Svjetla su se upalila na pozornici. «Narode, svi smo mi rođeni jednaki» čula je glas i prije nego je vidjela čovjekov lik. «Svi smo mi rođeni goli i siromašni. Svi smo rođeni isti. Razlika između bogatih i siromašnih, ja tvrdim, je skrivena u ove četiri male riječi: ŠTA STE SPREMNI URADITI.»
Pričao je u mikrofon. Gledala ga je. Čovjek nekih dvadeset i devet godina, visok i zgodan, u nekom odijelu. Nije znala koje marke je to odijelo ali je znala da je skupo.
«Šta ste spremni uraditi?», pitao je taj čovjek publiku koja se okupila na jednom od njegovih nebrojinih nastupa. Nastupa pod nazivom «Kako se obogatiti». Ovo je bio momenat koji je najviše volio. Momenata kada on siđe u publiku i dokaže im da je u pravu. Žrtve su uvijek bile neke poštene i nevine duše, koje nisu bile zadovoljni sobom. Njih je uvijek bilo lako prepoznati. Uvijek bi imali onaj glupavi, teleći pogled na licu. Pogled koji je govorio da ga pomno slušaju i nadaju se da će ih napokon naučiti kako da i oni dođu u klasu onih koje stalno gledaju na TV-u. Ona je imala taj pogled. Ona je bila savršena žrtva.
Gledala ga je kako silazi sa pozornice i polako se približava njenom sjedištu. Sjedištu broj 1 u redu broj 7. Na sjedištu broj 2 je sjedio on. Njen muž.
«Sada ćemo vidjeti šta ste vi spremni uraditi», govorio je čovjek u skupom odijelu dok je brzim i sigurnim korakom došao do njenog sjedišta. Reflektor ga je pratio u stopu. Reflektor je sad bio i na njoj. Pomislila je kako je trebala smršati prije nego je došla ovdje.
«Gospođo možete li molim vas, ustati da vas vidi naša publika», rekao je glasom slatkim kao med. Ustala je. Nije ni bila ni svjesna da su taj skoro prirodni osmjeh i glas značili da su igre počele.
«Odakle ste?» upitao ju je istim onim slatkim glasom.
«Iz Austina», odgovorila je sva uzbuđena.
«Jeste li ovdje s nekim»
«Jesam. S mužem.» odgovori ona rukom pokazujući na sjedište do svog.
«Koliko godišnje zarađujete?», upitao ju je čovjek u odijelu. Pogledala je muža.
«Ne mogu vam reći».
«Zaista? A šta ako vam dam $100?», upita čovjek vadeći snop novačanica od $100 i vadeći jednu od njih. Vidio joj je na licu vidio da ne mu želi reći... Još uvijek...
«A ako vam dam $200?», nastavi on bezbrižno izvlačeći još jednu novčanicu. Pauza. Još malo i ima je...
«300?» Još jedna novčanica.
«$65.750», reče ona s osmjehom mu uzimajući pare iz ruku. Još uvijek nasmijana dala je pare mužu.
«Da li nosite čisto rublje večeras?» upita čovjek i gurnu joj mikrofon pred usta.
«Izvinite!?»
«Dati ću vam $100 ako odgovorite na pitanje»
«OK... Nosim.» reče ona veselo, uze pare i predade ih njemu. Mužu.
«Sviđa vam se ovo?»
«Fino je dobivati pare» reče ona i nasmija se. Nije ni primjetila da su čovjeku oči zasjale kao kada zasjaju oči grabežljivac koji dođe do svoga plijena.
«Skinite se!» i osmjeh mu je sad postao opasan.
«Molim?»
«Ako se skinete sad i ovdje uduplat ću vašu godišnju platu!»
«Ne mogu»
«Ne možete ili nećete?» čovjek u odijelu pomisli kako je ima tačno tamo gdje je želi. U bezizlaznoj ulici.
«Utrostručiti ću vašu godišnju platu.» Ona je tek primjetila da je čovjekovo lice odaje njegovo uživanje u svemu ovome. Mikrofon joj je bio pred ustima.
«Hoću ja! Hoću ja!» čula je ljude iza sebe. Pogledala je muža na sjedištu broj 2 i vidjela i čula njegovo «Hajde! Hajde!»
Okrenula je pogled na čovjeka u odijelu.
«Ne mogu...» rekla je tiho i sjela. Osjećala se postiđenom i iskorištenom. Bila je na rubu suza. Nije mogla vjerovati da juj je muž nagovarao na takvo nešto. On se nagnuo sa svog sjedišta broj 2, zagrlio je i počeo joj tiho i užurbano pričati na uho. U glavi joj je zujalo. Nije čula šta govori ali je predpostavljala da je još uvijek nagovara da «Uradi to..»
«Hoću ja! Hoću ja!», ljudi iza nje su sad stajali i mahali rukama u pokušaju da dozovu čovjeka u odijelu.
«Utrostručit ću vašu godišnju platu do krajeg vašeg života ako se skinete», rekao joj čovjek opet joj gurajući mikrofon u lice.
«Ne mogu.. Uzmite nekog od njih.» rekla je pokazujući prstom iza sebe na ljude koji su bili više nego voljni da to urade.
«Ne pitam njih. Njima je lako to uraditi. Pitam vas.» Opet onaj slatkasti glas. «Razmislite. Poživite još jedno 30 godina i zaradit ćete skoro $2 miliona. Šta kažete?»
«Ne mogu...» ponovila je ustajući dok je povlačila muža sa sjedišta broj 2. Ali on se nije dao. Povukao ju nazad svom snagom tako da se srušila u svoje sjedište. Sjedište broj 1 u redu broj 7.
Čovjek s mikrofonom se osmjehnuo. «A vi gospodine?» Mikrofon je sad bio pred muževim licem. Krug svjetla se pomakao i sad su ona, muž i čovjek u odijelu bili osvljetljeni.
«Naravano!» rekako je on ushićeno. «Naravno da bih. Skinuo bih se za par miliona».
«Ne pitam vas to.» reče čovjek u odijelu još uvijek se osmjehujućim osmjehom grabežljivca. «Pitanje je: biste li skinuli nju za par miliona?»
Užasnuta je pogledala muža. Vidjela je da razmišlja o tome. Suze su joj se kotrljale niz lice dok je odmahivala glavom.
«Molim te... nemoj...»
«Šuti! To su dva miliona» odbrusi on.
Ustala je da krene. On je ustao za njom. Adrenalin mu je pumpao venama. Ona je pokušala da mu se istrgne iz ruku, ali ju je on već počeo otkopčavati. Čovjeku odijelu je samo mirno stajao postrance s onim svojim zvjerinjim pogledom. Ona je pokušavala da se iskoprca iz muževih ruku. Još malo... Još malo i uspjela je. On je osjetio kako mu ona klizi iz ruku.
«Dajem $100 svakom ko mi pomogne da je skinem.» čula je kako odjekuje svuda oko nje. Ljudi su ustali sa svojih stolica. Desetine njih. Osjećala je sve više ruku kako deru odjeću sa njenog tijela. Svakim momentmo je bilo sve više ruku. Ne znajući ni kako završila je na podu a ruke se samo nastavljale da deru komade odjeće s nje. Pokušala je da zavrišti. Otvorila je usta ali ništa iz njih nije izašlo. Suze se nasavile da joj teku niz lice.
«Šta ste spremni uraditi?» orilo se iz zvučnika svuda po sali.
Over and out