Ona piše pjesme, komponuje, pjeva. Zovu je Janis Joplin devedesetih. Dva puta je dobijala nagradu Grammy. Prodala je 25 miliona albuma. Njeno ime je Melissa Etheridge.
Rođena je 29. maja, 1961. u malom gradu Leavenworthu, Kansas. Gitaru je počela svirati sa osam godina. Prvu pjesmu je napisala sa 10, a već sa 12 se priključila country-bendu "The Showmen."
U prvom razredu srednje škole počele su je privlačiti djevojke. Malo mjesto na srednjem zapadu SAD-a nije bilo mjesto za lezbijku, pa se 1979, sa 18 godina preselila u Boston i upisala se na Berklee College of Music. Nakon godine dana napustila je Berklee i odlučila da se preseli u Los Angeles zbog svoje muzičke karijere. Prije nego je to uradila, outirala se svojim roditeljima. Na njeno iznenađenje, podržali su je. Sedmicu dana poslije, sa dvadeset i jednom godinom, Melissa je napustila Kansas, odlučna da postane zvijezda.
Nastupala je u raznim lezbijskim klubovima u Long Beachu. Nastavila je pisati pjesme, praviti demo-snimke i slati ih različitim studijima. Nije imala mnogo uspjeha. Ipak, bila je uporna, probavajući razne metode da uđe u muzičku industriju.
Njen veliki prodor bio je 1986, kada je Bill Leopold čuo neke njene pjesme. Potpisala je ugovor kao tekstopisac za A&M Records. Chris Blackwell, direktor Island Recordsa nudi joj da potpiše ugovor nakon što je čuo njenu izvedbu u jednom od klubova Long Beacha. Uz pomoć producenta i bek-vokala, snimila je pop album koji se nije svidio ni njoj ni Blackwellu i koji nikada nije izdat. Srećom, dao joj je još jednu šansu. Bila je 1988, godina, koju zovu "Rock's Year of the Woman" - i Melissa je bila u društvu velikih zvijezda - Tracy Chapman, Sinead O'Connor i Toni Childs. Pažnju javnosti privukla je pjesmom "Bring me some water," snažnim blues-rock hitom koji je postavio njenu prepoznatljivu temu čežnje i ljubomore. Pjesma je nominovana za Grammyja, ali album nije bio veliki hit. Debitantski album "Melissa Etheridge" izdat je 2. maja 1989.
Uslijedio je album "Brave and Crazy," sa pjesmama "The Angels" i "You can sleep while I drive," koji također nije imao uspjeha na ljestvicama. Melissa je uporno nastavljala, praveći turneje i petonoćne nastupe po klubovima u nekoliko gradova, uključujući New York i Los Angeles. Kao i njen idol, Bruce Springsteen, potrudila se da svojoj publici pruži što više, svirajući skoro tri sata svaku noć.
Iako nikad nije javno negirala niti priznala svoju seksualnost, Melissa je bila prijateljica dvaju drugih lezbijki u usponu - k.d. lang i Ellen DeGeneres. Privatno, Melissa je dugo gajila simpatije prema svom video redatelju, Julie Cypher. Kada je to konačno uvidjela, Julie je počela ispitivati vlastitu seksualnost, i 1990. njihovo prijateljstvo i uzajamne simpatije procvjetali su u romantičnu vezu.
Na albumu "Never Enough" iz 1992. osjetni su dance-funk utjecaji, i iako je hit "Ain't It Heavy" dobio Grammyja, ploča se nije dobro prodavala. Još gore, udaljilo je njenu prvobitnu publiku koja je voljela sirovi Etheridge zvuk.
U januaru 1993, uz podršku k.d. lang, Melissa se spontano "outirala" američkoj publici na Triangle Ball inaguracijskoj proslavi za predsjednika Clintona u Washingtonu. Kao što je i k.d. lang predvodila u country muzici, Melissa je postala jedina otvorena lezbijka u rock muzici. Sljedeću godinu je provela u centru pažnje, odgovarajući na više pitanja o svojoj seksualnosti nego o pjesmama. Od tada je neumoran i glasan borac za gay prava.
Sa albumom "Yes I Am," izdatim 1993, vratila se čistom rocku. To je album koji joj je donio najviše slave i status jedne od najboljih izvođača Amerike. Album je sadržavao 3 hita koja su dospjela na top listu deset najboljih. Jedan od njih je i "Come To My Window," koji joj je donio drugog Grammyja. Naziv albuma "Yes I Am" ("Da, jesam") bio je očigledna potvrda njenog outiranja. Umjesto prepreke, otvorenost koju je pokazala donijela joj je još veće prihvatanje javnosti.
"Your little secret" (1995.) u neku ruku je bio nastavak albuma "Yes I Am." Imao je slične teme, ali iako je pjesma "I want to come over" dosta slušana, prodaja albuma se nije mogla mjeriti sa njegovim prethodnikom.
Druga polovina 90tih bile su posebne godine za Etheridgeovu. Nastupala je pred hiljadama u Woodstocku, pjevala je "Piece Of My Heart" tokom posthumnog primanja Janis Joplin u Rock and Roll Hall of Fame, nastupala sa svojim idolom Bruce Springsteenom na MTVu i dobila nagradu ASCAPa za pjesmopisca godine.
Etheridge je usmjerila pažnju u drugom pravcu 1996, kada su ona i njena ljubavnica Julie Cypher obznanili da je Julie trudna. Njihova kćerka, Bailey Jean Cypher rođena je u februaru 1997, a sljedeće godine rodio se sin Beckett Cypher. Par je objavio da će odgajati djecu zajedno.
U 1999. Melissa se vratila albumom "Breakdown," kolekcijom iskrenih pjesama uključujući i pjesmu "Scarecrow," koja je napisana u spomen Matthewa Sheparda, žrtve nasilja protiv homoseksualaca.
Dvijehiljadite, Melissa i Julie su se razišle nakon 10 godina provedenih zajedno. Etheridgein sedmi album, "Skin," kao i njena autobiografija "The Truth Is..." ("Istina je...") izašli su 2001.
Melissa Etheridge je imala velikog udjela u društvenom prihvatanju i razumijevanju. Na današnjoj sceni, njena rock muzika može se opisati kao konzervativna - ironično, s obzirom na njeno lezbijstvo - ali ipak joj je ta činjenica dozvolila da dosegne i dotakne mase. Kaže da je njen put u zadnjih 40 godina bio iskren i stvaran...i da ne bi promijenila nijednu minutu.
U prvom razredu srednje škole počele su je privlačiti djevojke. Malo mjesto na srednjem zapadu SAD-a nije bilo mjesto za lezbijku, pa se 1979, sa 18 godina preselila u Boston i upisala se na Berklee College of Music. Nakon godine dana napustila je Berklee i odlučila da se preseli u Los Angeles zbog svoje muzičke karijere. Prije nego je to uradila, outirala se svojim roditeljima. Na njeno iznenađenje, podržali su je. Sedmicu dana poslije, sa dvadeset i jednom godinom, Melissa je napustila Kansas, odlučna da postane zvijezda.
Nastupala je u raznim lezbijskim klubovima u Long Beachu. Nastavila je pisati pjesme, praviti demo-snimke i slati ih različitim studijima. Nije imala mnogo uspjeha. Ipak, bila je uporna, probavajući razne metode da uđe u muzičku industriju.
Njen veliki prodor bio je 1986, kada je Bill Leopold čuo neke njene pjesme. Potpisala je ugovor kao tekstopisac za A&M Records. Chris Blackwell, direktor Island Recordsa nudi joj da potpiše ugovor nakon što je čuo njenu izvedbu u jednom od klubova Long Beacha. Uz pomoć producenta i bek-vokala, snimila je pop album koji se nije svidio ni njoj ni Blackwellu i koji nikada nije izdat. Srećom, dao joj je još jednu šansu. Bila je 1988, godina, koju zovu "Rock's Year of the Woman" - i Melissa je bila u društvu velikih zvijezda - Tracy Chapman, Sinead O'Connor i Toni Childs. Pažnju javnosti privukla je pjesmom "Bring me some water," snažnim blues-rock hitom koji je postavio njenu prepoznatljivu temu čežnje i ljubomore. Pjesma je nominovana za Grammyja, ali album nije bio veliki hit. Debitantski album "Melissa Etheridge" izdat je 2. maja 1989.
Uslijedio je album "Brave and Crazy," sa pjesmama "The Angels" i "You can sleep while I drive," koji također nije imao uspjeha na ljestvicama. Melissa je uporno nastavljala, praveći turneje i petonoćne nastupe po klubovima u nekoliko gradova, uključujući New York i Los Angeles. Kao i njen idol, Bruce Springsteen, potrudila se da svojoj publici pruži što više, svirajući skoro tri sata svaku noć.
Iako nikad nije javno negirala niti priznala svoju seksualnost, Melissa je bila prijateljica dvaju drugih lezbijki u usponu - k.d. lang i Ellen DeGeneres. Privatno, Melissa je dugo gajila simpatije prema svom video redatelju, Julie Cypher. Kada je to konačno uvidjela, Julie je počela ispitivati vlastitu seksualnost, i 1990. njihovo prijateljstvo i uzajamne simpatije procvjetali su u romantičnu vezu.
Na albumu "Never Enough" iz 1992. osjetni su dance-funk utjecaji, i iako je hit "Ain't It Heavy" dobio Grammyja, ploča se nije dobro prodavala. Još gore, udaljilo je njenu prvobitnu publiku koja je voljela sirovi Etheridge zvuk.
U januaru 1993, uz podršku k.d. lang, Melissa se spontano "outirala" američkoj publici na Triangle Ball inaguracijskoj proslavi za predsjednika Clintona u Washingtonu. Kao što je i k.d. lang predvodila u country muzici, Melissa je postala jedina otvorena lezbijka u rock muzici. Sljedeću godinu je provela u centru pažnje, odgovarajući na više pitanja o svojoj seksualnosti nego o pjesmama. Od tada je neumoran i glasan borac za gay prava.
Sa albumom "Yes I Am," izdatim 1993, vratila se čistom rocku. To je album koji joj je donio najviše slave i status jedne od najboljih izvođača Amerike. Album je sadržavao 3 hita koja su dospjela na top listu deset najboljih. Jedan od njih je i "Come To My Window," koji joj je donio drugog Grammyja. Naziv albuma "Yes I Am" ("Da, jesam") bio je očigledna potvrda njenog outiranja. Umjesto prepreke, otvorenost koju je pokazala donijela joj je još veće prihvatanje javnosti.
"Your little secret" (1995.) u neku ruku je bio nastavak albuma "Yes I Am." Imao je slične teme, ali iako je pjesma "I want to come over" dosta slušana, prodaja albuma se nije mogla mjeriti sa njegovim prethodnikom.
Druga polovina 90tih bile su posebne godine za Etheridgeovu. Nastupala je pred hiljadama u Woodstocku, pjevala je "Piece Of My Heart" tokom posthumnog primanja Janis Joplin u Rock and Roll Hall of Fame, nastupala sa svojim idolom Bruce Springsteenom na MTVu i dobila nagradu ASCAPa za pjesmopisca godine.
Etheridge je usmjerila pažnju u drugom pravcu 1996, kada su ona i njena ljubavnica Julie Cypher obznanili da je Julie trudna. Njihova kćerka, Bailey Jean Cypher rođena je u februaru 1997, a sljedeće godine rodio se sin Beckett Cypher. Par je objavio da će odgajati djecu zajedno.
U 1999. Melissa se vratila albumom "Breakdown," kolekcijom iskrenih pjesama uključujući i pjesmu "Scarecrow," koja je napisana u spomen Matthewa Sheparda, žrtve nasilja protiv homoseksualaca.
Dvijehiljadite, Melissa i Julie su se razišle nakon 10 godina provedenih zajedno. Etheridgein sedmi album, "Skin," kao i njena autobiografija "The Truth Is..." ("Istina je...") izašli su 2001.
Melissa Etheridge je imala velikog udjela u društvenom prihvatanju i razumijevanju. Na današnjoj sceni, njena rock muzika može se opisati kao konzervativna - ironično, s obzirom na njeno lezbijstvo - ali ipak joj je ta činjenica dozvolila da dosegne i dotakne mase. Kaže da je njen put u zadnjih 40 godina bio iskren i stvaran...i da ne bi promijenila nijednu minutu.