Tako je sve počelo

Jutro je! Ili bolje rečeno noć je! Tek je pet! Nisam niti oči sklopila! Hm, ovaj put ništa ne pomaže, niti lagana glazba, a bogami niti brojanje ovaca:) Tako sam uzbuđena, srce mi već sada tuče sto na sat! Kako će tek biti za nekoliko sati dok budem sjedila u busu i vozila se u nepoznato! Okrećem se po krevetu, sklapam oči, pokušavam ju zamisliti....

Pitam se koliko je ovo glupa odluka! Hm, nisam ju nikad vidjela, a za par sati bit ću u njezinom stanu....možda, tko zna i u njezinom krevetu! Hm, nekako me malo i strah! Već se mjesec dana dopisujemo, ali ipak, što ako se razočaramo? Čudno je to što osjećam za nju...Iako je nikad nisam vidjela, spremna sam sve ostaviti i otići kod nje.

No, dobro, najbolje da se ustanem i skuham kavu. Palim tv, nema ništa, osim glupog snijega i još gluplje reklame za RTL. Palim laptop, po tisućiti put gledam njezine slike. Brzo će proći tih par sati, pa ću biti u Zg-u. Rekla je da će me čekati na trgu, tamo kod sata. Mislim da mi treba još jedna kava. Ovaj osjećaj, ova trema gora je nego prije bilo kojeg ispita. Zamišljam svakakve glupe scenarije: što ako ne dođe, što ako je muško...ako je netko, nešto...možda Gargamel iz Štrumfova, njega sam se uvijek bojala kad sam bila mala:) Užas, najradije bi ostala doma. Ne znam što me tjera da se ne predomislim, dali to može biti ljubav,ali niti je ne znam. No, kako god baš sam prošla Rijeku. Još tri sata pa sam u Zg-u. Sad više nema povratka. U najgorem slučaju popit ćemo kavu, ne može se ništa loše desiti...ili se ja to samo tješim. Baš sam glupa, tko zna vjerojatno se i ona sad osjeća slično kao ja. Ne znam možda se najviše od svega bojim razočarenja, možda se samo bojim da nikad neću naći onu pravu.

 Evo me u Zg, sunce sja, još samo da uhvatim tramvaj. Sva se tresem, mislim da neću niti ime uspjeti izgovoriti. Izlazim na željezničkom kolodvoru. Preko Zrinjevca mogu i pješke. Usput joj kupim čokoladu, Milku s lješnjacima, nju najviše voli, a i ja isto:) Prilazim Trgu, zastajem na tren...mislim da ne mogu ja to. Promatram ljude...za svaku curu mislim da je ona. Eno je. Znam da je to ona. Baš jučer se šišala, sad ima kratku kosu. Sigurna sam da je to ona. Pogledava na mobitel, nešto tipka. Hm, ako sad dobijem poruku to je ona. Zgodna je. Možda da se malo približim. Rekla je da će imat bijelo smeđu jaknu. Je, to je ona!!!!! ONA JE!!!!! Skužila me je. Hm, prilazi i smiješka se..a ja, ja vjerojatno imam sad najgluplju facu na svijetu....Tako je zgodna. Pokušava započeti razgovor. ŠUTIM....Ne znam, što da kažem....ima tako lijepe oči, osmijeh dok priča, mislim da sam se zaljubila na prvi pogled...pita gdje želim da odemo, ja bi negdje na samo:) hm, možda onim stepenicama da Gornjeg grada. Tamo ima i klupice. Dok se penje, hodam iza nje. Promatram je, pitam se što to ima tako čarobno u njoj. Sjedamo na klupicu. Ja pričam nešto glupo, nepovezano....pokušavam joj se približiti. Dali da joj sad kažem da je zgodna. Prvi put sam zbunjena, prvi put se nalazim u takvoj situaciji. Svako malo je dodirujem u razgovoru. Pokušavam sve okrenuti na šalu. Gledam je u oči, promatram ju dok priča, ima nešto u njoj. Svako toliko prođe neka osoba kraj nas. Pitam se dali shvaćaju. Dali ona sad shvaća da ju želim poljubit. Lagano naginjem glavu, i ona isto.....da, da , da naša prva pusa....najradije ne bi odvojila usnice od nje....tako je.....posebna, ne znam opisati...ali tako je....nešto:)
 Tako je sve počelo.....