Srbija

lgbt movement

Pišem ovaj “tekst” sa pozicije levo orijentisane feministkinje koja se dugo bavila, aktivistički: feminizmom, kvir temama, lezbejskim pitanjima, ljudskim pravima i pomalo kritikom kapitalizma. LGBTIQ pitanja su i dalje tema koja me lično „dira“ i za koju vezujem svu moju “politiku strasti”. U tom smislu već treću godinu zaredom, u mesecima kada se najavljuje Parada ponosa i kada se mediji bave samo tom temom, ostajem u ćutanju i anksioznosti, koju, evo, sada odlučujem da prekinem, napišem i podelim. Dakle, kao i mnogi, imam i ja nešto da kažem na ovu temu.

U Srbiji, kao što je opšte poznato, postoji razvijena NVO industrija. Takođe, ne postoji škola za aktiviste, te se svaka osoba koja pomalo zna o pisanju projekata i menadžmentu istih može pozabaviti nekim pitanjima koji su od ozbiljnog društveno-političkog značaja. Tako postoji jedna široka lepeza ljudi koje govore u tuđe ime, ili su tako percipirani u javnosti: identifikovani sa zajednicom o kojoj govore, a koja je marginalizovana. Te osobe često nemaju adekvatnu ili skoro nikakvu analizu konteksta u kome rade, te u tom smislu, nemaju ni adekvatne argumente kojima bi uspeli da se predstave u javnosti, šta god ona bila.

Situacija LGBTIQ populacije u Srbiji

Postoji manje od 10 nevladinih organizacija koje se bave LGBTIQ aktivizmom na određen način. Svaka ima svoju politiku i ideologiju koja determiniše njen rad. U jako maloj meri organizacije rade direktno sa zajednicom, a još manje su upoznate sa problemima koje ta zajednica ima van Beograda i/ili većih gradova. Centralizam nije zaobišao ni ove organizacije. Sa fokusom na Beograd i druge veće gradove, često se zaboravi da tema lezbejske i gej egzistencije u manjim mestima nije ni približno otvorena i detabuizirana kao u Beogradu. O biseksualnim, transrodnim i transeksualnim osobama se gotovo ni ne govori.

Ovde neću ulaziti u to koliko zakona štiti LGBTIQ populaciju, niti u statistike vezane za nasilje itd. Možda je toga dosta. Rekla bih nešto iz ličnog/političkog, da znam da biti biseksualna osoba u Srbiji uključuje konstantno osmišljavanje strategije kako preživeti dan. Od toga da li vaši roditelji imaju tu informaciju, da li vaš odnos trpi zato što su obe partnerke zatvorene (nisu aut), da li na poslu ili u zajednici u kojoj radite imaju tu informaciju, da li ćete se uhvatiti za ruku ili zagrliti na javnom mestu, da li živite skupa, pa se folirate da ste cimerke i tako u nedogled. Svaki sat u danu je obojen mentalnom i fizičkom opterećenošću time što niste u mogućnosti da javno budete drugačije seksualne orijentacije od heteroseksualne, a da to nema posledice koje nisu prijatne. Ko to još nije shvatio, može da me pozove telefonom da mu pričam detalje. Nije potrebno da imate veliku moć empatije da logički razumete da to utiče na psihičko i fizičko zdravlje pripadnika i pripadnica LGBTIQ zajednice te priča o ugroženosti nije fantazma ove marginalizovane grupe.

Šta je zajednici potrebno?

Nakon dugogodišnjeg rada sa LGBTIQ zajednicom, usudiću se da dam odgovor koji je osnovan na ovom iskustvu. Da bi bilo još jednostavnije i jasnije poslužiću se jednostavnom Maslovljevom hijerarhijom [1] ljudskih potreba.

Na prvom mestu su fiziološke potrebe kao potreba za hranom, vodom, vazduhom itd. Recimo da veliki broj LGBTIQ osoba ove potrebe može da zadovolji u istoj meri u kojoj je to dostupno svakom ljudskom biću koje živi u Srbiji. Međutim, već na drugoj lestvici koja se odnosi na potrebe za sigurnošću kao što su: neugroženost života, stalan posao, sigurnost porodice, zdravlja itd, možemo reći da potrebe pripadnika i pripadnica zajednice nisu zadovoljene. O trećoj lestvici koja je vezana za potrebe za pripadnošću i koja uključuje stabilna prijateljstva, prihvatanje od strane primarne te osnivanje stabilne sekundarne porodice, emotivnu i seksualnu intimnost i tome slično, ne možemo da govorimo sa puno pozitivnih primera.

Kao što znate ova hijerarhija znači i da, ukoliko potrebe na prvoj i drugoj lestvici nisu zadovoljene, osoba ne može da zadovolji ni potrebe na ostalim lestvicama. Iz toga sledi da je nivo samopouzdanja kod LGBTIQ osoba veoma nizak, a usled nesigurnosti i različitih strahova često su prisutni problemi vezani za fizičko i psihičko zdravlje. Iako ne postoje statistike koje su rađene na osnovu seksualne orijentacije, usuđujem se da ovo kažem nakon rada sa najmanje 500 LGBTIQ osoba u proteklih 7 godina.

Nažalost, pitanje zdravlja danas predstavlja luksuz za sve stanovnike i stanovnice ove zemlje i u tom smislu adekvatna podrška institucija je retka. Upravo zato je važna podrška LGBTIQ osobama, kao i svima koji se nalaze u marginalizovanoj poziciji.

Dakle odgovor na pitanje kojim počinje ovaj pasus je, po mom mišljenju, jednostavan. Potrebe su vezane za prihvatanje, vidljivost, osećanje pripadnosti i solidarnost, u užem i širem okruženju, kao i svakom drugom živom biću. Način na koji do toga možemo da dođemo nije jednostavan i obojen je političkim kontekstom društva u kome živimo.

Šta rade oni koji organizuju takozvanu Parade ponosa u Srbiji? (Kratak istorijat parade ponosa)

Čini mi se da zaboravljaju osnovni cilj, tojest rad na zadovoljenju osnovnih ljudskih potreba zajednice.

Fetišizacija šetnje kroz grad je postala opsesija još od 2001. godine na različite načine. Nasilje koje se desilo 2001. jasno je ukazalo da, recimo, nije baš lako živeti u Srbiji. Uticalo je da se svako od nas oseti da ne pripada i da je ugrožen/a. Poruka koju su poslali desničari i institucije države je, u najmanju ruku, da nismo dobrodošle i da se sklonimo inače će oni skloniti nas. LGBTIQ zajednica je “kapitulirala”, a ne država.

Godine 2004. ponovo se organizujemo, uz sav inat i bes koji se sakupio u nekima od nas. Odustajemo kada su desničari palili džamiju i kada je ponovo poruka države bila, u najmanju ruku, da „različiti“ nisu dobrodošli i da se sklonimo inače će oni skloniti nas.

Zatim, 2009. godine organizatori/ke po prvi put sa jako dobrom analizom situacije i argumentacijom pokušavaju da organizuju politički protest. Medijsku pažnju su iskoristili da objasne situaciju u kojoj se LGBTIQ zajednica nalazi u Srbiji i da, onima koji još hoće da čuju, ispriča priču o solidarnosti, prihvatanju i osnaživanju. Nažalost, to se završilo manipulacijom od strane države onako kako smo mogle da očekujemo. Rizik oslanjanja na državu vezano za bezbednost je uvek postojao.

Godine 2010. država zapravo organizuje Paradu ponosa uz pomoć pojedinaca i pojedinki iz LGB organizacija. Ukoliko se neko dvoumi oko toga ko je organizovao Prajd te godine tu se ništa ne može. Možemo samo da nagađamo zašto je država izabrala da organizuje Paradu ponosa. No, ispostavilo se da se EU nije umilostivila tim činom i, gle čuda, nije zaboravila na pitanje Kosova. Nije ni Republika Srbija.

Godine 2011. država nije više htela da se igra, kao ni 2012. Šta se zapravo dešava? Organizatori i organizatorke parade i dalje, živeći u „centru“ i očigledno, sa nekom vrstom želje za popularnošću, pretvaraju pitanje parade u estradu. Ovde želim da naglasim da mislim da estrada može da ima emancipatorski potencijal, no verujem da je potrebna ozbiljna strategija na koji način, kada i ko treba da predstavlja LGBTIQ zajednicu u ovom domenu javnosti. Nepromišljeno se koriste parole koje potpuno skreću temu sa solidarnosti, pripadanja i osnaživanja. LGBTIQ zajednica nije predstavjena ovim pojedincima i pojedinkama, niti može da bude. Nema javne a ni “tajne” rasprave unutar LGBTIQ zajednice šta bi zapravo bila strategija koja bi ostvarila ciljeve: vidljivosti, pripadanja i osnaživanja. Nema političke platforme. Nema solidarnosti sa drugim marginalizovanim grupama. Nema artikulacije argumenata i analize potreba. Čini se da se sve svodi na nekoliko osoba koje kao da u nekim situacijama nisu svesne odgovornosti u društvu, zauzimanjem prostora i mesta kao oni koji organizuju jedan zaista politički događaj.

Sve ovo zapravo omogućava društvu da ispreda mitove i narative o tome šta je LGBTIQ zajednica, da okrivljuje zajednicu za nasilje koje trpi, da okrivljuje zajednicu za lomljenje grada od strane huligana, da ispreda priče o tome šta ko treba da radi i ko je zapravo žrtva a ko nasilnik; a država i desničarske organizacije i dalje šalju samo jednu poruku: sklonite se inače ćemo mi skloniti vas.

Šta nam je činiti?

Možda, samo možda, odustati od fetišizacije šetnje i fokusirati se nanovo na potrebe LGBTIQ zajednice.

Napraviti jasnu političku platformu i uz nju adekvatnu argumentaciju koja će biti jasna u relaciji sa realnošću (ovde mislim na svakodnevicu i unapred se izvinjavam svima koji realnost uzimaju sa ideološkom rezervom).

Zaboraviti na „dijalog“ sa desnicom i crkvom, zato što dva diskursa ne mogu da popiju kafu i da tračare bez posledica po žive osobe koje jesu marginalizovane i ugrožene.

Možda se setiti dijaloga sa levicom i drugim marginalizovanim grupama – zaista ih ima i previše u društvu u kome živimo – i eventualno, možda, pronaći zajedničke političke zahteve koji bi za cilj imali solidarnost, kritičnu masu koja stoji iza zahteva, osnaživanje i pripadnost, a čak, možda bi doveli i do konkretnih promena u društvu. Gle čuda, možda bi se Romi i Romkinje, feministkinje, radnice i radnici, zaista, sa sve LGBTIQ populacijom, složili/e oko procesa marginalizacije kao jednog strukturnog problema koji uključuje široke društveno ekonomske, političke – nazovite kako želite – kretnje. I zaista, dešavalo se u istoriji, pa bi se možda i ovde, možda, mogli zajedno zalagati na više frontova.

Na kraju, zaista, možda bi se trebalo setiti da je Stonewall, na koji se sa nostalgijom pozivamo, bio događaj odozdo. Besne trandže, pederi i lezbače su se digli protiv policijske brutalnosti. Bili su osnaženi da to urade. Međusobno su se osnaživali i osnažili. Nisu fondacije i pojedinke i pojedinci organizovali ovu pobunu. Neko ju je sigurno koordinirao, a možda je čak bila i spontana, ali je došla odozdo. I gle čuda, taj događaj je osnažio LGBTIQ populaciju.

 

Film

Projekcija filma "Fine mrtve djevojke"
fine mrtve djevojke
05 Lipanj 2014 2938
Povodom pride tjedna, sljedeći utorak (10.06.) u LGBT Centru Zagreb prikazat će se film Fine mrtve djevojke, a u četvrtak (12.06.) LGBT centar ugostiti će glumice iz istoimene predstave dramskog k...
Robert de Niro: Moj život sa gej ocem
Robert de Niro
29 Svibanj 2014 2435
Čuveni holivudski glumac Robert de Niro otvorio je dušu i za magazin “Aut” govorio o svom pokojnom ocu o kome je snimio i dokumentarni film.
Prikazivanje dokumentarnog filma o LGBT obiteljima u klubu MaMa - nedjelja 22.12.
Prikazivanje dokumentarnog filma o LGBT obiteljima u klubu MaMa - nedjelja 22.12.
19 Prosinac 2013 2773
U nedjelju 22.12.2013. u 18h će se u klubu MaMa (Preradovićeva 18) prikazivati dokumentarni film Right2Love koji prikazuje život LGBT obitelji u šest država Europske unije. U filmu LGBT roditelji...

LEZdarije

10 stvari koje nikada ne biste trebali reći lezbijki
Vrišt
19 Svibanj 2010 7375
10. Sve lezbijke samo žele biti muškarci Ne žele! Mi smo žene koje žele biti sa ženama. Ko je rekao išta o muškarcima? Muškarci imaju penis, pa što? Nije da se ne mogu prošetati par stanica...
45 načina da se rešite sastanka na slepo.
maca
05 Kolovoz 2009 5126
1. Tokom večere, štitite svoj tanjir nožem i viljuškom tako da odajete utisak da ćete ubosti svakog ko posegne za vašim tanjirom, pa makar to bio i konobar.2. Pokupite sve slanike sa okolnih sto...
Ako ste buč, u vezi sa famicom i želite da potraje:
Ako ste buč, u vezi sa famicom i želite da potraje:
15 Srpanj 2009 5057
1. Nazivajte je.2. Ne lažite.3. Ako će vam izlazak biti zabavan, pozovite i nju.4. Ukoliko će vaš izlazak uključiti i striptizete, ne zaboravite pravilo sa bazena "Bez dodirivanja".5. Tačan odgo...

Oni o nama

Budući politolozi/ginje su nedovoljno upućeni
politolozi
07 Svibanj 2015 2035
u problematiku ljudskih prava Tražeći informaciju više, kao budući saradnik portala Lgbt.ba, o položaju LGBT osoba u Bosni i Hercegovini, najčešći termini koji se pojavljuju u izvještajima, m...
Željka Markić nakon dobivene bitke izgubila rat
Markić
06 Kolovoz 2014 2780
Ni danas nije potpuno jasno zašto je Željka Markić odlučila postati dio javnoga života u Hrvatskoj te najznačajnija vjernica za Katoličku crkvu od devedesetih godina naovamo upravo zahvaljujuć...
Tolerancijom prema gay pravima odlikuju se razvijene sredine
Petrić
23 Siječanj 2014 2674
One sredine koje su na nedavnom referendumu o braku glasale "protiv" (Istra, Rijeka,Varaždin...) su razvijenije, naspram sredina koje su glasale "za". Sve to ide u prilog teoriji poveznice društveno...

Za žene 50+

Nekad i sad
lesbian party
04 Lipanj 2010 6783
Sad: U noćnom klubu gužva. U obilju žena raznih dobnih skupina muškarci se mjere promilima, a prisutni su isključivo u svojstvu osoblja. Na ulazu plakat s naznakom Ladies Only. A ženeeeeee. Ima...
Generacija u procjepu
Starije lezbijke
20 Svibanj 2010 3607
Zašto baš 50+?Površno gledano moguće zato jer jedna 50+ lezba ima veliki utjecaj na ovoj stranici pa joj se eto prohtjelo pisati i objavljivati tekstove o svojoj generaciji.
Možete li izbeći upadanje u "anti-aging" zamku?
aging
13 Srpanj 2009 4444
Nemam nameru pokušavati da se 65 izgledam kao da mi je 25.
FacebookTwitterDeliciousStumbleuponGoogle BookmarksLinkedin

Lezvezarije Gilde M.

 

Izložba Tine Antolić

Pogled s BaLConn-a