Subota, 24 Siječanj 2009 02:00
Hvalospjev lezbijskom umijeću ljubavi - XV dio
"Who are You?"
"New gold dream...
She's the one on the front of me,
the siren in the extasy..." - Simple Minds
"... pokušaj da kažem neizrecivo..." - Hladno Pivo
Nisam je zvala no osjetila se - sigurno ne bez razloga - pozvanom. I Ona je jednostavno prihvatila taj, s moje strane, nikada svjesno izgovoreni poziv, došla i ušla u moj život.
Bez dosadne zvonjave zvonca iznad vratiju ili preglasnog kucanja, ali s mnogo strpljenja i razumijevanja. Oznojena, nakon što je protrčala 4 kata uza stube. Svojim riječima, bojom glasa i, konačno, neopisivo nježnim poljupcima nezaustavljivo otvara redom sva vrata do mog srca. Dakako, gladna ljubavi, puštam je da uđe. Predaje mi se, onako okupana vlastitim znojem. Predajem joj se bez mnogo riječi, opijena mirisom tog istog Njenog znoja. Opijena Mirisom Žene.
Nije očekivala s moje strane ništa osim, možda, Strasti i Želje. I Iskrenosti. Posljednje je bilo jedino što sam sasvim sigurno u tom trenutku, na samom početku, mogla dati. To mi je bilo najvažnije. Nisam očekivala ništa, osim razumijevanja i beskrajne Nježnosti. No, opio me Njen miris. Miris Žene.
Htjedoh dati i ostatak... I dadoh. Jer htjedoh da ostane. Jer je trebam i želim. Jer želim osjećati dodir Njenih prstiju, mekoću Njene kože i udisati njen Njen Miris. Prepustih se Strasti i Želji. Barem na neko vrijeme.
Ležimo u ranoproljetno prijepodne u mojoj postelji i upoznajemo međusobno naša, berlinskim - u to godišnje doba još stidljivim i sve drugo nego toplim - sunčanim zrakama okupana, tijela. Svaki dodir je nov, nova koža pod prstima, nov okus u ustima, nov miris novog - ali, nipošto stranog! - tijela u nozdrvama. Kao: znamo se već stoljećima. Konačno, orobila me svojim povijesnim pripovijestima, pomenutom bojom svog glasa, svojim mailovima, svojom iskrenošću i pažnjom koju mi u Našim Trenucima bezrezervno posvećuje. Orobih je svojom neopisivom Čežnjom u očima, kako mi kaže. Mojom vlastitom bojom glasa i tuđim citatima. Vjerujem joj, apsolutno joj vjerujem. I umirem od straha.
Pokušavam ubiti taj isti strah u mom zamrzivaču ohlađenim pjenušcem koji je donijela to Prvo Jutro sa sobom. Pokušavam ubiti taj isti strah slatkim okusom svježih jagoda koje sam donijela to Prvo Jutro s tržnice iza ugla. Pokušavam ubiti taj isti strah intenzivnim okusom zrelog francuskog sira, koji je dio menua tog Prvog Zajedničkog Doručka. Okusi koje voli. Uspijevam ubiti svoj strah konačno tek Njenim najdubljim mirisom i Njenim najdubljim okusom. Ništa na svijetu ne miriše intenzivnije i nema bolji okus od svježe (za)ljubljene žene!
I, jer nisam u stanju verbalno iskreno i otvoreno definirati svoje osjećaje, neumorno joj citiram sve moguće ljubavne stihove drugih, moćnijih i mudrijih, textopisaca. Ona ih jednostavno prima na znanje, interpretira sebi odgovarajuće i shvaća cijeli akt krađe tuđih ljubavnih misli kao dio mene, kao dio mojih očajničkih pokušaja reći joj što osjećam. Ne osuđuje me zbog krađe intelektualnog vlasništva, ne ismijava me zbog "posuđene" tuđe ljige. Ona liječi moje svježe emocionalne rane beskrajnom Nježnošću, pomenutim poljupcima i dodirima kojima prekriva cijelo moje tijelo. Jednostavno: želi me i ima me rada takvu kakva jesam. Ne želi me promijeniti. Ali me želi upoznati. Izgladnjelu, hrani me svojom Ljubavlju. Sasvim... I očekuje jedino iskrene Odgovore na svoja Pitanja.
Ostaju sitni, gotovo previdivi, tragovi Kolizije u mom malom životu. Njena crvena vlas na mom čaršavu, nedostatkom vremena uzrokovan posljednji neispijeni gutljaj crnog vina u Njenoj čaši, moj - iz istog razloga - nedovršeni Joint na rubu pepeljare... Toplina Njenih poljubaca na mom stomaku, dodir Njenog kažiprsta na mojoj obrvi...
Njen posljednji poziv te večeri iz metroa na putu kući u kojem, između ostalog, kaže: "Mila, uskoro... ponovno... vrlo rado... vratiti ću se u tvoj zagrljaj."
I, između ostalog, kaže: !"Idi, vidi, traži i nađi sebe i druge i vrati se u moj zagrljaj"
Postavlja vrlo radikalno jedno od najtežih, ali isto tako najljepše pitanje koje ti netko, do koga ti je stalo, može postaviti: "Tko si ti?"
U tom trenutku ne kažem ništa... jer je to ono moje Neizrecivo. Ali počinjem razmišljati. Slijedeću noć počinjem pisati. Cijela poglavlja. Mi možda nemamo Budućnost. Ali svakako imamo Sadašnjost. Svaki fuckin' trenutak Sadašnjosti. Osjećaj duboke zahvalnosti i želja za mogućnošću povrata te Njene beskrajne Nježnosti...
Dobar početak.
Njena sam.
Ona je moja.
Sada.
I barem na neko vrijeme.
Add this page to your favorite Social Bookmarking websites
