- Kavu?
- A? Da...
Marko se udaljio hodnikom.
Piljim u pod. Pokušavam naći sustavne, prepoznatljive oblike u mrvljenom crno-sivo-bijelom kamenu. Prepoznajem lava. Lavlju glavu.
Krajičkom oka hvatam vlastiti pramen kose ispao iz repa. Rascvjetan je. Trebala bih se pošišati. Ili ošišati. No oblici frizura bježe, iščezavaju.
Mislim kako su tenisice koje nosim udobne. Bi li bilo blesavo da sam odjednom kupila dva para? To vrtim po glavi kad god ih pogledam. Mali ritual. Konstanta. Koja se ne mijenja.
Dižem glavu. Kao da sam apsolvirala ovaj moj, najuži svemir. Daleko, do prozora u dnu hodnika, jedna odeblja, sredovječna žena sva obučena u bež, od glave do pete (gdje li je samo našla potpuno istu nijansu bež cipela, košulje i suknje?), pridržava drhtavog starca u smiješnoj pidžami na ogromne, široke, tamno-plave pruge. On drhturi, no zadržava pozu neke poodmakle staračke suzdržanosti da se potpuno prepusti njezinoj pomoći, pa se čak i pomalo obješenjački oslanja jednom rukom o zid.
Iz sobe preko puta mene, izlijeće sitna, vižljasta medicinska sestra u svjetloplavom. Nosi praznu bocu od nečije infuzije. Uopće me zanima čija je boca. No vidim da piše «Glukoza». Netko je, izgleda, baš papao- što bi rekli mi, oni koji dolazimo. Da dignemo moral. Samo se pitam kome. Onima što leže, ili nama samima.
Spava mi se. Uvijek mi se spava u bolnicama. A nisu ni dali da se otvore prozori. Tlak mi pada. Hoću pušiti. Baš sada. A nije dozvoljeno.
Ona «bež-žena» i starac se počinju natezati oko nečega. Ona ga u nešto uvjerava, a on se razmahao.
- Drž'!
- Hvala.
- Su još unutra?
- Da.
- Je šećer unutra?
Pokazujem na šalicu.
- Dva.
Mutim oprezno kavu malim, prozirnim, plastičnim štapićem. Gledam kako se pjena iz automata zavrće u krug, u spiralu, kako me sluša. Kad god ja krenem.
- Jesi vidjela mamin karton?
- Jesam.
Ližem štapić-žličicu i objema rukama držim šalicu. Pjenica. Bež. Šupljikava. Podsjeti me na jedan prastari crtić koji sam gledala na televiziji. U kojem cijela jedna mala civilizacija, sa svoj svojom infrastrukturom, problemima, srećama, nevoljama, ustvari predstavlja sićušan svijet koji živi u jednom jedinom pufnjiću maslačka kojeg na surli nosi slon.
- Strelicu su produžili. Biće već dva mjeseca...
- Znam, Marko. Znam...
Nervozan je. Stalno prinosi svoju šalicu ustima. Doslovce guta tekućinu, I lupka tenisicom o pod. To radi oduvijek. To znam oduvijek. A on zna da to ne podnosim.
- Sori.
Odlazi na trenutak baciti šalicu u kantu.
Iz sobe izlazi Katarina, mamina prijateljica. Blijeda k'o krpa. Sa mužem. Nikad ga nisam nazvala imenom. Zastaje na trenutak i gleda me. Njezin muž joj stavlja ruku na rame. Gotovo rugby poza. I bubne.
- Tako mi je žao.
- Ne sekirajte se.
Ustvari skrećem temu. Jer mi nije još «tako» žao da mi se moraju izjavljivati takve sućuti.
- Mi sad idemo. Ako ti išta zatreba, samo nazovi.
- Ma, ne treba ništa. Hvala.
I odu. Sad će valjda biti mira. Samo da više nitko ne dođe.
Ulazim u sobu. Taman me sustiže Marko. Sjedamo na obje strane maminog kreveta. Teškim, kreštavim, čudnim glasom mama izusti...
- Dosadna je.
Oboje se nasmijemo.
- Šta ste... jeli vas dvoje?
- Ne znam za njega, ja sam juhu. I pomfrit.
- Kupio sam...
- ... hamburger.
Koliko god je bila bolesna čitala nas je kao otvorene knjige. Štrecne me u grudima. Strah. Promatram kako je blijeda. Bolesnički bijela. I gledam kako ću joj drugi put donjeti male škarice da joj posječem nokte na rukama. A tanke su joj ruke. Kao listovi. Izbodene.
Gledam je i pokušavam ugledati, pronaći, prodrijeti kroz njezino čelo, u glavu, da vidim što se tamo događa. Da vidim gdje je ugrušak napravio ovoliko sranja.
- Idite.
- Spava ti se?
- Da.
Marko je već ustao. Oboje je ljubimo. Lagano joj pritom stišćem ruku. Vlažnu i hladnu.
- Ajde mama, vidimo se.
- Ćaooo.
Grabim najlon vrećicu sa prljavom pidžamom. Oboje silazimo škripeći o stepenice. Presvučene zelenkastim linoleumom.
- Gdje si parkirao?
- Dolje.
Spuštamo se nizbrdicom. Šutimo. Gledam lipe kako se njišu. Mirišu. Slušam vjetar. Dišem. Da iz nosnica izađe miris bolnice.
Marko otvara vrata. Sjeda. Naginje se da mi otvori. Ulazim. Okrećem se ka zadnjem sicu da ostavim vrećicu. Namještam. Natežem pojas oko sebe.
Pogledam ga. Plače.
- Nemoj.
Plače.
- Nemoj.
Plačem.
end
- A? Da...
Marko se udaljio hodnikom.
Piljim u pod. Pokušavam naći sustavne, prepoznatljive oblike u mrvljenom crno-sivo-bijelom kamenu. Prepoznajem lava. Lavlju glavu.
Krajičkom oka hvatam vlastiti pramen kose ispao iz repa. Rascvjetan je. Trebala bih se pošišati. Ili ošišati. No oblici frizura bježe, iščezavaju.
Mislim kako su tenisice koje nosim udobne. Bi li bilo blesavo da sam odjednom kupila dva para? To vrtim po glavi kad god ih pogledam. Mali ritual. Konstanta. Koja se ne mijenja.
Dižem glavu. Kao da sam apsolvirala ovaj moj, najuži svemir. Daleko, do prozora u dnu hodnika, jedna odeblja, sredovječna žena sva obučena u bež, od glave do pete (gdje li je samo našla potpuno istu nijansu bež cipela, košulje i suknje?), pridržava drhtavog starca u smiješnoj pidžami na ogromne, široke, tamno-plave pruge. On drhturi, no zadržava pozu neke poodmakle staračke suzdržanosti da se potpuno prepusti njezinoj pomoći, pa se čak i pomalo obješenjački oslanja jednom rukom o zid.
Iz sobe preko puta mene, izlijeće sitna, vižljasta medicinska sestra u svjetloplavom. Nosi praznu bocu od nečije infuzije. Uopće me zanima čija je boca. No vidim da piše «Glukoza». Netko je, izgleda, baš papao- što bi rekli mi, oni koji dolazimo. Da dignemo moral. Samo se pitam kome. Onima što leže, ili nama samima.
Spava mi se. Uvijek mi se spava u bolnicama. A nisu ni dali da se otvore prozori. Tlak mi pada. Hoću pušiti. Baš sada. A nije dozvoljeno.
Ona «bež-žena» i starac se počinju natezati oko nečega. Ona ga u nešto uvjerava, a on se razmahao.
- Drž'!
- Hvala.
- Su još unutra?
- Da.
- Je šećer unutra?
Pokazujem na šalicu.
- Dva.
Mutim oprezno kavu malim, prozirnim, plastičnim štapićem. Gledam kako se pjena iz automata zavrće u krug, u spiralu, kako me sluša. Kad god ja krenem.
- Jesi vidjela mamin karton?
- Jesam.
Ližem štapić-žličicu i objema rukama držim šalicu. Pjenica. Bež. Šupljikava. Podsjeti me na jedan prastari crtić koji sam gledala na televiziji. U kojem cijela jedna mala civilizacija, sa svoj svojom infrastrukturom, problemima, srećama, nevoljama, ustvari predstavlja sićušan svijet koji živi u jednom jedinom pufnjiću maslačka kojeg na surli nosi slon.
- Strelicu su produžili. Biće već dva mjeseca...
- Znam, Marko. Znam...
Nervozan je. Stalno prinosi svoju šalicu ustima. Doslovce guta tekućinu, I lupka tenisicom o pod. To radi oduvijek. To znam oduvijek. A on zna da to ne podnosim.
- Sori.
Odlazi na trenutak baciti šalicu u kantu.
Iz sobe izlazi Katarina, mamina prijateljica. Blijeda k'o krpa. Sa mužem. Nikad ga nisam nazvala imenom. Zastaje na trenutak i gleda me. Njezin muž joj stavlja ruku na rame. Gotovo rugby poza. I bubne.
- Tako mi je žao.
- Ne sekirajte se.
Ustvari skrećem temu. Jer mi nije još «tako» žao da mi se moraju izjavljivati takve sućuti.
- Mi sad idemo. Ako ti išta zatreba, samo nazovi.
- Ma, ne treba ništa. Hvala.
I odu. Sad će valjda biti mira. Samo da više nitko ne dođe.
Ulazim u sobu. Taman me sustiže Marko. Sjedamo na obje strane maminog kreveta. Teškim, kreštavim, čudnim glasom mama izusti...
- Dosadna je.
Oboje se nasmijemo.
- Šta ste... jeli vas dvoje?
- Ne znam za njega, ja sam juhu. I pomfrit.
- Kupio sam...
- ... hamburger.
Koliko god je bila bolesna čitala nas je kao otvorene knjige. Štrecne me u grudima. Strah. Promatram kako je blijeda. Bolesnički bijela. I gledam kako ću joj drugi put donjeti male škarice da joj posječem nokte na rukama. A tanke su joj ruke. Kao listovi. Izbodene.
Gledam je i pokušavam ugledati, pronaći, prodrijeti kroz njezino čelo, u glavu, da vidim što se tamo događa. Da vidim gdje je ugrušak napravio ovoliko sranja.
- Idite.
- Spava ti se?
- Da.
Marko je već ustao. Oboje je ljubimo. Lagano joj pritom stišćem ruku. Vlažnu i hladnu.
- Ajde mama, vidimo se.
- Ćaooo.
Grabim najlon vrećicu sa prljavom pidžamom. Oboje silazimo škripeći o stepenice. Presvučene zelenkastim linoleumom.
- Gdje si parkirao?
- Dolje.
Spuštamo se nizbrdicom. Šutimo. Gledam lipe kako se njišu. Mirišu. Slušam vjetar. Dišem. Da iz nosnica izađe miris bolnice.
Marko otvara vrata. Sjeda. Naginje se da mi otvori. Ulazim. Okrećem se ka zadnjem sicu da ostavim vrećicu. Namještam. Natežem pojas oko sebe.
Pogledam ga. Plače.
- Nemoj.
Plače.
- Nemoj.
Plačem.
end