Jutro nas je odvelo na kavu. Konobar je bio pametan dječarac i već je trećeg dana znao što ćemo naručiti. Kava sa mlijekom, na balkanski način ( Caffe americano ) i tonik. Oh, da, bila sam u svojoj "Tonik Fazi". Plan i program za danas je jasno određen. Kavica, doručak, sve u dobrom starom izijana stilu. Onda navlačenje badekostima i - pravac Aquapark. U njegovoj se blizini nalazi i nekakav "filmski park", kojem smo blagonaklono dozvolile da postoji kao opcija.
Opet malkice gubljenja po okolici jezera Garda. No uzeći u obzir ljepotu krajolika nismo bile nezadovoljne prisilnim razgledavanjem. Vidiš šume, vidiš polja, vidiš jezero i preko jezera vidiš Alpe. Vidiš si i udobrovoljenu zenu, jer auto je zahvaljujući klimi mjesto gdje je ugodno biti.
Pronašle smo!
Vidimo kulise i odlučujemo istog momenta. Idemo u oba parka.
Vruće je. Sunce prži. Ulazimo prvo u filmski dio. Šta ćemo sad? Nema organiziranog vodiča ali imamo prospekt. Vrlo loše napravljen.
Gle, tamo desno ima neki ...kamion(?) koji prima ljude. Magma?? Idemo.
Sjedamo. Ništa ne razumijemo šta govore preko razglasa ali nam uskoro postaje sve jasno. Kamionom bježimo, prolazimo, što li, kroz radioaktivnu zonu. Po nama se izljeva radioaktivna tekućina, prelazimo preko mosta koji se ruši, zaustavljamo se u labaratoriju koji se raspada i eksplodira dok smo mi u njemu. Voda gori. Doslovno. Zanimljiv prizor. Vožnja je gotova i preko omanjeg trga dolazimo do kulisa Indiane Jonesa bas na vrijeme kada oni tamo prikazuju kako izgleda radni dan prosječnog kaskadera. E pa, ne izgleda loše.
Nakon toga nas sa ceste potjera glavom i bradom jedan od Blues brothera sa kojim mi se draga srodi. Malkice još bezglavo bauljamo a onda se nalazimo pred vratima atrakcije po nazivu Terminator III. Dva policajca stoje ispred vrata i ja završavam u njihovom zagrljaju pogurnuta nježnom rukom žene li mi, da bi taj trenutak ostao zauvijek u nasem vlasništvu kao fotografija. Sama atrakcija je bila manje interesantna od ta dva glumca-drota.
Mogle bi ručati. U Zorrou. Nismo trebale. Taj dio želimo zaboraviti. Zar ne?
Prije slijedeće atrakcije čeka nas ni manje ni više nego Marilyn Monroe. Sliknemo se i sa njom pa u Horror house.
Moja je draga hrabro biće. Ona ide prva, ispred svih. Vodič nam na izvrsnom talijanskom objasni šta treba raditi u hororskoj kući. Tu pada jedna od najčešće izgovorenih rečenica našeg godišnjeg odmora - ingliš pliz. Shvaćamo što treba. Ona kao prva u koloni, treba pratiti crvene točkice a mi se kao idioti trebamo se držati onome ispred nas rukama za ramena i ... krenemo.
Ta atrakcija nas je oduševila. I curica iz Egzorcista, i Fredi Kruger i Ed Škaroruki i prizor iz Teksaškog masakra motornom pilom i teta Sajko...ok, majka iz Psycha.
No najbolji dio ću ispričati u cijelosti.
Dakle, nalazimo se u dobro osvjetljenoj sobi za obdukcije. Svjestost je velika promjena jer većina drugih odaja ima toliko svjetlosti da te prepadne sama atrakcija. No ovdje se sve dobro vidi. Pločice su mjestimično umrljane krvlju, dva su stola sa dva leša, muškim i ženskim, pored stola sa čudnim instrumentima i bocama sa dijelovima ljudskih tijela. Čvrsto si držim ženu predvodnicu za ramena, dok moja ramena stišće dvadesetogodišnji talijan a njegova tko zna tko koga za remena drži neka sasvim druga osoba. Dakle, o vlakiću se radi. Žena mi povremeno zaurla zastašujuće krikove, ne bi li nas preplašila. Svi se smijemo i gazimo si predhodniku po nogama. Prolazimo gotovo cijelu tu prostoriju i njena ruka, u želji da nas još malo isprepada krene prema glavi jednog od mrtvaca. Svi smo zapiljeni u nju iščekujući šta će napraviti i u taj čas, dok smo duboko koncentrirani na njene pi**arije nama iza leđa izleti poludjeli doktor i zaurla iz sveg glasa. Zaurlali smo i mi i pobjegli dalje. Urlali smo jos dugo poslije, samo ovaj put od smijeha.
Gotovo.
Idemo u Aquapark.
Smjestile smo se na nečemu što se zove Shark bay. Veliki bazen sa pješčanom plazom. Ostavišmo stvari, i preplivamo bazen prema najvišem akvaganu kojeg sam ikad vidjela. A vidjela sam ih dosta. Sa nekakvih pedesetak metara visine spušta se gotovo okomito i meni ne pada na pamet da se popnem gore a kamo li da se spustim njime.
Kao što rekoh, moja je žena hrabro biće.
Većina ljudi, isključivo muškaraca bi odustajala kada bi se popela gore - no ne i ona. Spustila se. Slobodan pad! Ledja joj ne dodiruju akvagan, slobodan pad!!! I mukli udarac kada leđa i dupence ipak dodirnu akvagan. Bolno. I bolno zastrašujuće.
Tada je bila samo adrenalin u obliku žene.
Idemo dalje, na dugačak ali potpuno bezopasan akvagan. Odvozimo se i promjenimo mišljenje o njemu. Nije bezopasan.
Na izlasku, nakon vožnje, krenule smo mostićem koji vodi prema plaži. Tamo gužva. Pogledamo dole. Mladi muškarac leži na prsima, pola na zemlji pola na nekim cijevima, onesvješten, zaglavljen. Pao je. Iz akvagana. Pruža mu se prva pomoć, dolazi k svijesti. Izgleda da kičma nije stradala, ali ostalo...tko zna. Nismo ostale gledati.
Naglo smo izgubile volju za bazenima. Idemo natrag na jezero a onda odlučimo otići u Pescieru na večeru.
Jele smo, prošetale, lizale ( sladoled ).
Hranile patke.
Rano smo se zavukle u šator. Gledale smo ljude kako prolaze po stazici ispred nas pa smo onda gledale jedna u drugu.