Ponedjeljak, 04 Svibanj 2009 02:00
Sve oko nas započinje jednim buđenjem. Otvaranjem vrata izabere se put i tako odluči o svom postojanju.
Često se dogodi da neka zraka utjecaja stvarnosti navede razmišljanje na pozitivno ili negativno, ali zanimljivo je to da je ono gotovo nemoguće neutralno. Pogled na cvijet u cvatu se onda tumači kao rađanje ili trenutak umiranja, a sve se svodi samo na percepciju izazvanu nekim pukim stanjem svijesti. Ti su usponi i padovi ponekad naporni i ne baš konstruktivni, ali nažalost, teško je održati samo jedan ili drugi pogled na svijet.
Zvuk glazbe, a tijelo je teško, nepokretno. Zrak je pun sunčeve svijetlosti, ali je želja za snom jača i tako se misao bori između mašte i jave čekajući da se pokrene osjećaj obaveze. Krenu misli okupane brigom oko prezentiranja javnosti, o slaganju boja milih drugima i probudi se želja za vječnim ležanjem. Neka radio svira, neka se vijesti objavljuju, neka se svijet budi, ma neka, samo malo mira u svijesti i dovoljno je da se teret umjetnog smiješka nosi do sljedećeg lijeganja.
Lokomocija i vreva, rezultati razvoja čovječanstva i bitak, jednostavan i time zbunjujući, probija se do vlastitog položaja u borbi protiv osjećaja krivnje zbog neostvarenih želja. Naviknut na šikaniranje i nemoć, ali i dalje ponavlja iste radnje od pijenja jutarnje kave do pozdrava sebi sličnih entiteta postojanja. "Dobar dan" svakom susretu pogleda i neka se mašta o dobrom raspoloženju vrti tamo negdje u pozadini. O pozdravu dana ponovo ovisi i kako će on završiti i nešto novo donijeti, jer svaki put donese, ali samo ponekad lijepo upakirano. Putovanje kroz dan, kupovanje karte s popustom u nadi da će put proći bezbrižno i nevino, ne dodirujući osjećaje, ne namećući grižnju savjesti. Ponekad je poželjno samo životariti i prepustiti se robotici.
No, ima jedna snaga koja vodi. Koliko vodi ovisi o njenoj jačini i ostvarenosti, a zove se ljubav. Ovdje ne treba razmišljati već osjećati, iako se i ljubav često misli jer je i ona dio stvarnosti, ali ujedno ponekad i dobar izlaz za bijeg od utjecaja njene moći. Kao i sve ostalo i ljubav ima svojih oscilacija kao predmet životnog scenarija i zato neki kažu da su stvoreni da vole, a znači li to onda da su i dobri glumci? Moguće je živjeti osjećaje na daskama scene, ali samo do neke mjere jer i svaka predstava ima svoj kraj. Za život ljubavi potrebno je mnogo iskrenosti i oni koji je poštuju ne igraju ulogu već žive osjećaj ljubavi. Oni su ti koji su stvoreni voljeti.
Hodajući ulicom i promatrajući vlastite cipele, već pomalo prašnjave, javlja se misao trenutka i vječnosti. U tom se trenu probudi želja da se nastavi hodati ili ostati na mjestu i ništa ne poduzimati. Dok nema osjećaja sigurnosti ne može se prohodati, a dok nema hrabrosti ne može se dalje hodati. Ljubav se ponaša isto...jaka je ukoliko je hrabra, a siromašna ako je nesigurna. Pričajmo o ljubavi, da vidimo koliko je upravo ona ta koja od nas čini potpuna ljudska bića. O ljubavi možemo pričati kao o djetetu i odraslom čovjeku jer ona se na isti takav način rađa i umire, umire s našom dušom. Ljubav nema spola ili opredjeljenja, ona samo postoji ili ne postoji, a da li je uvjetovana? Sama po sebi nije, a hoćemo li je tako zarobiti ovisi isključivo o nama i našoj spremnosti da je prihvatimo u njenoj iskrenosti.
Život je tok rijeke odluka koje se donose u svakom trenutku njegovog udaha sve do prestanka postojanja kao što voda nakon upornih udara razbije i najčvršću stijenu.
Zvuk glazbe, a tijelo je teško, nepokretno. Zrak je pun sunčeve svijetlosti, ali je želja za snom jača i tako se misao bori između mašte i jave čekajući da se pokrene osjećaj obaveze. Krenu misli okupane brigom oko prezentiranja javnosti, o slaganju boja milih drugima i probudi se želja za vječnim ležanjem. Neka radio svira, neka se vijesti objavljuju, neka se svijet budi, ma neka, samo malo mira u svijesti i dovoljno je da se teret umjetnog smiješka nosi do sljedećeg lijeganja.
Lokomocija i vreva, rezultati razvoja čovječanstva i bitak, jednostavan i time zbunjujući, probija se do vlastitog položaja u borbi protiv osjećaja krivnje zbog neostvarenih želja. Naviknut na šikaniranje i nemoć, ali i dalje ponavlja iste radnje od pijenja jutarnje kave do pozdrava sebi sličnih entiteta postojanja. "Dobar dan" svakom susretu pogleda i neka se mašta o dobrom raspoloženju vrti tamo negdje u pozadini. O pozdravu dana ponovo ovisi i kako će on završiti i nešto novo donijeti, jer svaki put donese, ali samo ponekad lijepo upakirano. Putovanje kroz dan, kupovanje karte s popustom u nadi da će put proći bezbrižno i nevino, ne dodirujući osjećaje, ne namećući grižnju savjesti. Ponekad je poželjno samo životariti i prepustiti se robotici.
No, ima jedna snaga koja vodi. Koliko vodi ovisi o njenoj jačini i ostvarenosti, a zove se ljubav. Ovdje ne treba razmišljati već osjećati, iako se i ljubav često misli jer je i ona dio stvarnosti, ali ujedno ponekad i dobar izlaz za bijeg od utjecaja njene moći. Kao i sve ostalo i ljubav ima svojih oscilacija kao predmet životnog scenarija i zato neki kažu da su stvoreni da vole, a znači li to onda da su i dobri glumci? Moguće je živjeti osjećaje na daskama scene, ali samo do neke mjere jer i svaka predstava ima svoj kraj. Za život ljubavi potrebno je mnogo iskrenosti i oni koji je poštuju ne igraju ulogu već žive osjećaj ljubavi. Oni su ti koji su stvoreni voljeti.
Hodajući ulicom i promatrajući vlastite cipele, već pomalo prašnjave, javlja se misao trenutka i vječnosti. U tom se trenu probudi želja da se nastavi hodati ili ostati na mjestu i ništa ne poduzimati. Dok nema osjećaja sigurnosti ne može se prohodati, a dok nema hrabrosti ne može se dalje hodati. Ljubav se ponaša isto...jaka je ukoliko je hrabra, a siromašna ako je nesigurna. Pričajmo o ljubavi, da vidimo koliko je upravo ona ta koja od nas čini potpuna ljudska bića. O ljubavi možemo pričati kao o djetetu i odraslom čovjeku jer ona se na isti takav način rađa i umire, umire s našom dušom. Ljubav nema spola ili opredjeljenja, ona samo postoji ili ne postoji, a da li je uvjetovana? Sama po sebi nije, a hoćemo li je tako zarobiti ovisi isključivo o nama i našoj spremnosti da je prihvatimo u njenoj iskrenosti.
Život je tok rijeke odluka koje se donose u svakom trenutku njegovog udaha sve do prestanka postojanja kao što voda nakon upornih udara razbije i najčvršću stijenu.