veza razvijala polako. Obje, po prvi put u takvoj situaciji, pažljivo smo tapkale nogama prije svakog koraka. No, sve je bilo tako divno, sunce je prvi put zasjalo punim sjajem. Nakon dvije godine veze odlučile smo se na zajednički život.
Tri godine je trajala naša idila. Nitko nije znao ništa o nama, dvije žene koje žive zajedno u očima heteroseksualaca su cimerice, ne ljubavnice. Uz malo pažnje, taj privid je lako zadržati. Naši su roditelji bili oduševljeni što se tako dobro slažemo, nas dvije uspješne žene, i bili su uvjereni kako smo se se odlučile na sustanarstvo da bi se obje mogle posvetiti karijeri koja je kod obje bila vrlo uspješna. Kako se trideseta približila pa ostala za nama sve su jači bili pritisci sa strane; udaj se, imaj djecu, ne može ti posao zamjeniti obitelj. Nisam im mogla objasniti da ja obitelj, doduše bez djece, već imam. Nisam ni morala. Sve se saznalo na ružan način.
Bile smo na moru, na istom onom mjestu gdje je sve, godinama prije, započelo. Trenutak nepažnje u vlastitom dvorištu, donešena kava i ovlaš poljubac u usne koštali su nas skupo. Njen je otac upravo stigao.
Ona je dobila izbor, ja ili oni...i još se pitam da li bi drugačije bilo da je bila malo hrabrija. Odselila se u Austaliju, kod tatine sestre, da me više nikad ne vidi. Sada ima muža i sina i nadam se da je sretna bar koliko je bila sretna sa mnom. Najviše boli što za njenu obitelj nisam saznala od nje. Javlja se prijateljima, no ne i meni. Vjerujem da joj je tako lakše.
Moja majka, do onda prijateljica i saveznica, je poludjela zbog spoznaje da sam lezbijka. Nazivala me pogrdnim imenima, branila je ocu da me viđa, bratovu ženu je upozorila da nikad ne ostaje sama sa mnom - jer, rekla je, nikad se ne zna.
Bol koju sam osjećala nemoguće je opisati. Ipak, najgore je zabolilo kada je nazvala vlasnika privatne firme u koju sam uložila deset godina svoga života i ...kada sam ostala bez posla. Taj dan sam ridajući došla u svoj roditeljski dom i pitala ju šta želi od mene.
Udaj se, rekla je.
Udala sam se.
Ionako je tada već sve bilo nevažno.
Moj je suprug bilo dobar čovjek. Razuman, staložen, pouzdan. Brak sa njim solidan ali dosadan. On nije mogao imati djecu, tako da nisam imala priliku roditi i posvetiti život malenom biću. Moj novi posao je bio daleko ispod mojih mogućnosti, no ambicija je nestala kada i volja za životom. Rastala sam se tri godine kasnije, kada je moj muž pronašao ljubavnicu. Da li sam mu zamjerila? Nisam. Znam da mu ja u seksualnom dijelu naše veze nisam baš puno mogla pružiti. Ona, u kompletu sa njenim sinom, sada su njegova nova obitelj.
A ja?
Sjedim sama, i pišem vam nadajući se da ćete mi reći kako dalje.
Ne mogu se zamisliti u novom braku, sa novim muškarcem kojem neću biti žena kakvu treba, jer on nije ono što ja želim. Ne smijem si dozvoliti novu ženu, jer moje je srce previše slomljeno...a i bojim se. Sada se već jako bojim.
O samoubojstvu razmišljam sa olakšanjem. Ali, sada, više ni za to nemam hrabrosti.
Slomljena
Rođena sam u prosječnoj porodici sa ocem koji nije tukao majku, nije pio i nije bio loš čovjek. Moja je majka bila poštena žena koja je radila dva posla. Jedan je bio onaj u firmi a drugi, neplaćen, onaj kod kuće...vječita ženska priča, zar ne? Oboje su se trudili i emocionalno i materijalno bratu i meni pružiti maksimum. Da, djetinjstva se sjećam kao sretnog.
Prvi puta sam se zaljubila kada sam imala osam godina. U filmsku zvijezdu, kako to već ide u tim godinama. Jedina je razlika bila što je moja filmska zvijezda bila istog spola kao ja. No, u to vrijeme nisam znala da postoji seksualnost pa je bilo normalno da me vlastita homoseksualnost nije zabrinjavala.
Zabrinula sam se prvi puta kada sam, slušajući najbolju prijateljicu kako priča o svom dečku i načinu na koji se ljube, poželjela da zašuti. Nisam željela slušati o njegovim poljupcima jer sam ja željela biti ta koja ju ljubi. Nisam je nikad poljubila ali se još dobro sjećam koliko sam vremena provela umirujući leptiriće u mom tijelu koji bi uzletjeli kada bi se ona nasmijala.
Oh, Marta, nisam imala pojma da ju volim, da sam zaljubljena u ženu. Mislila sam da mi je samo jako stalo do njenog prijateljstva, mislila sam da...u to vrijeme moj mozak još nije mogao podnijeti pomisao da sam drugačija od svih koje znam. Bila sam jedina lezbijka na svijetu, i odlučila sam da to nisam.
Vrijeme je prolazilo i došla sam u doba kada sam poželjela imati nekoga pored sebe. Nekog svog. Poneki nespretni pokušaj sa mojim muškim prijateljima, kojima sam uvijek bila blagoslovljena. Nije išlo. Sva moja ljubav prema njima se ograničavala poljupcem. Nije išlo dalje jer nisam mogla. Pomislila sam da sam frigidna. Pomislila sam da možda čekam "Onog Pravog" i da sam prevelika emocionalka da se samo tako upustim u ljubavnu vezu sa drugim najboljim. I sve to vrijeme uvijek je tu bila neka najbolja prijateljica, čije su me pogledi dovodili do ludila, kojoj sam voljela napraviti frizuru - jer bi joj tada milovala kosu, za koju bih prešla sedam gora i mora i livada... Ali još nisam mogla stati pred sebe i reći - da, ja volim žene.
Sve do jednom.
Već sam odavno završila faks, odavno se zaposlila i polako sam postajala "svoj čovjek", ma šta to značilo.
Ona je bila kćerka prijatelja mojih roditelja i ljetovali smo kod njih na moru. Veče je bilo toplo i more je šumilo i mi smo razgovarale i razgovarale i razgovarale. U gluho doba noći dok smo, gledajući se u oči, pokušavale zatomiti grohotan smijeh zbog šale netom ispričane, samo smo krenule jedna prema drugoj i tada sam prvi puta poljubila ženu. Ništa se osim tih nekoliko poljupca i moga saznanja da je to - to, te noći nije dogodilo. Zvijezde su ostale na nebu, jutro je svanulo. Sve, osim mene, je ostalo isto.
Naša se veza razvijala polako. Obje, po prvi put u takvoj situaciji, pažljivo smo tapkale nogama prije svakog koraka. No, sve je bilo tako divno, sunce je prvi put zasjalo punim sjajem. Nakon dvije godine veze odlučile smo se na zajednički život.
Tri godine je trajala naša idila. Nitko nije znao ništa o nama, dvije žene koje žive zajedno u očima heteroseksualaca su cimerice, ne ljubavnice. Uz malo pažnje, taj privid je lako zadržati. Naši su roditelji bili oduševljeni što se tako dobro slažemo, nas dvije uspješne žene, i bili su uvjereni kako smo se se odlučile na sustanarstvo da bi se obje mogle posvetiti karijeri koja je kod obje bila vrlo uspješna. Kako se trideseta približila pa ostala za nama sve su jači bili pritisci sa strane; udaj se, imaj djecu, ne može ti posao zamjeniti obitelj. Nisam im mogla objasniti da ja obitelj, doduše bez djece, već imam. Nisam ni morala. Sve se saznalo na ružan način.
Bile smo na moru, na istom onom mjestu gdje je sve, godinama prije, započelo. Trenutak nepažnje u vlastitom dvorištu, donešena kava i ovlaš poljubac u usne koštali su nas skupo. Njen je otac upravo stigao.
Ona je dobila izbor, ja ili oni...i još se pitam da li bi drugačije bilo da je bila malo hrabrija. Odselila se u Austaliju, kod tatine sestre, da me više nikad ne vidi. Sada ima muža i sina i nadam se da je sretna bar koliko je bila sretna sa mnom. Najviše boli što za njenu obitelj nisam saznala od nje. Javlja se prijateljima, no ne i meni. Vjerujem da joj je tako lakše.
Moja majka, do onda prijateljica i saveznica, je poludjela zbog spoznaje da sam lezbijka. Nazivala me pogrdnim imenima, branila je ocu da me viđa, bratovu ženu je upozorila da nikad ne ostaje sama sa mnom - jer, rekla je, nikad se ne zna.
Bol koju sam osjećala nemoguće je opisati. Ipak, najgore je zabolilo kada je nazvala vlasnika privatne firme u koju sam uložila deset godina svoga života i ...kada sam ostala bez posla. Taj dan sam ridajući došla u svoj roditeljski dom i pitala ju šta želi od mene.
Udaj se, rekla je.
Udala sam se.
Ionako je tada već sve bilo nevažno.
Moj je suprug bilo dobar čovjek. Razuman, staložen, pouzdan. Brak sa njim solidan ali dosadan. On nije mogao imati djecu, tako da nisam imala priliku roditi i posvetiti život malenom biću. Moj novi posao je bio daleko ispod mojih mogućnosti, no ambicija je nestala kada i volja za životom. Rastala sam se tri godine kasnije, kada je moj muž pronašao ljubavnicu. Da li sam mu zamjerila? Nisam. Znam da mu ja u seksualnom dijelu naše veze nisam baš puno mogla pružiti. Ona, u kompletu sa njenim sinom, sada su njegova nova obitelj.
A ja?
Sjedim sama, i pišem vam nadajući se da ćete mi reći kako dalje.
Ne mogu se zamisliti u novom braku, sa novim muškarcem kojem neću biti žena kakvu treba, jer on nije ono što ja želim. Ne smijem si dozvoliti novu ženu, jer moje je srce previše slomljeno...a i bojim se. Sada se već jako bojim.
O samoubojstvu razmišljam sa olakšanjem. Ali, sada, više ni za to nemam hrabrosti.
Slomljena