Osjećam kao da sam iznevjerila sina i obitelj. Sinoć, dok sam ležala budna, pitala sam se trebamo li preseliti gdje nas nitko ne poznaje da bismo izbjegli osudu ljudi. Dio mene želi ga zagrliti i reći svima koliko ga volim, a drugi dio samo želi pobjeći i sakriti se
Pedesetsedmogodišnji sam inženjer elektrotehnike, rodom iz Slavonije, živim u Zagrebu gotovo cijeli život. Moja, dvije godine mlađa supruga službenica je u jednoj velikoj tvrtki. Imamo jednu kćer. Kako sam se osjećao kada sam doznao da mi je kći lezbijka? Teško je reći. Prva je misao bila da joj neće biti lako u životu. Drukčija je, i morat će propatiti svoju različitost, odbacivat će je takozvani normalni svijet, razmišljao sam. Nosit će oznaku »opasna«, »zaražena«.
Spoznaja da će te riječi obilježiti njezin život prvo me rastužila, a onda učinila ljutim, i probudila u meni oca zaštitnika. Odlučio sam, međutim, proučiti što je napisano o homoseksualnosti. Zašto se događa? Može li se liječiti? Dugo mi je trebao da shvatim da na prvo pitanje nema odgovora, a da je drugo pogrešno, jer ne možeš liječiti nešto što nije bolest... – početak je priče oca jedne lezbijke, i samo jedna od mnogobrojnih priča sa portala www.gay-u-obitelji.com, na kojima roditelji homoseksualnih osoba ostavljaju svoje ispovijesti. Portal, kojeg je prije više godina pokrenula udruga Drugi korak obiteljima pripadnika seksualnih i rodnih manjina želi pružiti podršku, savjet kako, u ovom homofobnom društvu, prihvatiti homoseksualnost djeteta, u kojeg su, kaže si u početku većina roditelja, »uložili sve, a dobili 'to' zauzvrat«.
Šok i nevjerica
Roditelji homoseksualne djece, pokazuju iskustva, prvo doživljavaju šok i nevjericu, zatim kreće samooptuživanje, da bi na kraju došli do prekretnice – ili prihvaćaju homoseksualnost djeteta, ili se od njega sve više udaljuju. U najvećem broju slučajeva, prihvaćaju različitost, dok se neki roditelji čak i angažiraju kako bi promijenili stav okoline. Pravila, pritom, nema, jer ti su roditelji, kao i njihova djeca, i vjernici i ateisti, i obrazovani i manje obrazovani, i sa sela i iz grada, tradicionalno odgajani ili ne. Većina ih je »računala« na to da će njihov sin jedne nedjelje na ručak dovesti pametnu i zgodnu djevojku, no takvu je djevojku kući ipak dovela – kći. Kako se nositi s tim u društvu u kojem »nitko nema ništa protiv homoseksualaca ukoliko ih ne mora gledati«, i u kojem gej parade »iritiraju«, ali ne i prosvjedi drugih skupina koje se također pokušavaju izboriti za već neka prava?
SAMO ŽELE DA IM DIJETE BUDE – SRETNO »Kad bi mogli birati, vaše bi dijete bilo – heteroseksualno, gej/lezbijka, transeksualno, transrodno ili – sretno? «, stoji u upitniku na stranici gay-u-obitelji, na kojeg je do sada odgovorilo gotovo četiri tisuće posjetitelja, za pretpostaviti je gejeva i lezbijski, ili njihovih roditelja, kojima je portal i namijenjen. Nešto malo manje od 30 posto, njih 27 posto, odgovorilo je kako bi voljeli da im je dijete heteroseksualno, dok je velika većina od 63 posto odgovorila kako bi željeli da im je dijete, jednostavno – sretno. |
»Što sam više čitao, bio sam zbunjeniji. Mišljenja različitih autora o homoseksualnosti u nekim se slučajevima drastično razlikuju, ovisno o onome što pokušavaju dokazati«, piše tata Slavonac, dodajući kako mu je kći zatim otvorila portal gay-u-obitelji, i on je shvatio kako, zajedno sa svojom suprugom, nije sam. Isti osjećaji krivnje i žaljenja, kaže, osjećaju mnogi roditelji. »Neki su ljuti na djecu jer osjećaju da su ih na taj način djeca osramotila. Otkad nam je kći rekla da je lezbijka, moja smo supruga i ja naučili mnogo toga o homoseksualnosti, i postali smo bliži kćeri no ikad. Prije toga je bilo dana kad nam se ona činila dalekom i nesretnom, kao da nije imala strpljenja za bilo kakvu komunikaciju s nama. Na našu sreću, to se promijenilo. Mogao bih napisati nekoliko priča o tome kako je njeno priznanje promijenilo naš život, ali mislim da se sve može svesti na jednu njenu rečenicu: »Tata, nikad nisam bila tako sretna i opuštena kao sad, kad znam da me razumiješ«, završava svoju priču 58-godišnji inženjer iz Zagreba.
Osjećaj bespomoćnosti
Emici iz Rijeke, kako se predstavlja na portalu, kći je otkrila da je lezbijka prije 24 godine, nedugo zatim to joj je priznala i druga od tri kćeri.
»Bila sam uništena! Mislila sam da je njihov život uništen, da će ga proživjeti osamljene. Provodila sam sate i sate u knjižnicama, čitajući o homoseksualnosti, razmišljajući o vremenima kad 'nisu bile takve'. Bojali smo se reći bakama i djedovima, prijateljima i susjedima. Kad se samo sjetim tog osjećaja bespomoćnosti i usamljenosti! Bilo je to gotovo kao da je netko u obitelji umro, ali nekako smo, s vremenom, uspjeli prihvatiti ih i voljeti takve kakve jesu. Krenule su na fakultete i završile ih bez problema, obje danas imaju izvrsne poslove, cijenjene su i priznate u svojim strukama, imaju puno prijatelja i čvrste i stabilne veze, na kakvima bi im mnogi heteroseksualni parovi mogli samo pozavidjeti«, priča majka Emica. Jednoga je ljeta, nastavlja, starija kći imala neku vrstu vjenčanja, na koju su ona i partnerica pozvale roditelje i nekolicinu prijatelja, i zavjetovale se jedna drugoj na ljubav i podršku. »Da mi je netko rekao da ću biti tako ponosna na nju, vjerojatno bih pomislila da je lud, no gledajući to, improvizirano vjenčanje, shvatila sam da bi, da nisam prihvatila homoseksualnost svojih kćeri, usamljena u cijeloj priči ostala samo ja. Homoseksualnost nije neprirodna, jer postoji u prirodi. Za jednu je osobu normalno biti heteroseksualac, a za drugu homoseksualac. Preko svoje kćeri imala sam priliku upoznati neke predivne ljude koji su u homoseksualnim vezama. Sad sam ponosna majka dvije lezbijke«, priča Emica.
Prestrašena majka
Marija, majka homoseksualca iz Splita, s druge strane, još se uvijek ne miri s istinom, i nikad, kaže, nije bila prestrašenija.
»Još kad je moj, sada 16-godišnji sin, bio trogodišnjak, suprug i ja smo mislili da bi mogao biti gej. Bio je potpuno opsjednut barbikama, a od druge se godine družio isključivo s djevojčicama. Kako se nije ponašao feminizirano, a sada je vrlo popularan i ima prijatelje oba spola, nadali smo se da su naše sumnje bile neopravdane. Prošle je godine imao djevojku, ili barem neku vrstu djevojke, no kad su prekinuli, žalio se da je nju jedino zanimalo 'maženje', a da je on uvijek tražio nešto dublje. To je upalilo sve alarme u mojoj glavi. Postao je tajanstven, nesiguran i ljut. Kaže da mrzi sebe i cijeli svijet, a krivnju svaljuje na pritisak u školi. Način na koji se odvaja od nas slama mi srce«, priča Marija, dodajući kako je pronašla dokaz da je sin imao barem online vezu s nekim mladićem, što ju je devastiralo.
»Nisam mogla reći suprugu, jer tek bi tada postalo 'stvarno'. U neku se ruku osjećam odgovornom zbog toga što mi je sin gej. Imala sam pobačaj samo mjesec dana prije nego je začet, i brinem se nije li poremećena nekakva hormonalna ravnoteža koja je utjecala na njegovu orijentaciju. Čitala sam da mlađa braća u obiteljima s nekoliko dječaka imaju veći rizik da budu homoseksualci pa se pitam događa li se u maternici nešto hormonalno. Osim toga, brinem se da će ljudi kriviti supruga i mene, iako smo život potpuno podredili djeci. Osjećam kao da sam iznevjerila sina i obitelj. Kako da si izbijem iz glave maštariju o njegovoj ženi i djeci koji nam dolaze u posjet vikendima i blagdanima? I gdje da nađem hrabrosti da – kad dođe vrijeme – kažem prijateljima i obitelji, hrabrosti da stojim uz njega dok ga oni budu oštro osuđivali? Nisam sigurna da ću ikad moći sve to shvatiti i prihvatiti. Bojim se da to neće biti slučaj kod nas. Sinoć, dok sam ležala budna, pitala sam se trebamo li pokupiti svoje stvari i preseliti u neku drugu okolinu, gdje nas nitko ne poznaje, kako bismo izbjegli osudu ljudi koji nas znaju godinama. Dio mene želi ga zagrliti i reći svima koliko ga volim, a drugi dio samo želi pobjeći i sakriti se. Mislim da nikad nisam bila prestrašenija u cijelom svom životu«, zaključuje Marija.
PRIZNANJE NAJTEŽI KORAK U ŽIVOTU »Očekujete povrat svog dugogodišnjeg uloga u dijete prvo u obliku odličnih ocjena i uzornog ponašanja, pristojnog društva, pa diplome, u konačnici pak povrat uloga kroz kakvog simpatičnog i dragog zeta ili krasnu snahicu... niz nastavite sami, ovo su samo očekivanja zajednička, više manje, svim roditeljima. Sigurno ste zamijetili kako se u posljednje vrijeme sve češće u medijima govori i piše o pravima homoseksualnih osoba i sve te buke vam je sigurno već navrh glave, jer ova zemlja ima mnogo važnijih problema, zar ne? Uostalom, kakva bi oni to prava, pa tko ih dira dok su u svoja četiri zida? Ta je bolest, razmišljate, došla s trulog zapada, prije toga kod nas nije bilo! I strašno je drsko što uopće izlaze na ulice i mašu kojekakvim transparentima, sram ih može biti, pa prošle godine je na onu njihovu paradu došla policija iz cijele Hrvatske, ko' da nemaju pametnijeg posla nego čuvat' pedere?!«, obraća se svim roditeljima homoseksualnih osoba jedna anonimna lezbijka na portalu gay-u-obitelji. Svima onima koji se pitaju gdje su pogriješili, ona odgovara – nigdje. Nema potrebe preispitivati prošlost, jer u njoj nećete naći uzroke, kaže roditeljima. »Vaše dijete vam je priznalo, jer više nije moglo živjeti s tom tajnom. Reklo vam je zato što vam vjeruje i zato što vas cijeni, zato što misli da biste trebali znati za taj važan dio njegovog života. Ako vam pak još nije reklo, to je zato što je to apsolutno najteži korak u njegovom životu, zato jer se boji, a želi s vama razgovarati o tome. Taj djetetov strah je posljedica svega što je naučilo – ono zna da vi to ne biste mogli prihvatiti, ono zna da se o tome u vašoj kući nije razgovaralo ili se razgovaralo šaptom, da nitko ne čuje. Moja mama mi je postavljala pitanja poput 'koliko će to trajati?' i 'zar ti ne bi bilo lakše da si kao i ostali?. To nije faza, odgovorila sam joj, osoba s kojom jesam baš je ta s kojom želim podijeliti život, a svakako bi mi bilo lakše da sam 'kao i ostali', no imam samo jedan život i ne mogu ga proživjeti onako kako drugi žele. Mamu sam samo pitala kako bi njoj bilo da je čitav život morala sakrivati svoju ljubav prema mom tati, i na kraju se udati za nekog drugog jer tako nalažu društvene konvencije, a i svi ostali tako rade. Saslušajte svoje dijete, i barem ga pokušajte razumjeti«, zaključuje lezbijka. |