Desi mi se da doručkujem u Merkatoru, na poslednjem, staklenom spratu, one njihove salatuljke i čorbuljke. Generalno ne volim da jedem tamo, iz više razloga. Previše klinaca u šarenom kavezu od gume juri se i pišti, dok njihove mamice kibiciju poslednje krike mode. Deca možda u kavezu vide neku pustolovinu, ali ja, koja ceo život prelazim iz jednog u drugi, baš nikakvu. Nekad tu zateknem poznanika, starijeg Pesnika, avangardna zaostavština, koji tu čuva svoj najmlađi naraštaj. Sa više ili manje neprijatnosti izbegnem da mu se javim. Ne volim da pričam i jedem, pogotovo ako je jutro. Pogotovo ako je o poeziji. Moj mob šizi od reklamnih mmsova koji ga u Merkatoru spopadaju preko bluetootha. Plavi zub je ustvari borac protiv dosade. Na prvom spratu je u toku rasprodaja grilon čarapa, a na četvrtom opreme za skijanje. Neverovatno kako ih brzo zaboravljam, od onih sam žena koje popuste uvek propuste.
- Moli se vlasnik Mercedesa tablica 1233 65… da se javi i preparkira svoj auto.
Da, tu je i razglas. Prvi put, drugi, treći. Ipak, desi mi se da jedem tamo. Do prošle godine sam i veš tu kupovala, priznajem, na drugom spratu. Sada imam e-katalog. Ušteda je alarmantno veća, veći izbor ilustracija i boja. Kupim tačno ono što mi treba, bez pride sto gluposti sa kojima posle ne znam šta bih. Knjige su najbolji primer za to – kako kupiti naslove koje niste imali u vidu. A i gaće nisu ništa lošiji primer.
- Moli se vlasnik belog Mercedesa tablica 1233 65… da se javi i preparkira svoj auto.
Ponekad ipak, doručkujem tamo, jer se lepo vidi grad. Slika koju vidim kroz prozorsko okno Merkatora malko je iščešena. I misli su mi obično takve, van zgloba. Migolje mojom glavom kao konobari između stolova. Uniformisane, takođe, samo što ne nose ispeglanu belu košulju, gole su. Jutarnje misli.
- Moli se vlasnik belog Mercedesa B klase, tablica 1233 65… da se javi i preparkira svoj auto.
Spazila sam je sa prozora kako dolazi od Univerziteta. Prepoznala bih je i iz svemira. Moja komšinica. Kada se doselila u zgradu, nisam bila tu, bila sam na mojim putešestvijama, čuvenim. Zato se nikad zvanično nismo upoznale, a ni kafu pile. Hoda sa slušalicama u ušima. Poker face, mogla bi da odglumi svaki orgazam. Žuta kapa, sivi šal. Šake u džepovima pepito kaputa, svetlije sivog, dole, crne pantalone uvučene u čizme, izgleda kao da će svakog časa da zajaše. Pitam se da li me je namerno jutros zaustavila ispred ulaza. Ili je u šest ujutru stvarno htela da zna da li je sa mojim skenerom sve u redu? Ja sam već bila u autu, nameštala sam pojas kada mi je kucnala na prozor, ništa je nisam čula. Trebalo je da dam kontakt da bih mogla da otvorim prozor, i njoj je trebao sekund da skonta da sad neću upaliti auto i otići. Opet ta poker faca.
„O mora da sam te pomešala... Zar ti nisi sinoć zvonila kod mene??“
„Ne, nisam“. Da nisam bila tako šlogirana možda bih i odgovorila nešto smisleno, nešto kao „Možda i zazvonim“. Ujutru zvučim ironično. Ne vidim je više, zamakla je, od jutarnjeg sunca plače mi trougao oka. Ironijom mažem zalogaj umesto džemom. U vreme doručka. Za druge stanare ona je devojka na početku treće decenije, sudinica za prekršaje pristigla iz unutrašnjosti. Za mene, ona je neko ko ceo svoj život jednako sanja o susretu dva stvorenja čije bi se duše volele ne mareći za telesne prepreke...
Moja komšinica. Vrata do vrata. Svake večeri iz njenog stana čujem klik-klak, spuštanje kreveta.
P.s. Ugodno popodne komšinici Cajki, uz pesmu Klik-klak. Uživajte!
Pesma:
Članci istog autora: